Predsjednik Haškog tribunala Patrik Robinson, tokom dvodnevne posjete Srbiji, u Beogradu je izjavio da "Srbija niti bilo koja druga država ne treba da gledaju na Tribunal kao na neko strano tijelo, već je neophodno da se Tribunal doživljava kao ravnopravni partner". Predsjednik Međunarodnog suda je prije Srbije posjetio Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Autor: Zoran GLAVONJIĆ
Dvodnevni boravak u Beogradu Srbije Patrik Robinson, predsednik Haškog tribunala, počeo je sastankom sa Natom Mesarević, predsednicom Vrhovnog suda Srbije, nakon kog je rekao da je prethodno posetio Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, i da svaka zemlja na svoj način gleda na suđenja pred Tribunalom, ali da je cilj tog suda da se zadovolji pravda i dođe do pomirenja:
"Statistička je činjenica da su većina optuženih i osuđenih pred Tribunalom Srbi, ali ovde sam da vam kažem da su svi predmeti suđeni i da se procesuiraju jedino na bazi prezentovanih dokaza. Sada sam veoma srećan što mogu da primetim nastojanje Srbije da poboljša odnose sa Haškim tribunalom, i kao predsednik tog suda učiniću sve što je u mojoj moći da se na pravi način prepozna taj napredak."
Rasim Ljajić, predsednik Nacionalnog saveta za saradnju sa Haškim tribunalom, upoznao je Patrika Robinsona o aktivnostima koje Srbija sprovodi u cilju hapšenja preostale dvojice haških begunaca, Ratka Mladića i Gorana Hadžića.
Robinson je ukazao na to da je svestan promene ukupne političke klime u Srbiji i opredeljenosti vlasti ka ostvarenju potpune saradnje sa Tribunalom.
Na sastanku je razgovarano i o inicijativi Srbije da pravosnažno osuđeni pred Tribunalom u Hagu kazne zatvora izdržavaju u zemljama čiji su državljani.
Nata Mesarević, predsednica Vrhovnog suda Srbije, rekla je da se u tom kontekstu razgovaralo opitanju uslovnog otpusta:
"Upoznali smo gospodina Robinsona da se spremaju izmene Krivičnog zakona u pogledu odredaba za uslovni otpust. Njega je posebno interesovalo koji su to uslovi, pa smo mu preneli da te izmene podrazumevaju da osuđeno lice uslovni otpust može da zatraži tek kada odsluži dve trećine kazne."
Robinson je, nakon što se upoznao sa detaljima, pohvalio reforme pravosuđa u Srbiji:
"Osnova zaostavštine Tribunala je nastavak njegovog rada kroz nacionalna pravosuđa. Rad sudova u Srbiji je za svaku pohvalu, i naročito zbog spremnosti sudija da se bave najtežim predmetima, bez obzira na posledice na političkoj sceni. To odražava potpunu posvećenost podržavanju vladavine prava."
Razgovarano je i o lokaciji za čuvanje arhivske dokumentacije. Robinson je rekao da bi komprimisno rešenje moglo da bude da se overene kopije javnih dokumenata daju zemljama bivše Jugoslavije, a da se originali čuvaju na drugoj lokaciji.
Interesantno je da ni ovog puta, kao ni prilikom posete tužioca Tribunala Serža Bramerca, novinarima nisu bila dozvoljena pitanja, pa je javnost ostala uskraćena da sazna još neke detalje koji se tiču saradnje Srbije sa Hagom.
Analitičar Milorad Timotić iz Centra za civilno-vojne odnose rekao je za naš program da poseta Patrika Robinsona Beogradu ima veliki značaj, pogotovo što je predsednik Haškog tribunala pohvalio političku opredeljenost Beograda za saradnju:
„Sigurno to nije protokolarna poseta. Najverovatnije ta poseta označava nešto u pogledu te naše saradnje sa Hagom, verovatno nekakvo poboljšanje, možda čak mogućnost i nekakvog preokreta, završetka ove situacije koja već jako dugo traje. Politička opredeljenost je, naravno, veoma bitna jer, ustvari, rad svih službi zaduženih za okončanje ovoga slučaja odvija se na osnovu političkih odluka i volje nosilaca političke vlasti. Prema tome, ta politička opredeljenost, pretpostavljamo da je iskrena, je veoma značajna za okončanje ove situacije.“
Milorad Timotić o tome koliko je blizu hapšenje haških optuženika Ratka Mladića i Gorana Hadžića:
„Svaka prognoza u tom pogledu je teška i nezahvalna. Međutim, dužni smo u krajnoj liniji da ispunimo određeno poverenje u našu političku vlast, u političko rukovodstvo i u njihove izjave da ćemo sve učiniti da se ta saradnja okonča - verovatno do kraja godine, kao što nam i obećavaju.“
Predsjednica Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) - čije je sjedište u Sarajevu, Katrin Bomberger (Kathryne Bomberger) je za Program pred licem pravde izjavila da nestale ne treba posmatrati kao pripadnike nacionalnih, religioznih ili nekih drugih grupa. Institut za nestale osobe BiH je osnovan kako bi se preduprijedile političke manipulacije i podjele i naša dužnost je da tragamo za nestalim, izjavila je Bomberger.
Kathryne BombergerRazgovarala: Žana KOVAČEVIĆ
Bomberger: Mi smo do sada uspjeli pomoću DNK analize identifikovati 12.000 osoba koje su nestale širom BiH. Naša pomoć se proteže i na lociranje i na ekshumaciju i samu identifikaciju nestalih. Prije 2001. godine pomoću tradicionalnih metoda identifikovano je između šest i osam hiljada osoba. To znači da se sada traga za između osam i deset hiljada nestalih osoba. Te osobe su nestale širom BiH - ne govorimo samo o ubijenim nego i onima koji su ubijeni i skriveni i koji su po nekoliko puta premještani iz grobnice u grobnicu. To znači da je danas puno teže tragati nego što je bilo ranije.
Bomberger: Moram reći da se radi o tijelima koja su skrivena i jako je teško doći do informacija gdje su ta tijela. Jer osobe koje možda znaju gdje su te grobnice bi mogle odgovarati za taj zločin - i to je ta veza između nestalih osoba i ratnih zločina. Prvih godina kada se počelo tragati za nestalima bilo je puno više organizacija koje su se bavile ovim problemom, kao što je Haški tribunal, koji je uradio ogroman posao na ekshumaciji i prikupljanju dokaza. Zatim su to radile bivše komisije zaraćenih strana koje su tražile svoje nestale, te nekoliko drugih organizacija. Od 2000. godine Haški tribubal se više ne bavi ekshumacijama i identifikacijama. Sjećate se da su se u to vrijeme radila velika iskopavanja i našlo se puno nestalih. U ovom trenutku Međunarodna komisija za traženje nestalih nema tijela koja su neidentifikovana. Pratimo proces ekshumacija i to znači da je iz svih koštanih uzoraka uzet DNK profil. Jedino se sada može desiti da za taj profil nismo pronašli odgovarajući DNK profil iz baze podataka iz krvnih uzoraka. U narednim godinama cijeli proces ekshumacije i identifikacije ovih osam do deset hiljada ljudi uglavnom ostavlja na postojanje ili nepostojanje političke volje da se daju informacije o lokacijama. Zato je jako bitno za BiH da Institut za nestale osobe funkcioniše jer će to u narednim godinama biti jedina nada da se nestali pronađu. Očekuje se da će Institut napraviti jedinstvenu bazu podataka sa svim mogućim informacijama što je do sada urađeno i svega što se tiče nestalih osoba.
Kathryne Bomberger u razgovoru sa Žanom Kovačević
Bomberger: Mi u ICMP ne govorimo o nestalim kao o pripadnicima nekih grupa, bilo da su te grupe nacionalne, religiozne ili neke druge. Institut za nestale osobe je upravo osnovan da bi se spriječila politička manipulacija i podjele. Sada se moramo fokusirati da razgovaramo sa članovima porodica koje traže svoje nestale na jednak način. Oni svi imaju isti cilj - da zaliječe rane jer svi traže isto. Oni su u agoniji i mi im moramo pomoći.
Bomberger: Ne, jer mi, ustvari, pomažemo vladi BiH. Mi ne komuniciramo direktno sa svjedocima. Ako dođemo u kontakt, mi ih šaljemo u Institut. Naš zadatak jeste da pomognemo vladi BiH da preuzme odgovornost za ovaj važan posao i na kraju bude odgovorna za njega. Ovim se pitanjem BiH kao država mora baviti, političari koji donose odluke moraju početi voditi ovaj proces na fer i transparentan način. Mi ćemo pomoći.
Ovo što radimo u BiH je presedan
Bomberger: Da, mi smo uložili puno napora da odškolujemo forenzičke antropologe. To su bh. građani i nadamo se da će oni nastaviti raditi ili za vladu BiH ili za Institut za nestale. Sada razmatramo gdje je važnije da rade - u sudovima ili u Institutu. Patologa je jako malo, ali oni rade samo u dijelu koji se zove zaključivanje slučaja, ali antropolozi su bitni jer oni rade sa kostima i skeletnim ostacima. I arheolozi su jako važni jer oni počinju cijeli proces. U ovoj situaciji kada imamo jako malo patologa, vještaka sudske medicine, postoji mogućnost da se po sudskom nalogu antropolozi zaduže za zaključivanje slučaja. I postoji nešto što ja stalno ponavljam - za ovako malu zemlju od četiri miliona stanovnika 30.000 ljudi je nestalo i to je ogroman broj nestalih. Ti ljudi su ubijeni i potom su ta tijela sakrivena na najrazličitijim mjestima, kao što su bunari, pećine, usred minskih polja. Ogroman je problem bio naći ih. Činjenica da je u proteklih 10 godina pronađeno 20.000 ljudi je nevjerovatna. To zaista daje dodatni podstrek da uložimo još napora da pronađemo i ostale. Ljudi ne vide koliko je ovo bio veliki zadatak i za čak puno naprednije zemlje od BiH.
Bomberger: Odlično pitanje. Ovo što mi radimo u BiH je presedan. Ne postoji nijedan sličan slučaj u istoriji na koji se možemo pozvati bilo da se radi na građenju institucija koji traže nestale ili o zakonima o nestalim osobama koji su doneseni u BiH. To je prvi put u istoriji i BiH je jedina na svijetu ima taj zakon. Kada su u pitanju masoven ekshumacije i DNK identifikacije apsolutno ne postoji pravilnik u koji bismo mi pogledali kako se to radi. Zapravo, mi pišemo tu knjigu. Sada moramo tražiti pomoć od vlada Sjedinjenih Američkih Država i Zapadne Evrope, ali te vlade moraju raditi sa vladom BiH i porodicama nestalih kako bismo došli do rokova koliko dugo da tražimo, koliko dugo da nastavimo sa DNK analizom i šta nakon 2010., od kada mi više nećemo imati sredstava za rad. Mi želimo nastaviti raditi i pružati pomoć, ali sve to zavisi od političke volje i od, naravno, finansijske pomoći. To je jako važno za porodice i za nestale koji su bili izbrisani, a koje smo DNK analizom vratili i ušli u trag šta im se, ustvari, dogodilo - i na kraju moramo doći do istine.
Bomberger: Ne, jer Institut u svom mandatu ima lociranje grobnica i ekshumacije posmrtnih ostataka. ICMP radi DNK analizu tih ostataka. Mi posjedujemo najveći sistem za analizu DNK labaratorija na svijetu. Naša pomoć se proteže i na druge zemlje u regionu - Srbiju, Kosovo, Hrvatsku - i sada ovu vrstu pomoći pružamo i drugim zemljama širom svijeta. Jer ono što mi radimo jeste istovremeno analiziranje nekoliko DNK uzoraka. To je specifična djelatnost jer sve zemlje imaju krim-labaratorije, ali nemaju ovo što mi imamo, a to je provjera identiteta - i zbog toga bismo trebali nastaviti raditi i nakon 2010.
****
Istovremeno, predstavnici Odbora regionalne koordinacije udruženja porodica nestalih osoba iz Hrvatske, BiH, Srbije i Crne Gore u Sarajevu su održali sastanak sa predsjedavajućim Vijeća ministara BiH Nikolom Šprićem. Riječ je o još jednom u nizu sastanaka koje predstavnici Odbora održavaju sa predstavnicima najviših političkih dužnosnika zemalja regije u cilju ubrzanja procesa traženja nestalih.
Autor: Ivan KATAVIĆ
U razgovoru sa Nikolom ŠpirićemProces traženja nestalih na Balkanu ide sporo i bez dovoljne podrške vlasti, kaže Semina Alekić, članica Odbora regionalne koordinacije udruga obitelji nestalih osoba zemalja regije:
„Mi smatramo da je svaka država obavezna, a posebno predsjedavajući vlada i predsjednici država moraju ovo pitanje obaviti pod brojem jedan. U tom pravcu mi smo išli prema EU, znači Regionalna koordinacija uputila je pismo EU sa zahtjevom da nijednu državu iz regiona ne primi u članstvo EU dok se ne riješi pitanje nestalih osoba. I dobili smo odgovor u kojem se podržavaju naši stavovi i zalaganja, gdje su nam dali do znanja da je u standardima EU jedan od uslova rješavanje pitanja nestalih za ulazak u EU.“
Samo u Republici Hrvatskoj trenutačno ima 22 otkrivene masovnie grobnice koje su nastale nakon Bljeska i Oluje, a na kojima se ne radi ništa, kaže Čedomir Marić iz Udruženja građana „Porodice nestalih lica iz Krajine“:
„Jako je ružno da poslije 14 godina se još uvijek zna za lokacije, da se to već istrulili krstovi, zarasli u korov sa oznakama N.N. Da li će države sa takvim ledinama ući u EU, sa ledinama na kojima su zarasli u korov krstovi truli, neočišćeni?“
Predstavinci udruga obitelji nestalih također ističu kako su nezadovoljni sa onim što je do sada učinjeno pocesu traženja nestalih. Izostaje prava podrška vlasti, naglašava Ljiljana Alvir, iz Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja iz Hrvatske:
„Za sada vlade još uvijek deklarativno podržavaju. Ima nekih pomaka, ali za nas ne velikih zato što je predug period, predugo vrijeme. Ako uzmemo ’91., ’93., ’95. prevelik je odmak vremena i mi obitelji koje tražimo svoje smo apsolutno nezadovoljni zato što ljudi umiru i zato što mislimo da kad nas ne bude da će u biti rješavanje pitanja nestalih osoba biti jedno pitanje koje će stajati i s kojim će se trgovati.“
Trenutačno nema dovoljno političke volje a ni sredstava za procese traženja nestalih osoba, uključujući identifikacije i ekshumacije, jedan je od stavova predstavnika Odbora regionalne koordinacije udruga nestalih osoba:
„Problem je izmišljenih grobnica, rasutost posmrtnih ostataka u više lokacija sekundarnih grobnica, očekivanje ekshumacija i reasocijacije tijela. Sve su to problemi na koje se nailazi i koji usporavaju proces identifikacije i okončanja rješenja nestalih.“
Do sada su predstavnci Odbora regionalne koordinacije obitelji nestalih osoba održali sastanke sa najvišim političkim dužnosnicima u Hrvatskoj i BiH, a slijedi još jedan sastanak u Srbiji. Susret sa predsjedataljem Vijeća ministara BiH Nikolom Špirićem prošao je zadovoljavajuće, kaže Milan Mandić, predstavnik Saveza porodica nestalih iz RS:
„Gospodin Špirić razumije sve naše probleme. Međutim, otvoreno nam je rekao da splet okolnosti i splet raznih politika koje se vode u BiH koče kompletan ovaj naš proces traženja nestalih, za koji se mi zalažemo kao Regionalna koordinacija sa područja ex Jugoslavije.“
Članovi obitelji nestalih osoba također ističu kako je jedno od temeljnih ljudskih prava svakog čovjeka pronaći svoje najmilije i saznati istinu.
Na haškom suđenju u trojici hrvatskih generala optuženih po zapovjednoj odgovornosti za zločine nad srpskim civilima i njihovom imovinom za vrijeme i poslije operacije Oluja svjedočio je Mladen Barković, bivši predavač na Hrvatskom vojnom učilištu. Kao svjedok obrane pokušao je umanjiti zapovjednu odgovornost generala Gotovine tvrdnjom kako hrvatski dočasnički kadar nije bio dovoljno obučen za kontroliranje situacije nad ponašanjem vojnika.
Autor: Goran JUNGVIRTH
Barković je, kao stručni svjedok obrane, objasnio kako je nedostatak kvalitetnog dočasničkog kadra bio najveći problem Hrvatske vojske do 1995. godine, odnosno do kraja rata. Dočasnici su ti koji osiguravaju stvarno funkcioniranje vojske i ako njih nema dovoljno ili nisu dovoljno dobro obučeni, tu časnici ne mogu baš ništa učiniti, izjavio je Barković:
„Ostaje činjenica da su često na dočasničkim mjestima bili ljudi koji, zapravo, nisu imali čak ni dovoljna znanja taktička i tehnička, a kamoli znanja vođenja ljudi, izgradnje timova, dakle sve ono što čini jednu ozbiljnu vojnu postrojbu.“
Dalje svjedok je podsjetio kako je Hrvatska vojska stasala u embargu, ne samo na oružje već i na vojnu edukaciju i obuku:
“Hrvatska je agresiju u ljeto 1991. godine dočekala bez glavnog stožera, bez centralnog zapovjedništva i bez snaga koje bi u klasičnom vojnom smislu moge biti upotrebljive za nekakvu ozbiljniju obranu i prostora, pogotovu za nekakva ozbiljnija djelovanja.“
Važnost dočasnika Barković je objasnio tezom da su oni prvi neposredno nadređeni vojnicima, da oni moraju biti prvi i najbolji u svemu, te da moraju biti kadri osobno pokazati sve što se od vojnika traži i predvoditi ih u izvršenju svakog zadatka, odnosno braniti im nedolične postupke i stegovno kažnjavati prekršitelje. Još je lošija situacija bila kod dobrovoljnih domobranskih postrojbi čiji niži zapovjednici nisu prošli gotovo nikakvu edukaciju, a koje su:
„Formirane na osnovi na teritorijalnom principu od ljudi koji su, naravno, željeli braniti državu, ali su i po godinama i po općoj izobrazbi i prethodnim vojnim znanjima bili dosta tanki, dakle nedovoljno obučeni.“
Tijekom unakrsnog ispitivanja optužba je, pak, pokušala prikazati kako je uspjeh operacije Oluja ’95. dokaz kako je dočasnički kadar u HV funkcionirao dobro i da razlog pljačkama i paležu nakon Oluje nije bio nedostatak dočasničkog kadra nego nezainteresiranost da se spriječi takvo ponašanje. Tužiteljstvo je kao dolaz tome predočilo dokumente u kojima general Gotovina predlaže pohvale i promaknuća za vojnike, dočasnike i časnike koji su sudjelovali u Oluji. No, prema svjedoku Barkoviću, vojnici su pohvaljeni jer je operacija postigla svoj cilj, odnosno protivnik je poražen. Svjedok je odbacio i tezu tužiteljstva o nezainteresiranosti dočasnika da spriječe zločine. Obrana generala Gotovine i dalje izvodi svjedoke obrane.
Predsjednik Istraživačko - dokumentacionog centra u Sarajeva (IDC) Mirsad Tokača dobitnik je “Schwartzkopf” evropske nagrade za 2009. godinu. Više od 200.000 mladih ljudi ocijenilo rad IDC-a i Mirsada Tokače kao presudan za mirnu i stabilnu mogućnost na Zapadnom Balkanu.
Mirsad TokačaNakon vijesti o ovom značajnom priznanju Tokača je za naš program izjavio:
„Zaista izuzetna čast i presretan sam da su mladi ljudi prepoznali da ovo čime se mi bavimo je, zapravo, bavljenje njihovom budućnošću, da oni razumiju na taj način bavljenje prošlošću - jer samo sebi nije svrha da mi govorimo o prošlosti. Naravno da želimo i objasniti, želimo pokazati faktografiju, ali i radi toga da bismo i ovdje u BiH, u okruženju, u regionu obezbijedili nekakav trajni mir i prosperitet mladoj generaciji. U tom smislu vidim važnost ovog posla. Ja, zajedno s mojim kolegama iz Beograda i Zagreba, Natašom Kandić i Vesnom Teršelić koje su isto tako dobitnice ove nagrade, mogu da dijelim tu radost jer mi i regionalno intenzivno radimo i pokazali smo da te barijere mogu biti srušene. Mi možemo raditi u regionu, bez obzira kakvi su uzroci i posljedice rata. Postoji zaista mnogo građana, postoje mladi ljudi, postoje generacije mladih ljudi koji moraju shvatiti, zapravo, da je rat donio svakom nesreću. I to je ono što je osnovna poruka. Mi smo antiratni pokret, mi smo pokret koji se bori protiv konflikta objašnjavajući uzroke i posljedice rata."
Tokača: Mi smo ovih dana, ustvari počev od januara ove godine, uradili jedan pilot projekat u kome smo ušli u srednje škole i vidjeli kako se to mladići i djevojke u trećem i četvrtom razredu suočavaju sa prošlošću, šta to oni znaju, koliko oni o toj prošlosti uopće razmišljaju. Bili smo fascinirani šta se sve tamo događa - od potpunog odbijanja da se o tome razgovara, do one druge strane gdje ljudi hoće o tome da razgovaraju, ali nemaju o čemu da razgovaraju, nemaju nikakoga ko će biti medijator tog procesa. U udžbenicima stvari ne postoje - vi imate potpuno cenzurisanu našu prošlost od 1992. do 1995. godine. Imate evo u Sarajevu problem, gdje sam najmanje očekivao - da nam nije omogućeno da uđemo u škole. U januaru smo poslali pismo kantonalnom Ministarstvu obrazovanja i nismo dobili odgovor četiri mjeseca možemo li da otvorimo ovo pitanje u srednjim školama, u gimnazijama, pa smo intervenisali, pa smo imali otpor u prosvjetno-pedagoškim zavodima, tako da su nas razvlačili sve dok nije došlo polugodište, a onda su rekli sad je kasno. Dok smo s druge strane iz Banje Luke za pet dana dobili odgovor - i ušli smo u Banju Luku i uradili posao. To su stvari koje ljudi ne znaju. I, zapravo, je to način kako se manipulira djecom jer vjerovatno nekim političkim podobnim ministrima u ovom gradu ne odgovara institucija kao što je naša koja će pokazati da ne samo da su Bošnjaci i Sarajlije stradali, a jesu najviše, nego da postoje i drugi građani u ovoj zemlji koji su stradali od posljedica rata. I to je ono što se mora mijenjati - to je kultura sjećanja. Kultura nije kultura u kojoj ignorišem vaša stradanja, a priznam samo svoja stradanja. To mora biti otvorena priča - i to mladi moraju da razmiju. I ne priča koja će biti obojena ideološkim bojama, u kojoj ću ja promovirati svoj politički stav, nego naš politički stav mora biti da su sve žrtve jednake u toj svojoj nesreći i da moramo priznati svaku žrtvu svakog građanina ove zemlje, svakog civila, nevinog ubijenog djeteta... Ja znam da se to mnogima u ovoj zemlji ne sviđa. Nacionalne elite vrlo teško gutaju ovu politiku koju mi promoviramo - i da oni žele, zapravo, i kroz spomenike i kroz razne vrste beneficija i kroz lažne brojke da drže ljude odvojenim.
Sa Mirsadom Tokačom razgovarala Dženana HALIMOVIĆ
* * *
Autor: Zoran GLAVONJIĆ
Dvodnevni boravak u Beogradu Srbije Patrik Robinson, predsednik Haškog tribunala, počeo je sastankom sa Natom Mesarević, predsednicom Vrhovnog suda Srbije, nakon kog je rekao da je prethodno posetio Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, i da svaka zemlja na svoj način gleda na suđenja pred Tribunalom, ali da je cilj tog suda da se zadovolji pravda i dođe do pomirenja:
"Statistička je činjenica da su većina optuženih i osuđenih pred Tribunalom Srbi, ali ovde sam da vam kažem da su svi predmeti suđeni i da se procesuiraju jedino na bazi prezentovanih dokaza. Sada sam veoma srećan što mogu da primetim nastojanje Srbije da poboljša odnose sa Haškim tribunalom, i kao predsednik tog suda učiniću sve što je u mojoj moći da se na pravi način prepozna taj napredak."
Rasim Ljajić, predsednik Nacionalnog saveta za saradnju sa Haškim tribunalom, upoznao je Patrika Robinsona o aktivnostima koje Srbija sprovodi u cilju hapšenja preostale dvojice haških begunaca, Ratka Mladića i Gorana Hadžića.
Robinson je ukazao na to da je svestan promene ukupne političke klime u Srbiji i opredeljenosti vlasti ka ostvarenju potpune saradnje sa Tribunalom.
Na sastanku je razgovarano i o inicijativi Srbije da pravosnažno osuđeni pred Tribunalom u Hagu kazne zatvora izdržavaju u zemljama čiji su državljani.
Nata Mesarević, predsednica Vrhovnog suda Srbije, rekla je da se u tom kontekstu razgovaralo o
Rad sudova u Srbiji je za svaku pohvalu, i naročito zbog spremnosti sudija da se bave najtežim predmetima, bez obzira na posledice na političkoj sceni.
"Upoznali smo gospodina Robinsona da se spremaju izmene Krivičnog zakona u pogledu odredaba za uslovni otpust. Njega je posebno interesovalo koji su to uslovi, pa smo mu preneli da te izmene podrazumevaju da osuđeno lice uslovni otpust može da zatraži tek kada odsluži dve trećine kazne."
Robinson je, nakon što se upoznao sa detaljima, pohvalio reforme pravosuđa u Srbiji:
"Osnova zaostavštine Tribunala je nastavak njegovog rada kroz nacionalna pravosuđa. Rad sudova u Srbiji je za svaku pohvalu, i naročito zbog spremnosti sudija da se bave najtežim predmetima, bez obzira na posledice na političkoj sceni. To odražava potpunu posvećenost podržavanju vladavine prava."
Razgovarano je i o lokaciji za čuvanje arhivske dokumentacije. Robinson je rekao da bi komprimisno rešenje moglo da bude da se overene kopije javnih dokumenata daju zemljama bivše Jugoslavije, a da se originali čuvaju na drugoj lokaciji.
Interesantno je da ni ovog puta, kao ni prilikom posete tužioca Tribunala Serža Bramerca, novinarima nisu bila dozvoljena pitanja, pa je javnost ostala uskraćena da sazna još neke detalje koji se tiču saradnje Srbije sa Hagom.
Analitičar Milorad Timotić iz Centra za civilno-vojne odnose rekao je za naš program da poseta Patrika Robinsona Beogradu ima veliki značaj, pogotovo što je predsednik Haškog tribunala pohvalio političku opredeljenost Beograda za saradnju:
„Sigurno to nije protokolarna poseta. Najverovatnije ta poseta označava nešto u pogledu te naše saradnje sa Hagom, verovatno nekakvo poboljšanje, možda čak mogućnost i nekakvog preokreta, završetka ove situacije koja već jako dugo traje. Politička opredeljenost je, naravno, veoma bitna jer, ustvari, rad svih službi zaduženih za okončanje ovoga slučaja odvija se na osnovu političkih odluka i volje nosilaca političke vlasti. Prema tome, ta politička opredeljenost, pretpostavljamo da je iskrena, je veoma značajna za okončanje ove situacije.“
Milorad Timotić o tome koliko je blizu hapšenje haških optuženika Ratka Mladića i Gorana Hadžića:
„Svaka prognoza u tom pogledu je teška i nezahvalna. Međutim, dužni smo u krajnoj liniji da ispunimo određeno poverenje u našu političku vlast, u političko rukovodstvo i u njihove izjave da ćemo sve učiniti da se ta saradnja okonča - verovatno do kraja godine, kao što nam i obećavaju.“
Bomberger: U BiH identifikovano 12.000 osoba
Predsjednica Međunarodne komisije za nestale osobe (ICMP) - čije je sjedište u Sarajevu, Katrin Bomberger (Kathryne Bomberger) je za Program pred licem pravde izjavila da nestale ne treba posmatrati kao pripadnike nacionalnih, religioznih ili nekih drugih grupa. Institut za nestale osobe BiH je osnovan kako bi se preduprijedile političke manipulacije i podjele i naša dužnost je da tragamo za nestalim, izjavila je Bomberger.
RSE: Prema nekim procjenama, u BiH je tokom rata nestalo oko 30.000 ljudi. Za koliko nestalih se danas traga?
Bomberger: Mi smo do sada uspjeli pomoću DNK analize identifikovati 12.000 osoba koje su nestale širom BiH. Naša pomoć se proteže i na lociranje i na ekshumaciju i samu identifikaciju nestalih. Prije 2001. godine pomoću tradicionalnih metoda identifikovano je između šest i osam hiljada osoba. To znači da se sada traga za između osam i deset hiljada nestalih osoba. Te osobe su nestale širom BiH - ne govorimo samo o ubijenim nego i onima koji su ubijeni i skriveni i koji su po nekoliko puta premještani iz grobnice u grobnicu. To znači da je danas puno teže tragati nego što je bilo ranije.
RSE: Nedavno ste izjavili da je posljednjih 10 godina bilo teško raditi, a da će u narednih 10 biti još teže. Zašto?
Bomberger: Moram reći da se radi o tijelima koja su skrivena i jako je teško doći do informacija gdje su ta tijela. Jer osobe koje možda znaju gdje su te grobnice bi mogle odgovarati za taj zločin - i to je ta veza između nestalih osoba i ratnih zločina. Prvih godina kada se počelo tragati za nestalima bilo je puno više organizacija koje su se bavile ovim problemom, kao što je Haški tribunal, koji je uradio ogroman posao na ekshumaciji i prikupljanju dokaza. Zatim su to radile bivše komisije zaraćenih strana koje su tražile svoje nestale, te nekoliko drugih organizacija. Od 2000. godine Haški tribubal se više ne bavi ekshumacijama i identifikacijama. Sjećate se da su se u to vrijeme radila velika iskopavanja i našlo se puno nestalih. U ovom trenutku Međunarodna komisija za traženje nestalih nema tijela koja su neidentifikovana. Pratimo proces ekshumacija i to znači da je iz svih koštanih uzoraka uzet DNK profil. Jedino se sada može desiti da za taj profil nismo pronašli odgovarajući DNK profil iz baze podataka iz krvnih uzoraka. U narednim godinama cijeli proces ekshumacije i identifikacije ovih osam do deset hiljada ljudi uglavnom ostavlja na postojanje ili nepostojanje političke volje da se daju informacije o lokacijama. Zato je jako bitno za BiH da Institut za nestale osobe funkcioniše jer će to u narednim godinama biti jedina nada da se nestali pronađu. Očekuje se da će Institut napraviti jedinstvenu bazu podataka sa svim mogućim informacijama što je do sada urađeno i svega što se tiče nestalih osoba.
RSE: Porodice nestalih iz RS nezadovoljne su od samog početka rada Instututom za nestale osobe. To je domaća institucija za razliku od vas, Međunarodne komisije, ali šta kažete na optužbe da se nedovoljno radi na pronalasku nestali Srba?
Bomberger: Mi u ICMP ne govorimo o nestalim kao o pripadnicima nekih grupa, bilo da su te grupe nacionalne, religiozne ili neke druge. Institut za nestale osobe je upravo osnovan da bi se spriječila politička manipulacija i podjele. Sada se moramo fokusirati da razgovaramo sa članovima porodica koje traže svoje nestale na jednak način. Oni svi imaju isti cilj - da zaliječe rane jer svi traže isto. Oni su u agoniji i mi im moramo pomoći.
RSE: Nije tajna da su neki pojedinci tzv. informatori u proteklom periodu tražili novac da bi otkrili mjesta na kojima su zakopani oni za kojima se i danas traga? Da li ste vi imali sličnih iskustava i kako dolazite do podataka o grobnicama?
Bomberger: Ne, jer mi, ustvari, pomažemo vladi BiH. Mi ne komuniciramo direktno sa svjedocima. Ako dođemo u kontakt, mi ih šaljemo u Institut. Naš zadatak jeste da pomognemo vladi BiH da preuzme odgovornost za ovaj važan posao i na kraju bude odgovorna za njega. Ovim se pitanjem BiH kao država mora baviti, političari koji donose odluke moraju početi voditi ovaj proces na fer i transparentan način. Mi ćemo pomoći.
Ovo što radimo u BiH je presedan
RSE: Institut za traženje nestalih BiH suočio sa još jednim problemom - nedostatkom doktora patologa, antropologa. Da li je zaista moguće da se u čitavoj BiH za svo ovo vrijeme poslije rata nisu mogli odškolovati takvi ljudi ili pozvati neki iz inostranstva? Neke druge institucije pune su stranaca koji rade daleko manje važan posao za ogroman novac.
Bomberger: Da, mi smo uložili puno napora da odškolujemo forenzičke antropologe. To su bh. građani i nadamo se da će oni nastaviti raditi ili za vladu BiH ili za Institut za nestale. Sada razmatramo gdje je važnije da rade - u sudovima ili u Institutu. Patologa je jako malo, ali oni rade samo u dijelu koji se zove zaključivanje slučaja, ali antropolozi su bitni jer oni rade sa kostima i skeletnim ostacima. I arheolozi su jako važni jer oni počinju cijeli proces. U ovoj situaciji kada imamo jako malo patologa, vještaka sudske medicine, postoji mogućnost da se po sudskom nalogu antropolozi zaduže za zaključivanje slučaja. I postoji nešto što ja stalno ponavljam - za ovako malu zemlju od četiri miliona stanovnika 30.000 ljudi je nestalo i to je ogroman broj nestalih. Ti ljudi su ubijeni i potom su ta tijela sakrivena na najrazličitijim mjestima, kao što su bunari, pećine, usred minskih polja. Ogroman je problem bio naći ih. Činjenica da je u proteklih 10 godina pronađeno 20.000 ljudi je nevjerovatna. To zaista daje dodatni podstrek da uložimo još napora da pronađemo i ostale. Ljudi ne vide koliko je ovo bio veliki zadatak i za čak puno naprednije zemlje od BiH.
RSE: Do kada bi Međunarodna komisija za traženje nestalih mogla ostati u BiH? Koliko je dug vaš mandat?
Bomberger: Odlično pitanje. Ovo što mi radimo u BiH je presedan. Ne postoji nijedan sličan slučaj u istoriji na koji se možemo pozvati bilo da se radi na građenju institucija koji traže nestale ili o zakonima o nestalim osobama koji su doneseni u BiH. To je prvi put u istoriji i BiH je jedina na svijetu ima taj zakon. Kada su u pitanju masoven ekshumacije i DNK identifikacije apsolutno ne postoji pravilnik u koji bismo mi pogledali kako se to radi. Zapravo, mi pišemo tu knjigu. Sada moramo tražiti pomoć od vlada Sjedinjenih Američkih Država i Zapadne Evrope, ali te vlade moraju raditi sa vladom BiH i porodicama nestalih kako bismo došli do rokova koliko dugo da tražimo, koliko dugo da nastavimo sa DNK analizom i šta nakon 2010., od kada mi više nećemo imati sredstava za rad. Mi želimo nastaviti raditi i pružati pomoć, ali sve to zavisi od političke volje i od, naravno, finansijske pomoći. To je jako važno za porodice i za nestale koji su bili izbrisani, a koje smo DNK analizom vratili i ušli u trag šta im se, ustvari, dogodilo - i na kraju moramo doći do istine.
RSE: Ukoliko ne dobijete novac, vjerujete li da Institut za nestale BiH može nastaviti rad samostalno?
Bomberger: Ne, jer Institut u svom mandatu ima lociranje grobnica i ekshumacije posmrtnih ostataka. ICMP radi DNK analizu tih ostataka. Mi posjedujemo najveći sistem za analizu DNK labaratorija na svijetu. Naša pomoć se proteže i na druge zemlje u regionu - Srbiju, Kosovo, Hrvatsku - i sada ovu vrstu pomoći pružamo i drugim zemljama širom svijeta. Jer ono što mi radimo jeste istovremeno analiziranje nekoliko DNK uzoraka. To je specifična djelatnost jer sve zemlje imaju krim-labaratorije, ali nemaju ovo što mi imamo, a to je provjera identiteta - i zbog toga bismo trebali nastaviti raditi i nakon 2010.
****
Istovremeno, predstavnici Odbora regionalne koordinacije udruženja porodica nestalih osoba iz Hrvatske, BiH, Srbije i Crne Gore u Sarajevu su održali sastanak sa predsjedavajućim Vijeća ministara BiH Nikolom Šprićem. Riječ je o još jednom u nizu sastanaka koje predstavnici Odbora održavaju sa predstavnicima najviših političkih dužnosnika zemalja regije u cilju ubrzanja procesa traženja nestalih.
Autor: Ivan KATAVIĆ
„Mi smatramo da je svaka država obavezna, a posebno predsjedavajući vlada i predsjednici država moraju ovo pitanje obaviti pod brojem jedan. U tom pravcu mi smo išli prema EU, znači Regionalna koordinacija uputila je pismo EU sa zahtjevom da nijednu državu iz regiona ne primi u članstvo EU dok se ne riješi pitanje nestalih osoba. I dobili smo odgovor u kojem se podržavaju naši stavovi i zalaganja, gdje su nam dali do znanja da je u standardima EU jedan od uslova rješavanje pitanja nestalih za ulazak u EU.“
Samo u Republici Hrvatskoj trenutačno ima 22 otkrivene masovnie grobnice koje su nastale nakon Bljeska i Oluje, a na kojima se ne radi ništa, kaže Čedomir Marić iz Udruženja građana „Porodice nestalih lica iz Krajine“:
„Jako je ružno da poslije 14 godina se još uvijek zna za lokacije, da se to već istrulili krstovi, zarasli u korov sa oznakama N.N. Da li će države sa takvim ledinama ući u EU, sa ledinama na kojima su zarasli u korov krstovi truli, neočišćeni?“
Predstavinci udruga obitelji nestalih također ističu kako su nezadovoljni sa onim što je do sada učinjeno pocesu traženja nestalih. Izostaje prava podrška vlasti, naglašava Ljiljana Alvir, iz Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja iz Hrvatske:
Trenutačno nema dovoljno političke volje a ni sredstava za procese traženja nestalih osoba, uključujući identifikacije i ekshumacije, jedan je od stavova predstavnika Odbora regionalne koordinacije udruga nestalih osoba:
„Problem je izmišljenih grobnica, rasutost posmrtnih ostataka u više lokacija sekundarnih grobnica, očekivanje ekshumacija i reasocijacije tijela. Sve su to problemi na koje se nailazi i koji usporavaju proces identifikacije i okončanja rješenja nestalih.“
Do sada su predstavnci Odbora regionalne koordinacije obitelji nestalih osoba održali sastanke sa najvišim političkim dužnosnicima u Hrvatskoj i BiH, a slijedi još jedan sastanak u Srbiji. Susret sa predsjedataljem Vijeća ministara BiH Nikolom Špirićem prošao je zadovoljavajuće, kaže Milan Mandić, predstavnik Saveza porodica nestalih iz RS:
„Gospodin Špirić razumije sve naše probleme. Međutim, otvoreno nam je rekao da splet okolnosti i splet raznih politika koje se vode u BiH koče kompletan ovaj naš proces traženja nestalih, za koji se mi zalažemo kao Regionalna koordinacija sa područja ex Jugoslavije.“
Članovi obitelji nestalih osoba također ističu kako je jedno od temeljnih ljudskih prava svakog čovjeka pronaći svoje najmilije i saznati istinu.
Suđenje hrvatskim generalima: Svjedočio Mladen Barković
Na haškom suđenju u trojici hrvatskih generala optuženih po zapovjednoj odgovornosti za zločine nad srpskim civilima i njihovom imovinom za vrijeme i poslije operacije Oluja svjedočio je Mladen Barković, bivši predavač na Hrvatskom vojnom učilištu. Kao svjedok obrane pokušao je umanjiti zapovjednu odgovornost generala Gotovine tvrdnjom kako hrvatski dočasnički kadar nije bio dovoljno obučen za kontroliranje situacije nad ponašanjem vojnika.
Autor: Goran JUNGVIRTH
„Ostaje činjenica da su često na dočasničkim mjestima bili ljudi koji, zapravo, nisu imali čak ni dovoljna znanja taktička i tehnička, a kamoli znanja vođenja ljudi, izgradnje timova, dakle sve ono što čini jednu ozbiljnu vojnu postrojbu.“
Dalje svjedok je podsjetio kako je Hrvatska vojska stasala u embargu, ne samo na oružje već i na vojnu edukaciju i obuku:
“Hrvatska je agresiju u ljeto 1991. godine dočekala bez glavnog stožera, bez centralnog zapovjedništva i bez snaga koje bi u klasičnom vojnom smislu moge biti upotrebljive za nekakvu ozbiljniju obranu i prostora, pogotovu za nekakva ozbiljnija djelovanja.“
Važnost dočasnika Barković je objasnio tezom da su oni prvi neposredno nadređeni vojnicima, da oni moraju biti prvi i najbolji u svemu, te da moraju biti kadri osobno pokazati sve što se od vojnika traži i predvoditi ih u izvršenju svakog zadatka, odnosno braniti im nedolične postupke i stegovno kažnjavati prekršitelje. Još je lošija situacija bila kod dobrovoljnih domobranskih postrojbi čiji niži zapovjednici nisu prošli gotovo nikakvu edukaciju, a koje su:
„Formirane na osnovi na teritorijalnom principu od ljudi koji su, naravno, željeli braniti državu, ali su i po godinama i po općoj izobrazbi i prethodnim vojnim znanjima bili dosta tanki, dakle nedovoljno obučeni.“
Tijekom unakrsnog ispitivanja optužba je, pak, pokušala prikazati kako je uspjeh operacije Oluja ’95. dokaz kako je dočasnički kadar u HV funkcionirao dobro i da razlog pljačkama i paležu nakon Oluje nije bio nedostatak dočasničkog kadra nego nezainteresiranost da se spriječi takvo ponašanje. Tužiteljstvo je kao dolaz tome predočilo dokumente u kojima general Gotovina predlaže pohvale i promaknuća za vojnike, dočasnike i časnike koji su sudjelovali u Oluji. No, prema svjedoku Barkoviću, vojnici su pohvaljeni jer je operacija postigla svoj cilj, odnosno protivnik je poražen. Svjedok je odbacio i tezu tužiteljstva o nezainteresiranosti dočasnika da spriječe zločine. Obrana generala Gotovine i dalje izvodi svjedoke obrane.
Tokača: U udžbenicima je prošlost cenzurisana
Predsjednik Istraživačko - dokumentacionog centra u Sarajeva (IDC) Mirsad Tokača dobitnik je “Schwartzkopf” evropske nagrade za 2009. godinu. Više od 200.000 mladih ljudi ocijenilo rad IDC-a i Mirsada Tokače kao presudan za mirnu i stabilnu mogućnost na Zapadnom Balkanu.
„Zaista izuzetna čast i presretan sam da su mladi ljudi prepoznali da ovo čime se mi bavimo je, zapravo, bavljenje njihovom budućnošću, da oni razumiju na taj način bavljenje prošlošću - jer samo sebi nije svrha da mi govorimo o prošlosti. Naravno da želimo i objasniti, želimo pokazati faktografiju, ali i radi toga da bismo i ovdje u BiH, u okruženju, u regionu obezbijedili nekakav trajni mir i prosperitet mladoj generaciji. U tom smislu vidim važnost ovog posla. Ja, zajedno s mojim kolegama iz Beograda i Zagreba, Natašom Kandić i Vesnom Teršelić koje su isto tako dobitnice ove nagrade, mogu da dijelim tu radost jer mi i regionalno intenzivno radimo i pokazali smo da te barijere mogu biti srušene. Mi možemo raditi u regionu, bez obzira kakvi su uzroci i posljedice rata. Postoji zaista mnogo građana, postoje mladi ljudi, postoje generacije mladih ljudi koji moraju shvatiti, zapravo, da je rat donio svakom nesreću. I to je ono što je osnovna poruka. Mi smo antiratni pokret, mi smo pokret koji se bori protiv konflikta objašnjavajući uzroke i posljedice rata."
RSE: Mladi su, nažalost, podložni nacionalizmu, što je opet podloga za sukobe i ratove? Na koji način IDC se bori za mlade ljude koji nisu nacionalisti?
Tokača: Mi smo ovih dana, ustvari počev od januara ove godine, uradili jedan pilot projekat u kome smo ušli u srednje škole i vidjeli kako se to mladići i djevojke u trećem i četvrtom razredu suočavaju sa prošlošću, šta to oni znaju, koliko oni o toj prošlosti uopće razmišljaju. Bili smo fascinirani šta se sve tamo događa - od potpunog odbijanja da se o tome razgovara, do one druge strane gdje ljudi hoće o tome da razgovaraju, ali nemaju o čemu da razgovaraju, nemaju nikakoga ko će biti medijator tog procesa. U udžbenicima stvari ne postoje - vi imate potpuno cenzurisanu našu prošlost od 1992. do 1995. godine. Imate evo u Sarajevu problem, gdje sam najmanje očekivao - da nam nije omogućeno da uđemo u škole. U januaru smo poslali pismo kantonalnom Ministarstvu obrazovanja i nismo dobili odgovor četiri mjeseca možemo li da otvorimo ovo pitanje u srednjim školama, u gimnazijama, pa smo intervenisali, pa smo imali otpor u prosvjetno-pedagoškim zavodima, tako da su nas razvlačili sve dok nije došlo polugodište, a onda su rekli sad je kasno. Dok smo s druge strane iz Banje Luke za pet dana dobili odgovor - i ušli smo u Banju Luku i uradili posao. To su stvari koje ljudi ne znaju. I, zapravo, je to način kako se manipulira djecom jer vjerovatno nekim političkim podobnim ministrima u ovom gradu ne odgovara institucija kao što je naša koja će pokazati da ne samo da su Bošnjaci i Sarajlije stradali, a jesu najviše, nego da postoje i drugi građani u ovoj zemlji koji su stradali od posljedica rata. I to je ono što se mora mijenjati - to je kultura sjećanja. Kultura nije kultura u kojoj ignorišem vaša stradanja, a priznam samo svoja stradanja. To mora biti otvorena priča - i to mladi moraju da razmiju. I ne priča koja će biti obojena ideološkim bojama, u kojoj ću ja promovirati svoj politički stav, nego naš politički stav mora biti da su sve žrtve jednake u toj svojoj nesreći i da moramo priznati svaku žrtvu svakog građanina ove zemlje, svakog civila, nevinog ubijenog djeteta... Ja znam da se to mnogima u ovoj zemlji ne sviđa. Nacionalne elite vrlo teško gutaju ovu politiku koju mi promoviramo - i da oni žele, zapravo, i kroz spomenike i kroz razne vrste beneficija i kroz lažne brojke da drže ljude odvojenim.
Sa Mirsadom Tokačom razgovarala Dženana HALIMOVIĆ
* * *