Oboljeli od PTSP-a na margini bh. društva

Osamadeset posto onih koji su tokom ratnih dešavanja u BiH bili izloženi zlostavljanju i silovanju, poput populacije koja je bila zatočena u logorima, bori se sa tegobama koje nosi posttraumatski stresni poremećaj (PTSP).

„Sve mi ove slike rata sad pretežno izlaze na san. Ništa nisam dobio, čak nisam ni zaposlen. Familiju imam. Prava nikakva nemam gdje se god obratim. Niti imam posao, niti sam stambeno obezbijeđen, ništa. Toliko je to da ti nekad dođe u glavi da ne znaš ni kud hodaš, ni šta radiš - toliko je to teško. Bez ikakvih primanja, stambeno nezbrinut. Jednostavno psihički te ubija da ne znaš više šta da radiš. Na san mi često izlaze i borbe i ratovi. I pogibije mo

"...Ogorčen sam na ovo sve. Gore mi pada sad poslijedejtonski život, ova nepravda - to mi teže pada nego rat....“

jih prijatelja koje sam viđao često mi izlaze na san. Dođe mi da poludim, da se ubijem. Ne znam, ne znam. Ogorčen sam na ovo sve. Gore mi pada sad poslijedejtonski život, ova nepravda - to mi teže pada nego rat.“

Ovo su samo neka od svjedočenja oboljelih od posttraumatskog stresnog poremećaja. Od ovog poremećaja u BiH je, prema informacijama Svjetske zdravstvene organizacij, oboljelo preko 10 posto ukupnog stanovništva, ali udruženja u BiH koja se direktno bave ovom oblasti navode da od PTSP-a boluje mnogo više ljudi. Procjena je da 1,7 miliona stanovnika BiH danas ima neki, sa stresom povezani psihički poremećaj, od čega je milion u Federaciji.

Prvi i najčešći simptomi PTSP-ija su košmarni snovi, znojenje, drhtavica. Studije pokazuju da 50 posto osoba koje pate od ovog poremećaja imaju veliku šansu za ozdravljenje. Simptomi se mogu pojaviti i 20 godina nakon preživljene traume, kaže dr. Mevludin Hasanović.

„PTSP je normalni odgovor na nenormalne životne okolnosti. Ljudi kad imaju taj problem su u teškoj situaciji, pogotovo kad ne idu ljekaru nego uzimaju alkohol, puše previše, ili npr. na drugi način zlostavljaju svoju porodicu ili sebe zlostavljaju. Najčešće krajnji rezultat jeste da dobiju depresiju i onda se mogu ubiti, što je nenadoknadiv gubitak“, navodi doktor Hasanović.

Bez posla i lijekova

Oboljeli od posttraumatskog ratnog sindroma kažu da su na marginama društva, najčešće bez posla i osnovnih uslova za život i liječenje.

„Nadokande imaju samo veterani rata koji su se počeli liječiti do decembra 1997. godine. Te nadokande su toliko mizerne. To su invalidnine 20, 30 i 40 posto. To je 30, 40 i 50 maraka. To nije da se ne može živjeti, nego ne mogu se ni lijekovi uzeti. Ogromna većina veterana koji su se počeli liječiti poslije decembra 1997. nema nikakvu, baš nikakvu nadokandu. Jedino što je dobro u zadnje vrijeme je što su počeli na esencijalne liste stavljati te lijekove. A doskora je bila terapija za jednog veterana koji je u akutnom stanju oko 220 maraka“, kaže Zehrudin Čehajić koji se od PTSP-a liječi od 1995. godine.

Predsjednik Udruženja logoraša iz Kotor Varoši Obrad Bubić kaže da se od oko 400 članova ovog udruženja, u posljednje dvije godine zbog tegoba izazvanih posttraumatskim stresnim poremećajem javilo oko 60. Bubić kaže da se čeka na donošenje novog entitetskog zakona, jer dosadašnji nije omogućavao bilo kakavu nadoknadu ili invalidninu onima koji pate od ovog poremećaja.

„Samo na osnovu ove bolesti ne može se ostvariti nikakvo pravo.Vlada RS formirala je jednu interresornu radnu grupu koja radi na izmjeni postojećeg zakona i nadamo se da će logoraši postati zakonska kategorija i da će, čim se donese taj zakon, moći da ostvare izvjestan stepen ivalideta i po tom osnovu“, navodi Bubić.

PTSP se prenosi

Istraživanja pokazuju da trećina stanovništva koje je preživjelo rat ima neki oblik posttraumatskog stresnog poremećaja, a čak 80 posto onih koji su bili zlostavljani i silovani. Sto posto onih koji su direktno učestvovali u borbenim operacijama. Međutim, upozorava dr. Hasanović, posttraumatski stresni poremećaj se prenosi.

„On se prenosi na druge osobe u blizini ljudi koji su poremećeni, naročito na njihovu djecu i supruge. O tome se malo zna, i nisu u fokusu zato što oni nisu kao ratni veterani. Međutim, kad se zaledi emocija i kad ljudi koji t

O posttraumatskom stresnom poremećaju se u BiH govori kao o bolesti, dok stručnjaci tvrde da je to tek poremećaj koji se uz adekvatnu pomoć društva i zajednice može uspješno prevazići.

reba da pokažu ljubav prema onima koje vole a to ne mogu uraditi nego pokazuju određenu agresiju, i djeca i supruge, umjesto da imaju jedan fini porodični ambijent, imaju stalnu opasnost, mogućnost da se nešto strašno desi i žive u strahu. Tako da to stvara tzv. transgeneracijski prenos traume“, kaže doktor Hasanović.

O posttraumatskom stresnom poremećaju se u BiH govori kao o bolesti, dok stručnjaci tvrde da je to tek poremećaj koji se uz adekvatnu pomoć društva i zajednice može uspješno prevazići. U BiH, međutim, još uvijek niko se sistematski i organizovano ne bavi ovim problemom, pa nema ni zvaničnih podataka o broju i strukturi oboljelog stanovništva.

Prema nezvaničnim podacima, više od 45 posto demobilisanih boraca u BiH pati od nekog simptoma PTSP-a, a broj samoubistava je u porastu. Sa istim problemom već godinama se susreću veterani i u susjednim državama - a velik broj njih još i ne zna da su bolesni.