Presuda u procesu 'Mejakić i ostali'

Autor: Dženana Halimović

Knežević je u logor ulazio po svojoj volji i nije bio ometan - često u pratnji Zorana Žigića, prijeratnog taksiste, kojeg je za zločine u Omarskoj Haški tribunal osudio na 25 godina zatvora.

Kroz kompleks rudnika Omarska od kraja maja do polovine avgusta 1992. godine prošlo je više od 3.000 osoba. Zatočenici su bili maltretirani, mučeni i držani u nečovječnim uslovima. Predsjedavajući Sudskog vijeća Šaban Maksumić:

“Surovi i degradirajući, stvarajući atmosferu terora, držeći zatvorenike bez osnovnih životnih potrepština kao što su odgovarajuća hrana, pitka voda, lijekovi, zdravstvena zaštita, te u nehigijenskim uslovima i premanentnim prostorijama, podvržući ih svakodnevnim isleđivanjima, premlaćivanjima, mučenju, šikaniranju, poniženju i psihološkom zlostavljanju, držeći ih u neposrednom strahu za svoje živote, pa je najmanje stotinu zatočenika ubijeno ili umrlo od posljedica ovakvog stanja.“

Predsjednik Udruženja logoraša iz Kozarca Sabahudin Garibović, koji je u Omarskoj izgubio brata i oca, smatra kako uslovi u prijedorskim logorima nisu ni izbliza dovoljno prikazani u presudi:

„Uslovi u prijedorskim logorima su bili, hajde da kažemo, od samog smještaja ljudi koji su bili na betonima, na nekakvim paletama, ne znam ti ni ja na čemu sve nisu spavali. A ono što su oni htjeli opisati, vjerovatno je to onaj dio od 6. avgusta do 21. avgusta kad su ušli u Omarsku i kad su ustvari raspustili Omarsku, a ostavili jedan dio ljudi u Omarskoj da namjeste krevete i sve ostalo, da snime eventualno za nekakvu javnost, da se eventualno vidi - nekih 167 ljudi koliko si ih ostavili u samom logoru. Bio mi je i brat tamo, ubijen je tamo, isto tako i otac. Smatram da nije dovoljno opisano onako kako je to u stvarnosti bilo.“

Zatočenici u Omarskoj dobivali su jedan obrok na dan. Hrana je obično bila pokvarena i imali su oko tri minuta da uzmu hranu, pojedu je i vrate tanjir. Tokom obroka često su ih tukli. Veliki broj zatočenika podlegao je maltretiranjima, a u logoru su se događala i masovna ubistva. Jedno od takvih zabilježeno je u julu 1992. godine, prenosi sudija Maksumić:

„Krajem jula ’92. iz vatrenog oružja ubijen je veliki broj neidentifikovanih zatočenika, među kojima je najmanje 50 zatočenih mještana iz sela Hambarine.“

Ovaj događaj spominje se i u presudi Haškog tribunala u predmetu „Kvočka i drugi“, u kojoj stoji da su stražari iz logora u tijela ubijenih ispaljivali rafale. Leševi su zatim utovareni u kamion i odvezeni. Bilo je ukupno oko 180 leševa.

Porodice žrtava čiji su najbliži ubijeni u Omarskoj nisu zadovoljni presudom, naročito nagodbom u kojoj je Dušan Fuštar, šef smjene straže u logoru Keraterm, osuđen na 9 godina zatvora.

Edin Ramulić, iz Udruženja prijedorčanki „Izvor“, osim visnom kazne nezadovoljan je i pristupom državnog tužilaštva koje, kaže, nikad nije došlo na lice mjesta da se uvjeri u navode, a i sudom koji se koristio materijalima Haškog tribunala, bez ijednog novog podatka ili žrtve:

„Nemamo skoro nijedne nove žrtve, znači nemamo skoro nijedno novo premlaćivanje, a tu se čitavo vrijeme, kroz sve te presude, i u Tribunalu, govori o nekih 20 do 30 imena žrtava i to se, znači, prenosi iz tužbe u tužbu i to onda na kraju ide iz presude u presudu, a ništa to tužilaštvo za nekih šest, sedam godina, kako ono u Hagu, tako i ovo sarajevsko, nije doprinijelo da se utvrde okolnosti stradanja drugih žrtava.“

Seksualno zlostavljanje karakteristično za Omarsku također nije dobilo dovoljno sudske pažnje, smatra Ramulić:

„Čak ni ono što je ranije utvrđeno nije stavljeno u prvi plan, iako su ta seksualna zlostavljanja, pogotovo - možda što je još i teži oblik na neki način, ono barem nije bio toliko uobičajen - seksualno zlostavljanje muškaraca. Tu nije apsolutno ničim ni ukazano da je to postojalo, osim u onim opštim navodima koja se jednostavno prepisuju.“

Inače, za seksualno zlostavljanje Mejakića je sud osudio u okviru optužbe za zločin protiv čovječnosti, dok se Kneževiću seksualno nasilje stavlja na teret isključivo u okviru njegovog učešća u udruženom zločinačkom poduhvatu sistema logora Omarska.

Autori: Mirna Sadiković, Miloš Teodorović

Kosta Čavoški

Služba za strance pri Ministarstvu sigurnosti BiH potvrdila je da je predsjednik Međunarodnog odbora za istinu o Radovanu Karadžiću, Kosta Čavoški proglašen nepoželjnom osobom u Bosni i Hercegovini. Čavoški za RSE kaže da nije dobio nikakvo pismeno obavještenje o tome da mu je zabranjen ulazak na teritoriju Bosne i Hercegovine.

Ministarstvo sigurnosti BiH donijelo je rješenje o protjerivanju i zabrani ulaska u zemlju gostujućem profesoru Pravnog fakulteta u Istočnom Sarajevu Kosti Čavoškom kojeg je prošle sedmice EUFOR priveo na informativni razgovor zbog sumnje da je u vezi sa najtraženijim haškim optuženikom Radovanom Karadžićem. Direktor Službe za poslove sa strancima Dragan Mektić izjavio je za jedan dnevni list da je pribavljeno dovoljno dokaza da beogradski profesor Čavoški pomaže skrivanje Radovana Karadžića.

Na ovu vijest reagovali su i parlamentarci Bosnei Hercegovine. Beriz Belkić:

„Bez obzira što smo u posljednjih nekoliko godina uspostavili ovu graničnu policiju i sigurnosne agencije, još uvijek je moguće da po ovoj zemlji vršljaju sumnjivi tipovi, tipovi koji rade apsolutno neprihvatljive radnje, krivične radnje kao što je, evo, slučaj tog profesora Čavoškog. Sigurno da u BiH ima takvih još, i ja se nadam da će se i njima onemogućiti ulazak u Bosni i Hercegovini.“

Momčilo Novaković:

„Ne možemo nikome zabranjivati ulazak ako nemamo zaista ozbiljne dokaze da je na bilo koji način njegovo djelovanje u suprotnosti sa ustavom ove zemlje ili Međunarodnog suda u Hagu. A, naravno, to sa svoje strane onda podrazumijeva zakonsku regulativu na nivou Bosne i Hercegovine koja će Sud BiH obavezati da vodi takve postupke, da donosi rješenja koja nakon toga ni za koga neće biti sporna.“

Čavoškom rješenje o protjerivanju nije lično uručeno jer je već otišao iz Bosne i Hercegovine. Prilikom akcije EUFOR-a navedeno je da je sa pomenutim profesorom i ranije obavljen informativni razgovor u nekoliko navrata. No, bh. institucije sureagovale tek sada.

U Rektoratu Univerziteta Istočno Sarajevo kažu da nisu ni znali da je Čavoški gostujući profesor, te da, prema proceduri, Ministarstvo sigurnosti izdaje dozvole za angažiranje ljudi koji nisu iz Bosne i Hercegovine, ali je ta praksa uvedena odskoro. Prorektor Zoran Ljuboje:

„Ranije su fakulteti bili pravna lica i oni su sve sami radili. Tek od ove godine univerzitet postaje pravno lice i upravo je ta reorganizacija u toku. I onda, u skladu sa tim, sad će se te procedure mijenjati, tj. mijenjaće se procedura u smislu da će administrativna struktura sa univerziteta da traži da provodi svu tu proceduru za gostujuće profesore.“

Novinarka Suzana Šačić, autorica knjige „Balkan Bluz“, koja je pisala i o mreži podrške haškim bjeguncima, ocjenjuje da je nedostatak političke volje razlog što u BiH slobodno dolaze i oni koji djeluju protiv ove zemlje:

„Znalo se i ko je Kosta Čavoški i šta radi Kosta Čavoški - i dopustiti da izvodi generacije studenata i ne reagovati ranije, mislim da je greška, ili neznanje ili neumijeće naših državnih institucija. Koliko znam, zadnji slučaj protjerivanja je bio sa Vojislavom Šešeljem, zbog radikalnih stavova Vojislava Šešelja, i tada je to uradio visoki predstavnik Carlos Westendorp, kao što su i liste pomagača i saradnika osumnjičenih ratnih zločinaca donosili u OHR-u. Sada je očito da se neka državna institucija probudila i odlučila reagovati. Ali ja opet mislim ako ste vi dopustili nakon rata da iste stranke, iste ideologije koje su povele rat ostanu na vlasti, onda samim tim su nam vezane ruke.“

Čavoški pojma nema

Profesor pravnog fakulteta u Beogradu i predsednik Međunarodnog odbora za istinu o Radovanu Karadžiću Kosta Čavoški izjavio je za naš program da nije dobio nikakvo pismeno obaveštenje o tome da mu je zabranjen ulazak na teritoriju Bosne i Hercegovine.

„Tek kada dobijem zvaničan dokument videću šta ću učiniti“, kazao nam je Čavoški.

Podsećamo: hrvatska agencija Hina prenela je izjavu šefa Službe za strance pri Ministarstvu sigurnosti Bosne i Hercegovine Dragana Mektića po kojoj je Čavoški proglašen personom non grata u Bosni i Hercegovini zbog sumnje da pripada „mreži koja pomaže skrivanje osoba optuženih za ratne zločine“.

Zbog svojih ubeđenja Kosta Čavoški više puta je odbijao izjave za Radio Slobodna Evropa iz uverenja da naš program deluje antisrpski. Ovog puta revoltiran time što smo preneli vest agencije Hina, po kojoj mu je zabranjen ulazak u Bosnu i Hercegovinu, Čavoški nam je kazao:

"Ono što treba da objavite preko Radija Slobodna Evropa jeste da okrivljeni Kosta Čavoški pojma nema jer mu nije uručeno rešenje. On čeka da mu se to rešenje uruči, pa će onda videti šta će preduzeti. Eto, toliko objavite."

Čavoški vodi organizaciju u kojoj su intelektualci desnog političkog opredeljenja od kojih su neki svojevremeno bili bliski i Slobodanu Miloševiću, a imali su kontakte sa Karadžićem. Tu su profesorka Pravnog fakulteta Smilja Avramov, pesnici Gojko Đogo i Rajko Petrov Nogo, pisci Momo Kapor i Brana Crnčević, akademik Vasilije Krestić, glumica Ivana Žigon, nekadašnji Karadžićev saradnik Miroslav Toholj i drugi. Ovaj odbor osporava optužbe protiv jednog od dvojice najpoznatijih haških begunaca, dok Čavoški trenutno odbacuje i optužbe da je u krugu Karadžićevih pomagača, te da bi to mogao biti osnov njegovog proglašavanja za personu non grata u Bosni i Hercegovini:

"Najobičnija je glupost da sam u mreži koja navodno štiti doktora Radovana Karadžića jer da sam zaista u toj mreži, onda bi logični politički rezon bio da mi to ni na koji način ne stavljaju do znanja nego da me pomno prate kako bih ih uputio na trag. Inače, glavni razlog za to su moje posete porodici doktora Radovana Karadžića je zarad davanja pravnih saveta, potpore i utehe. Oni hoće da me, ne samo mene već i sve ostale koji će za ovo čuti, spreče da uopšte dolazim u dodir sa članovima porodice Radovana Karadžića i to je nešto što ni Turci nisu radili. Dakle, Turci, Osmanlije i Azijati, nisu dirali u žene i decu."

Potez koji je preduzet protiv Koste Čavoškog, po mišljenju novinara nedeljnika „Vreme“ Dejana Anastasijevića, još je jedan u nizu mera izolacije Radovana Karadžića od njegovih logističkih, ali i ideoloških pomagača u koje ubraja Čavoškog:

"Vrši se sistematski pritisak na članove Karadžićeve porodice, na njegove bivše telohranitelje, na biznismene sa kojima je bio, ili je još uvek blizak. Dakle, radi o jednom vrlo širokom pritisku i to u svakom slučaju ne može da šteti naporima da se pronađe Karadžić, ali da bi se on uhvatio potreban je mnogo ozbiljniji operativni i obaveštajni rad. Treba razlikovati tu vrstu posla koji se odvija daleko od očiju javnosti od ovog, da tako kažem, javnog delovanja koje se manifestuje kroz ovu vrstu pritiska."

Podsećamo, pripadnici EUFOR-a pretresli su u nedelju ujutro apartman na Palama u kome Kosta Čavoški povremeno boravi, uglavnom kada ima predavanje na tamošnjem Pravnom fakultetu. Saradnik Beogradskog centra za ljudska prava Bojan Đurić ne isključuje mogućnost da bi u tome trebalo tražiti objašnjenje za poteze koji su protiv Čavoškog usledili:

"U toj akciji je pretresan apartman u kojem boravi gospodin Čavoški kada se nalazi na Palama. Pretpostavljam da je ova odluka vezana za neke od eventualnih rezultata takvog postupka. Mislim da je svim učesnicima ovog događaja prilično jasno o čemu se radi."

Kosta Čavoški u izjavi za naš program još iznosi uverenje da je svaka potraga za Karadžićem na Balkanu izlišna, što ovako objašnjava:

"Jer Radovan Karadžić je već sedam godina odsutan sa Balkana. Da li je on u Bosni, Srbiji, Crnoj Gori ili u Hrvatskoj, šta mislite gde je on?"

RSE: A šta mislite gde je on?

ČAVOŠKI: Znate šta, da je tamo već bi bio otkriven. Ima toliko izdajnika među Srbima i drugima, čak i u Pragu, da bi bilo nečuveno da on i dalje može biti slobodan. On se blagovremeno sklonio pod zaštitom neke države, možda čak i Sjedinjenih Američkih Država zbog onog sporazuma Holbrooke - Karadžić. To je čak veoma pouzdano.

Novinar Dejan Anastasijević takve tvrdnje kratko komentariše:

"Kao što smo slušali tvrdnje da Mladić nije u Srbiji, pa se naknadno ispostavilo da ipak jeste."

Inače, Čavoški nije jedini državljanin Srbije koji je bio sumnjičen za veze sa Karadžićem, ali je prvi koji je zbog tih sumnji, po svemu sudeći, proglašen za nepoželjnog u Bosni i Hercegovini.

* * * * *

Plaćene informacije o masovnim grobnicama

Autor: Žana Kovačević

Javnost u Bosni i Hercegovini zatekla je vijest o praksi prodavanja informacija o položaju masovnih grobnica. Prodavanje i kupovina informacija o mjestu masovnih ili pojedinačnih grobnica praksa je koja postoji u Bosni i Hercegovini od početka rata - i to nije nikakva tajna, tvrde nekada prvi ljudi entitetskih komisija za traženje nestalih.

Prvobitno, već početkom 1992. godine pojedinci su za novac nudili informacije o zatvorenicima i logorašima i vršili razmjene, a ta praksa se nastavila i u poslijeratnom periodu kada se tragalo za mjestima i grobnicama nestalih, kaže za naš program nekadašnji šef Komisije za traženje nestalih Federacije i jedan od direktora državnog instituta Amor Mašović:

„Javljali su se pojedinci i moram reći da ti pojedinci dolaze iz svih etničkih skupina. I čak se javljaju pojedinci iz one etničke skupine kojoj pripadaju i žrtve u masovnoj grobnici sa takvim vrstama zahtjev da im se isplate neke naknade za odavanje informacije ili otkrivanje informacija. Ono što smo mi kao laici mogli procijeniti jeste da neki od tih pojedinaca su bili i direktno involvirani u izvršenje zločina ili formiranje pojedinačnih zajedničkih masovnih grobnica, a drugi su izvori bili izvori iz druge ili treće ruke, dakle ljudi koji su došli do tih informacija na različite načine, a nisu sami sudjelovali u skrivanju grobnica ili izvršavanju zločina.“

Visina tražene suma novca za ustupljene informacije kretala se od nekoliko desetina do čak milion eura, kaže Mašović:

„Ti zahtjevi su se kretali od par desetina maraka preko nekih zahtjeva koji su imali drugačiju prirodu a ne novac - npr. obezbjeđivanje pasoša, obezbjeđivanje viza, obezbjeđivanje azila, u jednom slučaju da se obezbijedi neki materijal za pokrivanje kuće jednog od povratnika koji je bio izvor informacije - pa do nekoliko stotina, u jednom slučaju čak jedan zahtjev se kretao i do milion eura. Mi nemamo takvu vrstu mehanizma kakav imaju obavještajne agencije i policijske strukture gdje bismo imali takve izvore finansiranja koji bi omogućili prikupljanje te vrste informacija, ali se dešavalo da naši istražitelji na terenu odvajaju sredstva od svojih dnevnica, nekad je to bilo par stotina maraka, da bi isfinansirali takav izvor, odnosno da bi dobili informaciju od izvora.“


U radu državnog instituta za traženje nestalih u budućnosti se planira i ovakav vid prikupljanja informacija. Ipak, posljednji pokušaj da se usvoji pravilnik kojim bi to bilo regulisano propao je zbog protivljenja pojedinih porodica nestalih. Mišljenja su podijeljena, tako da ima onih koji su, ipak, spremni platiti, ili su već plaćali, kako bi došli do informacija o članovima svojih porodica, kaže Seida Karabašić iz prijedorskog udruženja „Izvor“:

„Ima porodica koje su iskazale svoju volju da su čak i spremne da plate informaciju samo da bi došli do tijela svojih. I znamo da se događalo da su plaćali, nažalost, za npr. informaciju za jedno tijelo po 500 konvertibilnih maraka ljudima. Ali mi kao udruženje nismo nikada bili uključeni u tako nešto.“

Karabašić napominje da su prodate informacije bile tačne i tijela pronađena, te da su osobe koje su ih ustupile bile sa tog područja:

„Neko ko poznaje područje i neko ko zna čak i žrtve koje se tu nalaze - imenom i prezimenom.“

Slična iskustva u pronalaženju informacija i lokacija grobnica ubijenih žrtava u proteklom ratu imali su i u RS-u. Nekadašnji predsjednik entitetske komisije i danas jedan od direktora Instituta za traženje nestalih BiH Milan Bodganić kaže da će problem kupovine informacija ostati aktuelan i u narednom periodu:

„Veoma je mali broj ljudi koji je spreman da iz humanitarnih pobuda ili iz nečiste savjesti ustupi te informacije bez novčanih naknada. Veoma je delikatna ta okolnost utvrđivanja visine naknade za pojedine grobnice, a isto tako i sama isplata gdje postoji mogućnost kompromitacije ljudi koji se bave ovim humanitarnim poslom. I mi smo upravo zbog toga htjeli to nekako urediti da to bude svedeno u neke zakonske okvire, htjeli smo da budu uključene institucije sistema u taj cijeli proces, ali naišli smo na nerazumijevanje dijela predstavnika porodica nestalih lica.“

Iako bi sudsko - istražni organi lakše mogli doći do ovakvih informacija jer posjeduju posebne fondove i novac za njihovo plaćanje, informanti im se ne žele javljati - i začarani krug se tu zatvara, pojašnjava Bogdanić:

„Jer ako to čine sa sudsko - istražnim organima oni se automatski legitimišu i ulaze u jedan proces koji podrazumijeva i njihovu eventualnu odgovornost za sve to, dok ovdje mi imamo obavezu zaštite tih lica, tako da su to veoma delikatne okolnosti.“

Prodaja i kupovina informacija o mjestima zločina i tijelima žrtava je, ističu stručnjaci, i duboko moralno pitanje jer su informatori i mogući učesnici zločina. Mišljenja su podijeljena i među udruženjima porodica žrtava koji očekuju da država uradi više i osigura da se pronađu žrtve a kazne počinioci.

* * * * *

Zakašnjela pravda

Autor: Slavica Brajović

Luka Brailo

U takozvanom Sabirnom centru u Morinju od oktobra '91. do jula '92. u vremenu takozvanog rata za mir nalazilo se više od 300 zarobljenika sa dubrovačkog područja, najviše civila. Istražni sudija podgoričkog Višeg suda Radomir Ivanović, koji vodi slučaj Morinj, ovih dana u Dubrovniku je saslušavao bivše zarobljenike čija svjedočenja treba da rasvijetle ulogu više crnogorskih državljana za koje se sumnja da su u tom logoru počinili ratne zločine. Istraga se zasad vodi protiv pet lica.

U okviru ciklusa intervjua "Crna Gora i region", naš gost je aktivni posmatrač hrvatsko - crnogorskih odnosa Luko Brailo, novinar "Feral Tribuna".

RSE: Gospodine Brailo, ovih dana u Dubrovniku su ratni zarobljenici iz Morinja davali iskaze pred sudijama iz Podgorice i taj proces se nastavlja. Koliko ima informacija o ovim saslušanjima pošto se zvanični sudski organi u Crnoj Gori ne oglašavaju po ovom pitanju?

BRAILO: Takva je situacija i u Dubrovniku. Osim šture protokolarne vijesti da se postupak saslušanja nekadašnjih ratnih zarobljenika iz Morinja odvija u Dubrovniku, da se to odvija pred istražnom sutkinjom Marijom Donatović i da su iz Podgorice prisutni gospodin Radomir Ivanović i gospođa Lidija Vukčević, daljnjih nekakvih podrobnijih informacija nema. Ipak, do novinara je procurjelo kako je prošloga tjedna ispitano dvadesetak ljudi, a do kraja šestoga mjeseca bi trebalo biti ispitana i jedna malo veća grupa. Sveukupno je podatak koji je izašao iz Županijskoga suda je da će do kraja šestoga mjeseca se nastojati ispitati 74 nekadašnja ratna zarobljenika iz Morinja.

RSE: Kakav je odnos crnogorskih istražnih organa prema bivšim zarobljenicima? Ima li tu nekih komentara ili informacija, makar nezvaničnih?

BRAILO: Uglavnom se i mi novinari u Dubrovniku oslanjamo na neslužbena, ali prilično pouzdana saznanja. Ja sam razgovarao sa nekoliko ljudi koji su bili u Morinju. Oni nemaju zamjerki na istupe podgoričkih istražnih sudaca, ali je najveća zamjerka što se, kada se spominju vrlo konkretno neki ljudi, predočavaju nekakve vrlo stare i vrlo mutne fotografije. Jedan od njih mi je rekao da je zapravo nemoguće poslije toliko vremena prepoznati neke ljude, tim više što su oni na tim fotografijama koje su im predočene u mornaričkim uniformama, a on i ostali njegove kolege koji su bili u Morinju tvrde da su tamo bili ljudi isključivo u SNB uniformama. Tako da to smatraju jednom vrstom smicalice koja će samo, po njihovom mišljenju, produžiti ovaj istražni postupak koji se vodi.

RSE: Kako komentarišete činjenicu da se ljudi saslušavaju 15 godina nakon događanja u Morinju? Zašto se ovoliko čekalo? Je li to prosto nespremnost crnogorskog pravosuđa ili nije bilo dovoljno pritiska iz Hrvatske?

BRAILO: Ja mislim da, ako možemo tako reći, je krivnja prodjednaka na obje strane. Nije moje da ja utvrđujem krivnju, ali dojam je da je Hrvatska po pitanju tih postupaka, konkretno što se tiče Morinja, jako puno kasnila, a s druge strane, u Crnoj Gori, ako ćemo iskreno, tema Morinja je zapravo otvorena tek prije dvije i nešto godine, tek nakon što su državni odvjetnik Hrvatske Mladen Bajić i tadašnja državna tužiteljica Crne Gore Vesna Medenica u Budvi potpisali sporazum koji tretira suradnju oko ratnih zločina. Tek se tada, zapravo, počelo više govoriti, a tek lani, negdje u ljeto ili potkraj godine, su počeli biti vođeni ti istražni postupci. Moje je mišljenje, prateći sve ove godine što se zbivalo, da se sa tim postupcima jako, jako kasni i bojim se da jednoga dana, ako i bude nekakvih pravnih presuda, da će te presude biti jako, jako zakašnjele, a kako ono kažu - zakašnjela pravda je nikakva pravda.

RSE: Kakva su očekivanja hrvatske javnosti? Da li se u principu očekuje da će se u dogledno vrijeme ljudi koji su mučili ratne zarobljenike u Morinju, krivci naći pred licem pravde?

BRAILO: Konkretno, iako je objavljena ova informacija da se to događa u Dubrovniku, nije bilo nekakvih reakcija ni sa strane političara, a ni sa strane medija da se išlo u nekakve dublje analize. Ako se vratimo godinu dana unatrag kada je ta tema bila prisutnija potkraj prošloga ljeta i početkom zime, ljudi su
bili dosta skeptični u odnosu na to hoće li se uopće voditi ti neki postupci i da se ovo sad što se radi u formi tih predistraga, istraga tek tako radi, eto, forme radi. Dosta je skepse prisutno, posebno u dubravačkome kraju odakle je bio i najveći dio ljudi u Morinju.

RSE: Ako se to smjesti u kontekst suđenja Nikolaidisu, Koprivici, čini li vam se da crnogorski sudovi imaju kapaciteta za suočavanje sa prošlošću?

BRAILO: Ja sam svojim nekim javnim djelovanjem i poslom u Crnoj Gori prisutan od '88. i kroz to vrijeme sam upoznao jako puno ljudi iz tog pravosudnog miljea. Ja mislim da nije problem u njihovome znanju, kapacitetima, praćenju onoga što se događa po tom pitanju na prostorima bivše Jugoslavije, Haga. Meni se čini da je problem te famozne političke volje koja, naravno, nije samo crnogorski specifikum. Ta politička volja je nešto, nažalost, što te prostore još uvijek prati. Zapravo, to je, po mome mišljenju, najveći problem jer ako uzmemo svih zadnjih godina što se događa oko medija, autora, presuda, postupaka i svih tih stvari, tu se vidi da se beskrajno mnogo luta i da su, zapravo, političari oni koji se štite.

RSE: I pored verbalnih zalaganja za rješavanje svih spornih pitanja, izvinjenje i slično...

BRAILO: Političari imaju svoj đir. Oni rade, ali sve to što oni dobro ne urade, što se završi na nekakvom protokolu i sličnim stvarima, prigodnim, verbalnim
istupima, ima neposrednoga odraza na ljude koji su doživjeli strahote devedesetih godina - i kada to nije odrađeno do kraja i u najboljoj namjeri naravno da je to onda plodno tlo za veliku skepsu.