Haaški sud je odobrio da Biljana Plavšić, nakon dvije trećine odslužene kazne, bude puštena na prijevremenu slobodu. U odluci o pomilovanju predsjednik Haaškog suda Patrick Robinson navodi da će Plavšić po švedskim zakonima 24. oktobra 2009. godine odslužiti dvije trećine kazne, te da tri dana kasnije 27. 10. stiče pravo puštanja na slobodu.
"Uvjeren sam da se gospođi Plavšić treba odobriti prijevremeno puštanje u skladu s njezinim pravom koje proizlazi iz švedskih zakona", ističe predsjednik Haaškog suda u odluci donesenoj 14. septembra.
Autor: Dženana Halimović
Udruženja žrtava i nevladine organizacije u BiH smatraju ovu odluku skandaloznom, uz ocjene da Haški sud nije ispunio svoju namjenu da žrtvama osigura pravdu.
Plavšićeva je 2003. godine osuđena na 11 godina zatvora za zločine nad nesrpskim stanovništvom u 37 opština u BiH, što je i priznala pred Tribunalom.
Uz njeno zdravstveno stanje, te činjenicu da je prema švedskim pravilima, po kojima izdržava kaznu, stekla uslov za puštanje na slobodu, glasnogovornica Haškog suda Nerma Jelačić dodaje i druge elemente presudne za pomilovanje.
"U odluci predsjednika Tribunala stoji da se njeno priznanje krivice zbraja u jednu od olakšavajućih okolnosti. Bez obzira na njene pokušaje da to negira iz zatvora, to priznanje ostaje, kao i njeno proglašenje krivice i njeno osuđivanje za ratne zločine koje je počinila kao predstavnica bosanskih Srba u toku rata u BiH. Odigrala je ulogu i činjenica da je ona svjedočila u predmetu koji se vodio protiv Momčila Krajišnika ovdje, kao i da je davala izjave za neke druge predmete.“
Zločini nad muslimanima i Hrvatima za koje je Plavšić osuđena dogodili su se u između ostalih mjesta i u Bijeljini u kojoj su se pod vođstvom paravojnih snaga Željka Ražnjatovića Arkana tokom 1992. godine dogodili stravični zločini. Plavšićeva se u Bijeljini sastala s Arkanom.
U intervjuu za Radio Slobodna Evropa, datom 1999. godine, prisjetila se posjete tvrdeći kako nije bilo znakova genocida, kao i to da su muslimani bili uplašeni - ali ne od Arkana kome su žene ljubile ruke. A s Arkanom se u Bijeljini ljubila i Plavšićeva, kako je rekla, zahvalna za takav tretman prema nesrbima.
"Tako smo ušli u Bijeljinu. I kada smo došli tamo, Arkan je poredao one svoje pretorijance, bili su zaista onako reprezentativni momci za vidjeti. On je onako raport podnio i rekao: ’Mnogo vam hvala.’ Tad je bio onaj poljubac koji je ostao zabilježen. Mislim zaista sam ja zahvalna što je bilo sve u njegovim rukama. On je mogao te ljude, ne znam ni ja, šta od njih da uradi, ali kad sam došla u Bijeljinu, on je bio gospodar tamo,“ rekla je Plavšić.
Tri godine kasnije u haškoj će sudnici priznati odgovornost za zločine.
Dio priznanja je glasio :
"Sada sam se uvjerila i prihvatam da su više hiljada nevinih ljudi bili žrtve organizovanog i sistematičnog djelovanja, da su uklonjeni muslimani i Hrvati sa područja koje su Srbi smatrali svojim. U to vrijeme ja sam olako ubijedila samu sebe da je ovo pitanje opstanka i samodbrane. Ustvari više od toga, naše rukovodstvo, čiji sam bila neophodan dio, vodilo je poduhvat koji je za žrtve imao nebrojne nevine ljude . “
U opštinama navedenim u optužnici, oko 850 sela u kojima su živjeli muslimani i Hrvati fizički su uništena i više ne postoje, zaključak je presude.
Ipak, nakon izrečene kazne i premiještanja u zatvor u Švedskoj, 79-ogodišnja profesorica biologije, koja je pravdala zločine nad muslimanima i Hrvatima tokom rata u BiH riječima da se radi o „prirodnom fenomenu“, priznala je da je obmanula Tribunal, koji je njeno priznanje smatrao važnim korakom ka pomirenju.
Upravo stoga je Tribunal trebao preispitati njeno priznanje krivice, a ne nagraditi je, smatra Mirsad Tokača, direktor Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, koji je bio i jedan od svjedoka u slučaju Plavšić.
"Uživaće ostatak svog života na slobodi neko ko je počinio stravične zločine u ovoj zemlji, ko je bio organizator, ideolog i inspirator zločina. Zapravo, govorimo o novom skandalu koji se veže za Tribunal. Izgleda kako vrijeme odmiče da on sve više tone u jednu nevjerodostojnost i u potpuno razočaranje svih koji su učestvovali da se dosegne pravda," rekao je Tokača.
Svetozar Mihajlović, član Odbora za pomilovanje Biljane Plavšić koji je skoro dvije godine insistirao na njenom puštanju na slobodu, kaže kako se radi o očekivanom potezu.
"Mislim da je Biljana Plavšić stoički izdržala sve to što se dešavalo praktično od početka 90-ih godina pa ovamo. Najvažnije je da Biljana Plavšić dođe na slobodu i da se sastane sa svojom porodicom,“ rekao je Mihajlović.
Milorad Dodik, premijer RS, koji je lobirao za pomilovanje Biljane Plavšić, te je početkom godine i posjetio u zatvoru, najavio je i ponovni odlazak.
Predsjednik SDA Sulejman Tihić, i sam bivši logoraš, o pomilovanju kaže.
"Moj lični stav u odnosu na ono za šta je ona odgovorna - mislim da nije zaslužila pomilovanje,“ rekao je Tihić.
Porodice žrtava zločina za koje je Plavšićeva osuđena za RSE kažu kako gube povjerenje u Tribunal koji je u presudi naveo kako je kao posljedica kampanje ubijanja registrovano 1.100 masovnih ubistava ljudi i 320 potencijalnih lokacija gdje bi se ta tijela mogla nalaziti.
Predsjednica Udruženja majke enklava Srebrenica i Žep , Kada Hotić.
Kada Hotić
"Zar ima žrtva ikakvo pravo? Zar mogu počinici imati toliko slobode? Ili je taj Sud u Hagu samo farsa da nam zamaže oči?“ rekla je Hotić.
Plavšićeva je proglašena krivom i za 408 zatočeničkih objekata gdje su ljudi bili prinudno zatvoreni i podvrgnuti teškom fizičkom i psihičkom zlostavljanju, uključujući teška premlaćivanja, kao I za nepodnošljive uslove života s nedovoljno hrane i bez ikakvih higijenskih uslova.
Predsjednica Društva za ugrožene narode Fadila Memišević smatra skandaloznim postupak Haškog suda u slučaju pomilovanja. Memišević kaže i da Tribunal kao krajnji autoritet nije ispunio svoju obavezu.
"Ovo je ruganje pravdi. Rečeno je da se glas žrtava čuo. Rat je završen tako kako je završen, nema poraženog, nema pobjednika. Tribunal je imao zadatak da sve one koji su počinili užasne zločine sankcioniše. Ali ovo? Ovo je stvarno jedna smijurija, jedan cirkus," rekla je Memišević.
I Tokačina vjera u pravdu Haškog suda je poljuljana.
"Treba ovih dana da primim jedan poziv i vjerujte da sam u dilemi da potpuno odbijem da dalje učestvujem u radu tog suda. Mislim da je to što oni rade samo pokušaj da se što prije zatvore vrata i da se stavi tačka.“
Plavšićeva se Haškom sudu dobrovoljno predala 2001. godine, a na slobodu bi iz zatvora u Švedskoj trebala biti puštena 27. oktobra.
Posebno imenovano raspravno vijeće Haškog suda proglasilo je bivšu glasnogovornicu haaškog tužiteljstva Florence Artman krivom za nepoštivanje Suda i osudilo na novčanu kaznu od 7000 eura koju mora platiti u dvije rate.
Objavljivanje spornih podataka zbog kojih je Artmann osuđena navodno se tiču skrivanja ključnih dokaza o genocidu u Bosni i Hercegovini u koji je bila uključena Srbija pod vodstvom Slobodana Miloševića. Navodi u Artmannovoj knjizi i članku za Bosanski institut govore kako je Srbija dala dokumente vezane uz proces Miloševiću Haškom sudu i zauzvrat dobila nad njima zaštitne mjere, odnosno da ih je Sud zaštitio od očiju javnosti. Optužena Artmann je kriva jer je svjesno i hotimično objavila zaštićene informacije suprotno pravilima Haškog suda, ponajprije u svojoj knjizi „Mir i kazna“, izjavio je obrazlažući presudu predsjedavajući sudac Bakone Moloto :
„Vijeće je također u obzir uzelo činjenicu da je optužena, predstavnik za štampu bivšeg glavnog tužioca Međunarodnog suda Carle del Ponte od 2000. do 2006. godine, vrlo dobro znala šta se podrazumijeva pod povjerljivom sudskom odlukom. Ukratko, vijeće se uvjerilo van razumne sumnje da je optužena imala „ mens rea“ nužan za onaj oblik nepoštovanja Suda za koji se ona tereti, tj. da je otkrila povJerljive informacije svjesno time prekršivši sudski nalog.“
Florence Hartmann
Sudsko vijeće je uzelo nekoliko stvari u obzir pri odmjeravanju kazne, te ocijenilo da postoji rizik ometanja pravde zbog postupaka optužene:
„Shodno tome, vijeće je ustanovilo da je tužilaštvo dokazalo van razumne sumnje da je optužena svjesno i hotimično omela sprovođenje pravde i time počinila krivično djelo nepoštovanja Suda po obje tačke optužnice.“
Povjerenje javnosti u zaštitne mjere Kaznenog suda ključno je za sprovođenje međunarodne pravde i zato je pri odmjeravanju kazne sudsko vijeće uzelo u obzir namjeru da se odvrati samu optuženu ili neko drugo lice od objavljivanja povjerljivih informacija, objasnio je sudac Moloto:
„Vijeće je zaključilo da postupci optužene mogu da odvrate suverene države od saradnje sa Međunarodnim sudom kada je riječ o dostavljanju dokaznih materijala. To, pak, nužno utiče na sposobnost Međunarodnog suda da ostvaruje svoju nadležnost u pogledu krivičnog gonjenja i kažnjavanja teških kršenja humanitarnog prava u skladu sa svojim mandatom.“
No, sudsko vijeće je uzelo u obzir i neke olakotne okolnosti, poput činjenice da su sporne informacije već prije Artmannovog objavljivanja bile dostupne javnosti:
„Takođe je imalo na umu i činjenicu da knjiga optužene nije postigla uspjeh na tržištu, te da ona svom izdavaču, izdavačkoj kući Flammarion, duguje otprilike 10.000 eura.“
Za nepoštivanje Suda, zbog čega je kažnjeno već niz novinara i ostalih osoba, propisana je kazna do sedam godina zatvora ili novčana kazna do 100.000 eura. No haško tužiteljstvo za svoju bivšu glasnogovornicu nije tražilo zatvorsku kaznu nego samo novčanu, u rasponu od sedam do 15.000 eura. Izrečenu kaznu od 7.000 eura Artmann mora platiti kroz listopad i studeni mjesec 2009.godine.
Autor: Selma Boračić, Dženana Halimović
Sudsko vijeće Haškog tribunala odobrilo je optuženom Radovanu Karadžiću da uloži žalbu na odluku kojom je početak suđenja zakazan za 19. oktobar.Karadžić je optužen za genocid i zločine protiv čovječnosti nad Bošnjacima i Hrvatima, kao i za uzimanje međunarodnih talaca tokom rata u BiH 1992-95. godine.
Vijeće predsjedavajućeg O Gon Kvona (O-gon Kwon) je, istovremeno, odbilo Karadžićev zahtjev da do odluke o njegovoj žalbi postupak bude prekinut. Tražeći dozvolu da uloži žalbu, Karadžić je naznačio da "jednostavno ne može pristati da učestvuje u procesu koji će od početka biti fundamentalno nepravičan".
O-gon Kwon
Karadžić je ranije zatražio da početak suđenja bude odložen za 10 mjeseci, ali su sudije taj zahtjev odbile. Odbrana je precizirala i da je Karadžić, iako je u pritvoru Tribunala od prošlog jula, ozbiljne pripreme mogao da počne tek u maju zato što su mu tek tada dostavljeni materijali Tužilaštva. Žalbu na odluku o početku suđenja Karadžić će, kako se očekuje, uložiti za nekoliko dana,a za odluku apelacionog vijeća ne postoji rok. Odluka će, vjerovatno, biti donijeta prije 19. oktobra, kada bi suđenje Karadžiću trebalo da počne.
Istovremeno, najava skraćivanja haške optužnice protiv Radovana Karadžića, izaziva u BiH brojne reakcije I proteste. Tako je nekoliko stotina članova nevladinih organizacija koje okupljaju žrtve rata i njihove porodice u srijedu 16 septembra je protestovalo ispred sjedišta UN-a u Sarajevu.
Protest su organizovali Savez logoraš BiH i udruženja "Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa" i "Žena - žrtva" rata.
Ukoliko dođe do smanjenja optužnice, članovi ovih udruženja obustaviće saradnju sa Tribunalom u Hagu i neće svjedočiti, kaže predsjednik Saveza logoraša BiH Murat Tahirović
„Mi više niti imamo smjelosti ni hrabrosti da sudjelujemo u onome što je Haški tribunal započeo oslobađanjem Biljane Plavšić. Mi jednostavno u tome nećemo sudjelovati. Ako žele ići dalje, neka idu. Na neki način snosimo i moralnu odgovornost i smatramo da ćemo i sada kod predmeta Karadžić biti prevareni, a nećemo u tome sudjelovati, pa neka rade sami što žele.“
Predstavnici udruženja razgovarali su I sa predstavnikom Haškog tribunala u BiH Refikom Hodžićem, te voditeljem ureda Haškog suda u Sarajevu Hauardom Takerom, kojima je predat zahtjev za sastanak sa predsjednikom Haškog tribunala i glavnim tužiocem. Predstavnik Tribunala Refik Hodžić izjavio je kako smatra da neće doći do prekida saradnje između žrtava i Tribunala.
„Ovo je vrlo ozbiljno pitanje. Izražen je zahtjev za hitnim sastankom predstavnika tri udruženja sa predsjednikom i glavnim tužiocem Tribunala. Ono što je u našoj moći ovdje, u Sarajevu, je da ove zahtjeve prenesmo hitno u Tribunal, a nakon toga dijalog između predstavnika Tribunala i predstavnika ova tri udruženja će, nadam se, ishoditi neke rezultate."
Mogućnost reduciranja optužnice bivšem ratnom lideru RS Radovanu Karadžiću, kojeg Tribunal u Hagu tereti za genocid i zločine protiv čovječnosti počinjene od tokom rata u BiH od 1992. do 1995. godine, a po prijedlogu haških sudija, moglo bi biti štetno po sam proces.
Iz optužnice bi mogli biti izbačeni zločini u opštinama Bosanska Krupa, Bosanski Petrovac, Čajniče, Donji Vakuf, Kalinovik, Kotor Varoš, Ilijaš, kao i Višegrad, iz kojeg su izuzeta samo ubistva 48 civila u selu Kalimanići. Također, eventualno i jedan dio zločina u Srebrenici, te masakr na sarajevskoj pijaci Markale.
Bošnjački oficir za vezu sa Haškim tribunalom Amir Ahmić kaže kako su primjedbe već upućene predsjedniku Suda i glavnom tužiocu. Argumenti sudije O-Gon Kwona po kojima Sud nema dovoljno kapaciteta za rad, za Ahmića su neprihvatljivi:
"Ne možemo pristati na obrazloženje koje je on nama rekao, znači da nema sudnica, da su oni angažovani itd. Tribunal je upravo osnovan zbog Karadžića, Miloševića i drugih zločinaca, i ako nema jedne sudnice na ovom Tribunalu i ako sudije ne mogu da budu slobodne od drugih slučajeva i ako ne mogu da rade pet dana, onda ja mislim da je upitno uopšte pričati o slučaju Karadžić pod ovakvim uslovima koje nameće sudija Kwon Tužilaštvu.“
Iako su u ranijim slučajevima već presuđeni zločini i utvrđene činjenice na prostoru ovih opština, utvrđivanja Karadžićeve odgovornosti, ali i namjere po tački koja ga tereti za genocid, ovim bi postupkom moglo biti dovedeno u pitanje, smatra agent BiH pred Međunarodnim sudom pravde u procesu protiv Srbije i Crne Gore Sakib Softić:
„Skraćivanjem optužnice da to mjere da se dokazuje samo ono što se može s lakoćom i jednostavno dokazati, bez sagledavanja zločina u njihovoj sveukupnosti, može dovesti do toga da Sud nema potpunu sliku zločina, potpunu sliku onoga što se dešavalo na teritoriji BiH, što onda može odvesti Sud u sljedeću grešku, a to je da donese zaključak da se u BiH nije desio genocid, nego da je Karadžić odgovoran samo za zločine protiv čovječnosti.“
Novo skraćenje optužnice koje je na tragu Karadžićevih zahtjeva predstavlja i namjeru da se prikrije uloga Srbije u ratu u BiH i predstavlja nagradu za zločin, u čemu žrtve neće učestvovati, poručile su članice udruženja “Žene - žrtve rata”.
Šta su razlozi haških sudija kada predlažu skraćivanje optužnice, u konkretnom slučaju za R. Karadžića ?
Nerma JelačićGlasnogovornica Haškog suda Nerma Jelačić o tome kaže :
„Imajući u vidu koliko su dugo trajala neka suđenja u prošlosti Tribunala, sam je Tribunal učio kako da skrati te dužine postupka. I jedan od načina je upravo to pravilo 63 bis koje daje za pravo sudijama da traže da se optužnica na neki način smanji, ne po svojim tačkama nego po svom obimu, tako da ukoliko želimo da imamo bržu, efikasniju prvadu, onda moramo imati manje i lakše savladive optužnice, a ukoliko želimo imati šire optužnice, sa što većim brojem incidenata, mjesta itd., onda je normalno očekivati da to suđenje traje i duže. Znači, mora se naći neka sretna sredina. Tribunal je to pokušao da uradi - i to čini kroz to pravilo 63 bis. Naravno, ja sam svjesna da i primjena tog pravila isto tako na neki način izaziva negativne reakcije u regionu, ali to je jedan jedini način da se omogući efikasno, pravično, ali i brzo suđenje, kako za optuženog, tako i za javnost.“
Više od godinu dana nakon što su se branioci Radovana Karadžića posljednji put sukobili na ulicama Beograda sa policijom, na akciju ih više ne pokreće pominjanje imena ratnog lidera bosanskih Srba. Ali, to nikako ne znači da je Karadžić zaboravljen. Štaviše on je i dalje tema kojom se bavi Udruženje u čijem nazivu je njegovo ime, dok su Karadžićeve knjige i dalje čitane u knjižari specijalizovanoj za desničarsku literaturu. Ipak, ima naznaka da su i oni koji se protive slavljenju lika i djela jednog od najpoznatijih haških optuženika, sve glasniji.
Malo je onih koji ne znaju da se sva ekstremistička, nacionalistička i desničarska literatura može pronaći u samom centru Beograda na Trgu “Nikole Pašića”. Tu je i knjižara koja nosi ime prvog srpskog radikala. U njenom izlogu postavljena statua bez glave. Teško da biste prepoznali kome telo pripada, ali blizu je i trag koji objašnjva – to je odvojena glava položena skoro na samom ulazu. Čija je glava, a čije poprsje, priča direktorka Izdavačkog centra “Nikola Pašić” Ljiljana Tanić:
„Pored Radovanove glave, razbijene, koju ste mogli da vidite na ulazu i kojeg nećemo da sklanjamo, imamo sada u izlogu i Radovanovo poprsje koje je bilo izloženo u Njujorku.“
Radovan Karadžić
A kada preskočite Radovanovu gipsanu glavu, odvojenu od strane neotkrivenih počinilaca, naći ćete se u ovom, za lokalne nacionaliste i šoviniste, slobodno možemo reći, literarnom svetilištu. Mogu se pronaći knjige lidera fašističke organizacije “Nacionalni stroj” Gorana Davidovića, nekada su tu bili dostupni i “Protokoli sionskih mudraca”, ali i oko šest različitih knjiga Radovana Karadžića.
„Nema tu nikakvog povećanja Radovanovih knjiga zbog toga što je on u Hagu. Naprotiv, interesovanja je bilo, ima sada i biće.“
U noći kada je Karadžić prebacivan iz Beograda u Hag, njegove pristalice, predvođene tada jedinstvenom Šešeljevom partijom, žestoko su se sukobile sa policijom. U sukobu je poginuo, pod još nerasvetljenim okonostima, Ranko Panić.
Takođe, nismo čekali dugo, a da i turističke ture po mestima koja je Karadžić obilazio, gde je svirao gusle i živeo životom nadrilekara Dragana Dabića, budu ukinute.
“Ljudi su masovno pili crno vino koje je on pio – Medveđu krv. Tu ima neka čaša iz koje je on pio”, pričali su Karadžićevi, to jest Dabićevi, poznanici iz kafane.
Prošlo je i vreme u kome je uz objašnjenje “Atrakcija je atrakcija”, koje je dala direktorka jedne turističke agencije Tanja Bogdanov, organizovan obilazak mesta gde je Karadžić obitavao. Bogdanov nije želela ponovo da govori na istu temu uz objašnjenje da je tom pitanju dato “previše političke konotacije”.
Teme se u Srbiji brzo i lako zaboravaljuju, ali po tome se ne bi smelo zaključiti da i promoteri određenih ideja odlaze u zaborav, smatra profesor Fakulteta političkih nauka Ratko Božović.
„To ne znači da se ne može povratiti prisećanje na sve to, ali ne u onoj formi kako je to već bilo.“
Nove forme čuvanja Karadžićevog lika i dela pokušavaju da smisle u posebnom, za tu svrhu formiranom, Udruženju. Tu je nekada bio ministar informisanja u ratnoj Vladi RS Miroslav Toholj, koji nije želeo da daje izjave, ali je pojasnio da se iz Udruženja povukao zbog ličnih finansijskih problema. Predsednik Udruženja Kosta Čavoški i ovog puta je, kako to uglavnom čini, odbio da da izjavu za naš Program.
Publicista Milivoje Ivanišević takođe je pronašao svoje mesto. Poznat je po negiranju broja srebreničkih žrtava, bio je jedan od retkih koji su imali privilegiju da posete Karadžića dok je bio u beogradskom pritvoru i odupire se ideji da je ova tema jednostavno dosadila publici:
“Tu ništa novo se neće dogoditi dok Radovan ne nastupi sa uvodnim izlaganjem. Kada će to biti – ne znam.”
Odbor za odbranu Radovana Karadžića, kaže Ivanišević, nema direktne veze sa njegovim advokatskim timom. U Odboru se staraju o ponovnom objavljivanju dela ovog sarajevskog psihijatra, dok trenutno, kaže naš sagovornik, pripremaju i njegovu biografiju:
„Smatram isto da nema razloga da se odbor gasi, jer njegova namena drugačija nego što je funkcija odbrane i taj odbor može da traje decenijama i vekovima.”
Za Karadžićev Odbor ima nade da opstane, ali da će Karadžićev lik biti motor novih socijalnih potresa teško je poverovati, smatra profesor Božović. Kaže kako to treba objasniti time što su se neki događaji prosto, citat “izdušili”:
„Ovde se to sve pojavljuje kao nekakav snop sena koji izgori i dok gori seno, priča je velika, a posle toga zaboravlja se i seno i plamen.“
Bez obzira na javni zaborav i pamćenje jasno je da Karadžićevo ime hrani one koji su naklonjeni,u ratnoj klanici izniklim krvavim idolima. Njih je mnogo, a krugovi koji neguju uspomenu možda nisu veliki, ali su uporni. Potvrđuju to i reči Ljiljane Tanić, naše domaćice u knjižari “Nikola Pašić”:
“Naročito mladih, uglavnom samo mladih koji traže Legiju i kojeg izgleda samo mi držimo. Jer kažu – je li to “Nikola Pašić”, mi kažemo jeste. E, vi imate Legiju!”
Reč je o Miloradu Ulemeku, lideru ozloglašenih “Crvenih beretki”, osuđenom zbog ubistva premijera Đinđića. Prozvani su dakle iza rešetaka, ali duhovi su i dalje na slobodi, baš kao i sistem vrednosti koji simbolišu .
Autor: Enis Zebić
Hrvatsko pravosuđe procesuiralo je jedan slučaj ustupljen od strane Haškog tribunala – suđenje za ratne zločine u akciji Hrvatske vojske „Medački džep“. Koji su bili motivi Haga i kako je to suđenje proteklo?
Suđenje za ratne zločine nad srpskim civilima i zarobljenim pripadnicima paravojnih postrojbi u akciji „Medački džep“ prvi je, a kako više nema novih optužnica, onda čini se i jedini, postupak što ga je Hag prepustio hrvatskom pravosuđu. Postupak je vođen protiv generala Rahima Ademija i Mirka Norca. General Ademi oslobođen je optužbe, a general Norac osuđen je prvostupanjski na zatvorsku kaznu. Koji su motivi vodili Hag da prepusti Hrvatskoj ovo suđenje ?
Parastos žrtvama akcije Medački džep u Crkvi Svetog Marka u Beogradu
Profesor zagrebačkog Pravnog fakulteta i autor više stručnih knjiga s haškom tematikom, Ivo Josipović:
„Mislim da je situacija dosta jasna. I Hrvatska je imala ozbiljnih problema u suđenju za ratne zločine, ali je pokazala vidljiv progres u kvaliteti sudovanja. Ključno je to što je Hrvatska, bez obzira što je u pojedinim sudovima imala problema, imala dobar vrh piramide, Vrhovni sud Republike Hrvatske, koji je korigirao ono što nije valjalo. Osim toga, Hrvatska je stvorila pretpostavke za koncentraciju nadležnosti u važnim predmetima u Zagrebačkom županijskom sudu, koji se pokazao kao neovisan i pravedan u takvim suđenjima.“
Novinar riječkog Novog lista, Denis Romac, već više od decenije prati suđenja za ratne zločine. Podsjeća na pretpostavke koje su u Hrvatskoj bile ostvarene kako bi se moglo preuzeti haške slučajeve:
„Uz neke iznimke, kao što je bilo prvo suđenje za Loru, koje je bilo skandalozno u svakom pogledu, Hrvatska je nakon riječkog predmeta uspostavila standarde ispod kojih poslije nije išla. Vidimo da su do dana današnjeg ti standardi poštovani.“
Prvo suđenje za Loru je upravo jedan od slučajeva koje je Vrhovni sud Hrvatske poništio i vratio na ponovni postupak, koji je okončan bez zamjerki domaćih i stranih promatrača. O još jednom motivu koji je vodio Hag u odluci da suđenja prepusti Hrvatskoj, govori voditeljica Centra za suočavanje s prošlošću „Documenta“, Vesna Teršelič, koja, zajedno sa ostalim kolegama iz nevladinog sektora, već godinama prati suđenja za ratne zločine u Hrvatskoj:
„Hrvatska je dobila slučaj jer Tribunal uviđa da su suđenja puno utjecajnija ako se vode u zemljama gdje su počinjeni zločini. Sigurno da je to utjecao na kvalitetu suđenja, s time da još nemamo konačnu presudu Vrhovnog suda u slučaju Medački džep.“
Branitelj generala Ademija u postupku „Medački džep“ bio je zagrebački odvjetnik sa haškim iskustvom, dugogodišnji tužitelj i aktivni suradnik Hrvatskog pravnog centra, Čedo Prodanović. On ima svoje tumačenje motiva Haga:
„Po mom dubokom uvjerenju, predmet je ustupljen jer su tužioci shvatili da se radi o slabom predmetu, da ne raspolažu dobrim materijalom i jednostavno su kukavičje jaje prebacili u Hrvatsku. Da su oni bili sigurni da će predmet proći dobro po njih u Hagu, oni bi ga započeli ranije i relativno brzo završili.“
Suđenje je proteklo bez ijedne zamjerke brojnih stranih monitora, od onih koje je delegirao Haški tribunal, preko onih iz Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, do monitora koje su angažirale strane ambasade u Zagrebu. Kako to?
„Kako je došlo do toga da je suđenje zaista vođeno po najvećim standardima? U međuvremenu se u Hrvatskoj dosta toga promijenilo. Od osnivanja suda, do ustupa predmeta, je prošlo desetak godina. Postaje suci koji su dorasli takvim zadacima, čak su i bolji od onih u Hagu. Suđenje je zaista obavljeno na najvišem profesionalnom nivou.“
Pritvor za osumnjičene za zločin u selu Trusina, Konjic
Sud BiH donio je rješenje kojim se određuje jednomjesečni pritvor Nedžadu Hodžiću, Mensuru Memiću, Dževadu Salčinu i Senadu Hakaloviću, osumnjičenima za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a osumnjičeni Nedžad Hodžić i Mensur Memić i za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika.
Pritvor prema ovom rješenju može trajati do 16. oktobra 2009.
Sud je, nakon razmatranja podnesenog dokaznog materijala, utvrdio da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret.
Sud je Nedžadu Hodžiću odredio pritvor cijeneći da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Osim toga, Sud je odredio pritvor svim osumnjičenima cijeneći da postoji dovoljno dokaza da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli ometati tok krivičnog postupka, uticajem na svjedoke ili eventualne saučesnike.
Sud je također svim osumnjičenima odredio pritvor cijeneći da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a usljed načina činjenja ili posljedica krivičnog djela, puštanje na slobodu bi rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, kaže se u saopštenju.
* * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
"Uvjeren sam da se gospođi Plavšić treba odobriti prijevremeno puštanje u skladu s njezinim pravom koje proizlazi iz švedskih zakona", ističe predsjednik Haaškog suda u odluci donesenoj 14. septembra.
Autor: Dženana Halimović
Udruženja žrtava i nevladine organizacije u BiH smatraju ovu odluku skandaloznom, uz ocjene da Haški sud nije ispunio svoju namjenu da žrtvama osigura pravdu.
Plavšićeva je 2003. godine osuđena na 11 godina zatvora za zločine nad nesrpskim stanovništvom u 37 opština u BiH, što je i priznala pred Tribunalom.
Uz njeno zdravstveno stanje, te činjenicu da je prema švedskim pravilima, po kojima izdržava kaznu, stekla uslov za puštanje na slobodu, glasnogovornica Haškog suda Nerma Jelačić dodaje i druge elemente presudne za pomilovanje.
"U odluci predsjednika Tribunala stoji da se njeno priznanje krivice zbraja u jednu od olakšavajućih okolnosti. Bez obzira na njene pokušaje da to negira iz zatvora, to priznanje ostaje, kao i njeno proglašenje krivice i njeno osuđivanje za ratne zločine koje je počinila kao predstavnica bosanskih Srba u toku rata u BiH. Odigrala je ulogu i činjenica da je ona svjedočila u predmetu koji se vodio protiv Momčila Krajišnika ovdje, kao i da je davala izjave za neke druge predmete.“
Zločini nad muslimanima i Hrvatima za koje je Plavšić osuđena dogodili su se u između ostalih mjesta i u Bijeljini u kojoj su se pod vođstvom paravojnih snaga Željka Ražnjatovića Arkana tokom 1992. godine dogodili stravični zločini. Plavšićeva se u Bijeljini sastala s Arkanom.
U intervjuu za Radio Slobodna Evropa, datom 1999. godine, prisjetila se posjete tvrdeći kako nije bilo znakova genocida, kao i to da su muslimani bili uplašeni - ali ne od Arkana kome su žene ljubile ruke. A s Arkanom se u Bijeljini ljubila i Plavšićeva, kako je rekla, zahvalna za takav tretman prema nesrbima.
"Tako smo ušli u Bijeljinu. I kada smo došli tamo, Arkan je poredao one svoje pretorijance, bili su zaista onako reprezentativni momci za vidjeti. On je onako raport podnio i rekao: ’Mnogo vam hvala.’ Tad je bio onaj poljubac koji je ostao zabilježen. Mislim zaista sam ja zahvalna što je bilo sve u njegovim rukama. On je mogao te ljude, ne znam ni ja, šta od njih da uradi, ali kad sam došla u Bijeljinu, on je bio gospodar tamo,“ rekla je Plavšić.
Tri godine kasnije u haškoj će sudnici priznati odgovornost za zločine.
Dio priznanja je glasio :
"Sada sam se uvjerila i prihvatam da su više hiljada nevinih ljudi bili žrtve organizovanog i sistematičnog djelovanja, da su uklonjeni muslimani i Hrvati sa područja koje su Srbi smatrali svojim. U to vrijeme ja sam olako ubijedila samu sebe da je ovo pitanje opstanka i samodbrane. Ustvari više od toga, naše rukovodstvo, čiji sam bila neophodan dio, vodilo je poduhvat koji je za žrtve imao nebrojne nevine ljude . “
U opštinama navedenim u optužnici, oko 850 sela u kojima su živjeli muslimani i Hrvati fizički su uništena i više ne postoje, zaključak je presude.
Ipak, nakon izrečene kazne i premiještanja u zatvor u Švedskoj, 79-ogodišnja profesorica biologije, koja je pravdala zločine nad muslimanima i Hrvatima tokom rata u BiH riječima da se radi o „prirodnom fenomenu“, priznala je da je obmanula Tribunal, koji je njeno priznanje smatrao važnim korakom ka pomirenju.
Upravo stoga je Tribunal trebao preispitati njeno priznanje krivice, a ne nagraditi je, smatra Mirsad Tokača, direktor Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, koji je bio i jedan od svjedoka u slučaju Plavšić.
"Uživaće ostatak svog života na slobodi neko ko je počinio stravične zločine u ovoj zemlji, ko je bio organizator, ideolog i inspirator zločina. Zapravo, govorimo o novom skandalu koji se veže za Tribunal. Izgleda kako vrijeme odmiče da on sve više tone u jednu nevjerodostojnost i u potpuno razočaranje svih koji su učestvovali da se dosegne pravda," rekao je Tokača.
Svetozar Mihajlović, član Odbora za pomilovanje Biljane Plavšić koji je skoro dvije godine insistirao na njenom puštanju na slobodu, kaže kako se radi o očekivanom potezu.
"Mislim da je Biljana Plavšić stoički izdržala sve to što se dešavalo praktično od početka 90-ih godina pa ovamo. Najvažnije je da Biljana Plavšić dođe na slobodu i da se sastane sa svojom porodicom,“ rekao je Mihajlović.
Milorad Dodik, premijer RS, koji je lobirao za pomilovanje Biljane Plavšić, te je početkom godine i posjetio u zatvoru, najavio je i ponovni odlazak.
Predsjednik SDA Sulejman Tihić, i sam bivši logoraš, o pomilovanju kaže.
"Moj lični stav u odnosu na ono za šta je ona odgovorna - mislim da nije zaslužila pomilovanje,“ rekao je Tihić.
Porodice žrtava zločina za koje je Plavšićeva osuđena za RSE kažu kako gube povjerenje u Tribunal koji je u presudi naveo kako je kao posljedica kampanje ubijanja registrovano 1.100 masovnih ubistava ljudi i 320 potencijalnih lokacija gdje bi se ta tijela mogla nalaziti.
Predsjednica Udruženja majke enklava Srebrenica i Žep , Kada Hotić.
"Zar ima žrtva ikakvo pravo? Zar mogu počinici imati toliko slobode? Ili je taj Sud u Hagu samo farsa da nam zamaže oči?“ rekla je Hotić.
Plavšićeva je proglašena krivom i za 408 zatočeničkih objekata gdje su ljudi bili prinudno zatvoreni i podvrgnuti teškom fizičkom i psihičkom zlostavljanju, uključujući teška premlaćivanja, kao I za nepodnošljive uslove života s nedovoljno hrane i bez ikakvih higijenskih uslova.
Predsjednica Društva za ugrožene narode Fadila Memišević smatra skandaloznim postupak Haškog suda u slučaju pomilovanja. Memišević kaže i da Tribunal kao krajnji autoritet nije ispunio svoju obavezu.
"Ovo je ruganje pravdi. Rečeno je da se glas žrtava čuo. Rat je završen tako kako je završen, nema poraženog, nema pobjednika. Tribunal je imao zadatak da sve one koji su počinili užasne zločine sankcioniše. Ali ovo? Ovo je stvarno jedna smijurija, jedan cirkus," rekla je Memišević.
I Tokačina vjera u pravdu Haškog suda je poljuljana.
"Treba ovih dana da primim jedan poziv i vjerujte da sam u dilemi da potpuno odbijem da dalje učestvujem u radu tog suda. Mislim da je to što oni rade samo pokušaj da se što prije zatvore vrata i da se stavi tačka.“
Plavšićeva se Haškom sudu dobrovoljno predala 2001. godine, a na slobodu bi iz zatvora u Švedskoj trebala biti puštena 27. oktobra.
Artman proglašena krivom
Autor: Goran JungvirthPosebno imenovano raspravno vijeće Haškog suda proglasilo je bivšu glasnogovornicu haaškog tužiteljstva Florence Artman krivom za nepoštivanje Suda i osudilo na novčanu kaznu od 7000 eura koju mora platiti u dvije rate.
Objavljivanje spornih podataka zbog kojih je Artmann osuđena navodno se tiču skrivanja ključnih dokaza o genocidu u Bosni i Hercegovini u koji je bila uključena Srbija pod vodstvom Slobodana Miloševića. Navodi u Artmannovoj knjizi i članku za Bosanski institut govore kako je Srbija dala dokumente vezane uz proces Miloševiću Haškom sudu i zauzvrat dobila nad njima zaštitne mjere, odnosno da ih je Sud zaštitio od očiju javnosti. Optužena Artmann je kriva jer je svjesno i hotimično objavila zaštićene informacije suprotno pravilima Haškog suda, ponajprije u svojoj knjizi „Mir i kazna“, izjavio je obrazlažući presudu predsjedavajući sudac Bakone Moloto :
„Vijeće je također u obzir uzelo činjenicu da je optužena, predstavnik za štampu bivšeg glavnog tužioca Međunarodnog suda Carle del Ponte od 2000. do 2006. godine, vrlo dobro znala šta se podrazumijeva pod povjerljivom sudskom odlukom. Ukratko, vijeće se uvjerilo van razumne sumnje da je optužena imala „ mens rea“ nužan za onaj oblik nepoštovanja Suda za koji se ona tereti, tj. da je otkrila povJerljive informacije svjesno time prekršivši sudski nalog.“
Sudsko vijeće je uzelo nekoliko stvari u obzir pri odmjeravanju kazne, te ocijenilo da postoji rizik ometanja pravde zbog postupaka optužene:
„Shodno tome, vijeće je ustanovilo da je tužilaštvo dokazalo van razumne sumnje da je optužena svjesno i hotimično omela sprovođenje pravde i time počinila krivično djelo nepoštovanja Suda po obje tačke optužnice.“
Povjerenje javnosti u zaštitne mjere Kaznenog suda ključno je za sprovođenje međunarodne pravde i zato je pri odmjeravanju kazne sudsko vijeće uzelo u obzir namjeru da se odvrati samu optuženu ili neko drugo lice od objavljivanja povjerljivih informacija, objasnio je sudac Moloto:
„Vijeće je zaključilo da postupci optužene mogu da odvrate suverene države od saradnje sa Međunarodnim sudom kada je riječ o dostavljanju dokaznih materijala. To, pak, nužno utiče na sposobnost Međunarodnog suda da ostvaruje svoju nadležnost u pogledu krivičnog gonjenja i kažnjavanja teških kršenja humanitarnog prava u skladu sa svojim mandatom.“
No, sudsko vijeće je uzelo u obzir i neke olakotne okolnosti, poput činjenice da su sporne informacije već prije Artmannovog objavljivanja bile dostupne javnosti:
„Takođe je imalo na umu i činjenicu da knjiga optužene nije postigla uspjeh na tržištu, te da ona svom izdavaču, izdavačkoj kući Flammarion, duguje otprilike 10.000 eura.“
Za nepoštivanje Suda, zbog čega je kažnjeno već niz novinara i ostalih osoba, propisana je kazna do sedam godina zatvora ili novčana kazna do 100.000 eura. No haško tužiteljstvo za svoju bivšu glasnogovornicu nije tražilo zatvorsku kaznu nego samo novčanu, u rasponu od sedam do 15.000 eura. Izrečenu kaznu od 7.000 eura Artmann mora platiti kroz listopad i studeni mjesec 2009.godine.
Karadžiću odobreno ulaganje žalbe
Autor: Selma Boračić, Dženana HalimovićSudsko vijeće Haškog tribunala odobrilo je optuženom Radovanu Karadžiću da uloži žalbu na odluku kojom je početak suđenja zakazan za 19. oktobar.Karadžić je optužen za genocid i zločine protiv čovječnosti nad Bošnjacima i Hrvatima, kao i za uzimanje međunarodnih talaca tokom rata u BiH 1992-95. godine.
Vijeće predsjedavajućeg O Gon Kvona (O-gon Kwon) je, istovremeno, odbilo Karadžićev zahtjev da do odluke o njegovoj žalbi postupak bude prekinut. Tražeći dozvolu da uloži žalbu, Karadžić je naznačio da "jednostavno ne može pristati da učestvuje u procesu koji će od početka biti fundamentalno nepravičan".
Istovremeno, najava skraćivanja haške optužnice protiv Radovana Karadžića, izaziva u BiH brojne reakcije I proteste. Tako je nekoliko stotina članova nevladinih organizacija koje okupljaju žrtve rata i njihove porodice u srijedu 16 septembra je protestovalo ispred sjedišta UN-a u Sarajevu.
Protest su organizovali Savez logoraš BiH i udruženja "Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa" i "Žena - žrtva" rata.
Ukoliko dođe do smanjenja optužnice, članovi ovih udruženja obustaviće saradnju sa Tribunalom u Hagu i neće svjedočiti, kaže predsjednik Saveza logoraša BiH Murat Tahirović
„Mi više niti imamo smjelosti ni hrabrosti da sudjelujemo u onome što je Haški tribunal započeo oslobađanjem Biljane Plavšić. Mi jednostavno u tome nećemo sudjelovati. Ako žele ići dalje, neka idu. Na neki način snosimo i moralnu odgovornost i smatramo da ćemo i sada kod predmeta Karadžić biti prevareni, a nećemo u tome sudjelovati, pa neka rade sami što žele.“
Predstavnici udruženja razgovarali su I sa predstavnikom Haškog tribunala u BiH Refikom Hodžićem, te voditeljem ureda Haškog suda u Sarajevu Hauardom Takerom, kojima je predat zahtjev za sastanak sa predsjednikom Haškog tribunala i glavnim tužiocem. Predstavnik Tribunala Refik Hodžić izjavio je kako smatra da neće doći do prekida saradnje između žrtava i Tribunala.
„Ovo je vrlo ozbiljno pitanje. Izražen je zahtjev za hitnim sastankom predstavnika tri udruženja sa predsjednikom i glavnim tužiocem Tribunala. Ono što je u našoj moći ovdje, u Sarajevu, je da ove zahtjeve prenesmo hitno u Tribunal, a nakon toga dijalog između predstavnika Tribunala i predstavnika ova tri udruženja će, nadam se, ishoditi neke rezultate."
Mogućnost reduciranja optužnice bivšem ratnom lideru RS Radovanu Karadžiću, kojeg Tribunal u Hagu tereti za genocid i zločine protiv čovječnosti počinjene od tokom rata u BiH od 1992. do 1995. godine, a po prijedlogu haških sudija, moglo bi biti štetno po sam proces.
Iz optužnice bi mogli biti izbačeni zločini u opštinama Bosanska Krupa, Bosanski Petrovac, Čajniče, Donji Vakuf, Kalinovik, Kotor Varoš, Ilijaš, kao i Višegrad, iz kojeg su izuzeta samo ubistva 48 civila u selu Kalimanići. Također, eventualno i jedan dio zločina u Srebrenici, te masakr na sarajevskoj pijaci Markale.
Bošnjački oficir za vezu sa Haškim tribunalom Amir Ahmić kaže kako su primjedbe već upućene predsjedniku Suda i glavnom tužiocu. Argumenti sudije O-Gon Kwona po kojima Sud nema dovoljno kapaciteta za rad, za Ahmića su neprihvatljivi:
"Ne možemo pristati na obrazloženje koje je on nama rekao, znači da nema sudnica, da su oni angažovani itd. Tribunal je upravo osnovan zbog Karadžića, Miloševića i drugih zločinaca, i ako nema jedne sudnice na ovom Tribunalu i ako sudije ne mogu da budu slobodne od drugih slučajeva i ako ne mogu da rade pet dana, onda ja mislim da je upitno uopšte pričati o slučaju Karadžić pod ovakvim uslovima koje nameće sudija Kwon Tužilaštvu.“
Iako su u ranijim slučajevima već presuđeni zločini i utvrđene činjenice na prostoru ovih opština, utvrđivanja Karadžićeve odgovornosti, ali i namjere po tački koja ga tereti za genocid, ovim bi postupkom moglo biti dovedeno u pitanje, smatra agent BiH pred Međunarodnim sudom pravde u procesu protiv Srbije i Crne Gore Sakib Softić:
„Skraćivanjem optužnice da to mjere da se dokazuje samo ono što se može s lakoćom i jednostavno dokazati, bez sagledavanja zločina u njihovoj sveukupnosti, može dovesti do toga da Sud nema potpunu sliku zločina, potpunu sliku onoga što se dešavalo na teritoriji BiH, što onda može odvesti Sud u sljedeću grešku, a to je da donese zaključak da se u BiH nije desio genocid, nego da je Karadžić odgovoran samo za zločine protiv čovječnosti.“
Novo skraćenje optužnice koje je na tragu Karadžićevih zahtjeva predstavlja i namjeru da se prikrije uloga Srbije u ratu u BiH i predstavlja nagradu za zločin, u čemu žrtve neće učestvovati, poručile su članice udruženja “Žene - žrtve rata”.
Šta su razlozi haških sudija kada predlažu skraćivanje optužnice, u konkretnom slučaju za R. Karadžića ?
„Imajući u vidu koliko su dugo trajala neka suđenja u prošlosti Tribunala, sam je Tribunal učio kako da skrati te dužine postupka. I jedan od načina je upravo to pravilo 63 bis koje daje za pravo sudijama da traže da se optužnica na neki način smanji, ne po svojim tačkama nego po svom obimu, tako da ukoliko želimo da imamo bržu, efikasniju prvadu, onda moramo imati manje i lakše savladive optužnice, a ukoliko želimo imati šire optužnice, sa što većim brojem incidenata, mjesta itd., onda je normalno očekivati da to suđenje traje i duže. Znači, mora se naći neka sretna sredina. Tribunal je to pokušao da uradi - i to čini kroz to pravilo 63 bis. Naravno, ja sam svjesna da i primjena tog pravila isto tako na neki način izaziva negativne reakcije u regionu, ali to je jedan jedini način da se omogući efikasno, pravično, ali i brzo suđenje, kako za optuženog, tako i za javnost.“
Više od godinu dana nakon što su se branioci Radovana Karadžića posljednji put sukobili na ulicama Beograda sa policijom, na akciju ih više ne pokreće pominjanje imena ratnog lidera bosanskih Srba. Ali, to nikako ne znači da je Karadžić zaboravljen. Štaviše on je i dalje tema kojom se bavi Udruženje u čijem nazivu je njegovo ime, dok su Karadžićeve knjige i dalje čitane u knjižari specijalizovanoj za desničarsku literaturu. Ipak, ima naznaka da su i oni koji se protive slavljenju lika i djela jednog od najpoznatijih haških optuženika, sve glasniji.
Radovan više nije atrakcija
Autor: Miloš TeodorovićMalo je onih koji ne znaju da se sva ekstremistička, nacionalistička i desničarska literatura može pronaći u samom centru Beograda na Trgu “Nikole Pašića”. Tu je i knjižara koja nosi ime prvog srpskog radikala. U njenom izlogu postavljena statua bez glave. Teško da biste prepoznali kome telo pripada, ali blizu je i trag koji objašnjva – to je odvojena glava položena skoro na samom ulazu. Čija je glava, a čije poprsje, priča direktorka Izdavačkog centra “Nikola Pašić” Ljiljana Tanić:
„Pored Radovanove glave, razbijene, koju ste mogli da vidite na ulazu i kojeg nećemo da sklanjamo, imamo sada u izlogu i Radovanovo poprsje koje je bilo izloženo u Njujorku.“
A kada preskočite Radovanovu gipsanu glavu, odvojenu od strane neotkrivenih počinilaca, naći ćete se u ovom, za lokalne nacionaliste i šoviniste, slobodno možemo reći, literarnom svetilištu. Mogu se pronaći knjige lidera fašističke organizacije “Nacionalni stroj” Gorana Davidovića, nekada su tu bili dostupni i “Protokoli sionskih mudraca”, ali i oko šest različitih knjiga Radovana Karadžića.
„Nema tu nikakvog povećanja Radovanovih knjiga zbog toga što je on u Hagu. Naprotiv, interesovanja je bilo, ima sada i biće.“
U noći kada je Karadžić prebacivan iz Beograda u Hag, njegove pristalice, predvođene tada jedinstvenom Šešeljevom partijom, žestoko su se sukobile sa policijom. U sukobu je poginuo, pod još nerasvetljenim okonostima, Ranko Panić.
Takođe, nismo čekali dugo, a da i turističke ture po mestima koja je Karadžić obilazio, gde je svirao gusle i živeo životom nadrilekara Dragana Dabića, budu ukinute.
“Ljudi su masovno pili crno vino koje je on pio – Medveđu krv. Tu ima neka čaša iz koje je on pio”, pričali su Karadžićevi, to jest Dabićevi, poznanici iz kafane.
Prošlo je i vreme u kome je uz objašnjenje “Atrakcija je atrakcija”, koje je dala direktorka jedne turističke agencije Tanja Bogdanov, organizovan obilazak mesta gde je Karadžić obitavao. Bogdanov nije želela ponovo da govori na istu temu uz objašnjenje da je tom pitanju dato “previše političke konotacije”.
Teme se u Srbiji brzo i lako zaboravaljuju, ali po tome se ne bi smelo zaključiti da i promoteri određenih ideja odlaze u zaborav, smatra profesor Fakulteta političkih nauka Ratko Božović.
„To ne znači da se ne može povratiti prisećanje na sve to, ali ne u onoj formi kako je to već bilo.“
Nove forme čuvanja Karadžićevog lika i dela pokušavaju da smisle u posebnom, za tu svrhu formiranom, Udruženju. Tu je nekada bio ministar informisanja u ratnoj Vladi RS Miroslav Toholj, koji nije želeo da daje izjave, ali je pojasnio da se iz Udruženja povukao zbog ličnih finansijskih problema. Predsednik Udruženja Kosta Čavoški i ovog puta je, kako to uglavnom čini, odbio da da izjavu za naš Program.
Publicista Milivoje Ivanišević takođe je pronašao svoje mesto. Poznat je po negiranju broja srebreničkih žrtava, bio je jedan od retkih koji su imali privilegiju da posete Karadžića dok je bio u beogradskom pritvoru i odupire se ideji da je ova tema jednostavno dosadila publici:
“Tu ništa novo se neće dogoditi dok Radovan ne nastupi sa uvodnim izlaganjem. Kada će to biti – ne znam.”
Odbor za odbranu Radovana Karadžića, kaže Ivanišević, nema direktne veze sa njegovim advokatskim timom. U Odboru se staraju o ponovnom objavljivanju dela ovog sarajevskog psihijatra, dok trenutno, kaže naš sagovornik, pripremaju i njegovu biografiju:
„Smatram isto da nema razloga da se odbor gasi, jer njegova namena drugačija nego što je funkcija odbrane i taj odbor može da traje decenijama i vekovima.”
Za Karadžićev Odbor ima nade da opstane, ali da će Karadžićev lik biti motor novih socijalnih potresa teško je poverovati, smatra profesor Božović. Kaže kako to treba objasniti time što su se neki događaji prosto, citat “izdušili”:
„Ovde se to sve pojavljuje kao nekakav snop sena koji izgori i dok gori seno, priča je velika, a posle toga zaboravlja se i seno i plamen.“
Bez obzira na javni zaborav i pamćenje jasno je da Karadžićevo ime hrani one koji su naklonjeni,u ratnoj klanici izniklim krvavim idolima. Njih je mnogo, a krugovi koji neguju uspomenu možda nisu veliki, ali su uporni. Potvrđuju to i reči Ljiljane Tanić, naše domaćice u knjižari “Nikola Pašić”:
“Naročito mladih, uglavnom samo mladih koji traže Legiju i kojeg izgleda samo mi držimo. Jer kažu – je li to “Nikola Pašić”, mi kažemo jeste. E, vi imate Legiju!”
Reč je o Miloradu Ulemeku, lideru ozloglašenih “Crvenih beretki”, osuđenom zbog ubistva premijera Đinđića. Prozvani su dakle iza rešetaka, ali duhovi su i dalje na slobodi, baš kao i sistem vrednosti koji simbolišu .
Suđenje za zločine u "Medačkom džepu"
Autor: Enis ZebićHrvatsko pravosuđe procesuiralo je jedan slučaj ustupljen od strane Haškog tribunala – suđenje za ratne zločine u akciji Hrvatske vojske „Medački džep“. Koji su bili motivi Haga i kako je to suđenje proteklo?
Suđenje za ratne zločine nad srpskim civilima i zarobljenim pripadnicima paravojnih postrojbi u akciji „Medački džep“ prvi je, a kako više nema novih optužnica, onda čini se i jedini, postupak što ga je Hag prepustio hrvatskom pravosuđu. Postupak je vođen protiv generala Rahima Ademija i Mirka Norca. General Ademi oslobođen je optužbe, a general Norac osuđen je prvostupanjski na zatvorsku kaznu. Koji su motivi vodili Hag da prepusti Hrvatskoj ovo suđenje ?
Profesor zagrebačkog Pravnog fakulteta i autor više stručnih knjiga s haškom tematikom, Ivo Josipović:
„Mislim da je situacija dosta jasna. I Hrvatska je imala ozbiljnih problema u suđenju za ratne zločine, ali je pokazala vidljiv progres u kvaliteti sudovanja. Ključno je to što je Hrvatska, bez obzira što je u pojedinim sudovima imala problema, imala dobar vrh piramide, Vrhovni sud Republike Hrvatske, koji je korigirao ono što nije valjalo. Osim toga, Hrvatska je stvorila pretpostavke za koncentraciju nadležnosti u važnim predmetima u Zagrebačkom županijskom sudu, koji se pokazao kao neovisan i pravedan u takvim suđenjima.“
Novinar riječkog Novog lista, Denis Romac, već više od decenije prati suđenja za ratne zločine. Podsjeća na pretpostavke koje su u Hrvatskoj bile ostvarene kako bi se moglo preuzeti haške slučajeve:
„Uz neke iznimke, kao što je bilo prvo suđenje za Loru, koje je bilo skandalozno u svakom pogledu, Hrvatska je nakon riječkog predmeta uspostavila standarde ispod kojih poslije nije išla. Vidimo da su do dana današnjeg ti standardi poštovani.“
Prvo suđenje za Loru je upravo jedan od slučajeva koje je Vrhovni sud Hrvatske poništio i vratio na ponovni postupak, koji je okončan bez zamjerki domaćih i stranih promatrača. O još jednom motivu koji je vodio Hag u odluci da suđenja prepusti Hrvatskoj, govori voditeljica Centra za suočavanje s prošlošću „Documenta“, Vesna Teršelič, koja, zajedno sa ostalim kolegama iz nevladinog sektora, već godinama prati suđenja za ratne zločine u Hrvatskoj:
„Hrvatska je dobila slučaj jer Tribunal uviđa da su suđenja puno utjecajnija ako se vode u zemljama gdje su počinjeni zločini. Sigurno da je to utjecao na kvalitetu suđenja, s time da još nemamo konačnu presudu Vrhovnog suda u slučaju Medački džep.“
Branitelj generala Ademija u postupku „Medački džep“ bio je zagrebački odvjetnik sa haškim iskustvom, dugogodišnji tužitelj i aktivni suradnik Hrvatskog pravnog centra, Čedo Prodanović. On ima svoje tumačenje motiva Haga:
„Po mom dubokom uvjerenju, predmet je ustupljen jer su tužioci shvatili da se radi o slabom predmetu, da ne raspolažu dobrim materijalom i jednostavno su kukavičje jaje prebacili u Hrvatsku. Da su oni bili sigurni da će predmet proći dobro po njih u Hagu, oni bi ga započeli ranije i relativno brzo završili.“
Suđenje je proteklo bez ijedne zamjerke brojnih stranih monitora, od onih koje je delegirao Haški tribunal, preko onih iz Organizacije za europsku sigurnost i suradnju, do monitora koje su angažirale strane ambasade u Zagrebu. Kako to?
„Kako je došlo do toga da je suđenje zaista vođeno po najvećim standardima? U međuvremenu se u Hrvatskoj dosta toga promijenilo. Od osnivanja suda, do ustupa predmeta, je prošlo desetak godina. Postaje suci koji su dorasli takvim zadacima, čak su i bolji od onih u Hagu. Suđenje je zaista obavljeno na najvišem profesionalnom nivou.“
Pritvor za osumnjičene za zločin u selu Trusina, Konjic
Sud BiH donio je rješenje kojim se određuje jednomjesečni pritvor Nedžadu Hodžiću, Mensuru Memiću, Dževadu Salčinu i Senadu Hakaloviću, osumnjičenima za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a osumnjičeni Nedžad Hodžić i Mensur Memić i za krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. Pritvor prema ovom rješenju može trajati do 16. oktobra 2009.
Sud je, nakon razmatranja podnesenog dokaznog materijala, utvrdio da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret.
Sud je Nedžadu Hodžiću odredio pritvor cijeneći da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Osim toga, Sud je odredio pritvor svim osumnjičenima cijeneći da postoji dovoljno dokaza da bi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli ometati tok krivičnog postupka, uticajem na svjedoke ili eventualne saučesnike.
Sud je također svim osumnjičenima odredio pritvor cijeneći da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a usljed načina činjenja ili posljedica krivičnog djela, puštanje na slobodu bi rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda, kaže se u saopštenju.
* * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.