Autor: Branka Trivić
Početak istorijskog procesa pred Haškim tribunalom - suđenja Radovanu Karadžiću, bišem lideru bosanskih Srba, optuženom za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovečnosti tokom rata u Bosni i Hercegovini, najavljen je za septembar. Čini se, međutim, da će početi kasnije zbog toga što su neke zemlje, među kojima je i Nemačka, zatražile od Tribunala dodatno vreme za prikupljanje dokumenata koje im je Sud u Hagu naložio da predoče optuženom i timu njegovih pravnih savetnika.
Tim Karadžićevih pravnih savetnika predvodiće poznati američki advokat Peter Robinson, a samo njegov međunarodni deo brojaće više od 30 pravnih eksperata.
Biljana Kovačević -Vučo, predsednica beogradskog Komiteta pravnika za ljudska prava, govori o tome na čemu će se zasnivati Karadžićeva odbrana i da li će haška sudnica biti poprište legalizma ili poligon za politički šou optuženog, nalik na onaj koji je upriličio njegov politički mentor Slobodan Milošević:
„Njegova odbrana će biti politička, to je sasvim jasno. Tri ključna optuženika su koristili Haški tribunal kao politički poligon koristeći sve moguće političke argumente i negirajući i odbijajući uporno da se upuste u pitanje odbrane za ono što im se optužnicom stavlja na teret. To su Slobodan Milošević, Vojislav Šešelj i Radovan Karadžić. Već je savršeno jasno da će suđenje Karadžiću, takođe, da se pretvori u jedno političko nadmetanje i da će taj efekat u javnosti da ponovo otvara ta politička pitanja kao što je to bilo u slučaju Slobodana Miloševića, što zaista nikakve veze nema s optužnicom protiv njega.“
Haški tribunal je po nalogu Karadžića naložio mnogim zemljama - među njima Norveškoj, Pakistanu, Nemačkoj, Poljskoj, Francuskoj - da dostave dokumentaciju o ilegalnom naoružavanju Bošnjaka za vreme rata u Bosni. Karadžić tvrdi da su Sjedinjene Države u vreme Clintonove administracije, dale zeleno svetlo za dopremanje iranskog oružja u Bosnu i tako kršile embargo Ujedinjenih nacija na uvoz oružja.
Ovde će linija odbrane verovatno biti tvrdnja da je Srebrenica morala biti napadnuta jer je naoružavanjem trupa Nasera Orića bio narušen njen status zaštićene zone UN. To je Karadžić u poslednjih nekoliko meseci u intervjuima zapadnim medijima i govorio. Verovatno će pokušati da negira da se u Srebrenici dogodio genocid i da drastično umanji broj žrtava jer je pre početka suđenja već izjavljivao da je streljano svega nekoliko stotina ljudi i da to streljanje nije bilo unapred planirano.
Govorio je i o mudžahedinima koji su se, kako je navodio, borili u Bosni za stvaranje islamske države u Evropi i optužio bošnjačko rukovodstvo za saradnju sa njima.
Biljana Kovačević Vučo, Foto: Vesna Anđić
Biljana Kovačević - Vučo, međutim, kaže da sve ove i slične tvrdnje koje će verovatno uskoro odjekivati haškom sudnicom nisu ni u kakvoj vezi sa činjenicom da su počinjeni genocid i drugi najstrašniji ratni zločini, te da Karadžiću neće nimalo pomoći:
„U prilog njegove odbrane za ono za šta je on optužen, za najteže zločine protiv čovečnosti, ratne zločine i genocid, taj argument zaista nema nikakve veze. Znači, genocid ne može da se izvrši zbog toga što se ilegalno naoružavala bilo koja armija, ali politički, to i dalje govorim, svi njegovi argumenti su sračunati na jedno, zapravo, nipodaštavanje zločina kao takvog i pokazivanje da je to bila velika politička igra u kojoj je on bio politički igrač podržan sa svih strana. Ali znate kao pravnica, pravno govoreći, ti argumenti zaista nemaju nikakav značaj. Ne utvrđuje se tamo odgovornost za rat, nego se utvrđuje odgovornost, pojedinačna odgovornost za učinjene zločine, pojedinačna i grupna zato što su neki zločini izvršeni u grupi. Znači, ne optužuju se ovde ni države, bez obzira što tamo mogu da izađu na videlo određeni argumenti koji govore u prilog ili protiv određene države šta je radila. To su konkretni optuženici za konkretna krivična dela za najteže zločine protiv čovečnosti, ratne zločine i genocid kao najteži zločin. U tom smislu zaista naoružavanje bošnjačkih muslimana je jedan argument koji stalno se koristi u cilju odbrane srpske politike ili srpske agresije u BiH - i on je već postao i politički, što se mene lično tiče, bespredmetan, ali što se tiče samih zločina on zaista nikakve veze nema s onim što se Radovanu Karadžiću stavlja na teret.“
Mnogi se plaše da će činjenica što je Radovan Karadžić odlučio da se sam brani dosta produžiti suđenje kao što se dogodilo i sa suđenjem Miloševiću, čiji se proces, pre nego što je umro 2006. godine, protegao na više od četiri godine:
„Plašim se da Karadžićevo suđenje može da se završi jednim velikim debaklom. Ne mora da završi kao Milošević, ali pitanje je završetka suđenja jer to ne može da traje, ipak, beskonačno dugo. Sva suđenja moraju da se završe do određenog roka. Produžetak rada Haškog tribunala mora da prođe kroz Savet bezbednosti, neke zemlje to neće dozvoliti više, tako da ja mislim da to odugovlačanje postupka i od strane samog Radovana Karadžića je smišljeno. Šta ako taj proces bude trajao 10 godina, šta će tu da bude? Pošto postoji ta izlazna strategija Tribunala da se završe suđenja, ali da Sud završi do 2012. godine, ja mislim da će Savet bezbednosti morati da donese neku odluku. I ja se bojim da se Karadžićevo suđenje neće završiti. U Savetu bezbednosti sede i Rusija i Kina. Rusija je već pokazala svoj negativan stav prema Haškom tribunalu, tako da ja ne verujem da će oni produžavati njegov rad. Meni je jedino žao što u Statutu Tribunala nije na vreme određeno, kao u našem zakonodavstvu i u svim zakonima u regionu, da optuženici za određena teška krivična dela moraju da imaju advokate, tako da Tribunal je u strahu da se ne koristi. Ustvari, Statut kad je donošen, doneo je jednu nerazumnu odluku da ustvari ne mora da se ima advokat, tako da je došlo do toga da ljudi koji su optuženi za takve zločine mogu da koriste Tribunal kao svoj politički poligon. I meni je jako žao što nas to mnogo udaljava od onoga što smo svi čekali, da bude neko razrešenje, da se utvrdi u sudu šta se zaista dogodilo, koji su zločini izvršeni. I žao mi je što smo mi očekivali da saznamo i što ćemo do sada prisustvovati jednoj političkoj predstavi koja će ponovo razbuktati strasti, pre svega u Srbiji, i što će Radovan Karadžić u javnom mnjenju ponovo da ispadne žrtva - žrtva Zapada, žrtva velikih sila, a to je zaista pogubno za sve nas.“
I drugi posmatrači ocenjuju da je strategija Karadžićeve odbrane da se što više produži ovaj pretprocesni period motivisana nadom da Savet bezbednosti neće produžiti mandat Tribunalu. S druge strane, ni Tužilaštvo, izgleda, ne radi u prilog vremenskoj efikasnosti suđenja - razume se, ako su tačni navodi Karadžićevog pravnog savetnika Petera Robinsona, koji je za agenciju Associated Press izjavio da se Tužilaštvo sprema na dug proces jer je njegovom timu dostavilo više od milion stranica dokaznog materijala i listu od 530 svedoka.
Autor: Goran Jungvirth
Protekli tjedan na Haškom sudu svjedočio je hrvatski državni odvjetnik Mladen Bajić kao svjedok obrane generala Ante Gotovine koji je, zajedno sa generalima Ivanom Čermakom i Mladenom Markačom, optužen po zapovjednoj odgovornosti za zločine nad srpskim stanovništvom i njihovom imovinom nakon akcije Oluja 1995. godine.
Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske Mladen Bajić, koji je u vrijeme Oluje bio zamjenik vojnog tužitelja za zborno područje Split, potvrdio je obrani kako na vojne tužitelje nije bilo pritisaka kad se trebalo procesuirati hrvatske vojnike. Do neprocesuiranja nekih zločina jednostavno je došlo jer su vojni tužitelji, po njegovim riječima, bili prezatrpani poslom:
Ante Gotovina„Činjenica je da ovakvih pljački koje nisu procesuirane a znamo da su se dogodile je bilo puno više.“
No, Bajić je ustvrdio kako su većinu zločina nakon Oluje počinili demobilizirani vojnici, ili civili koji su navlačili odore Hrvatske vojske i kretali u pljačku, a ne aktivni hrvatski vojnici kako stoji u optužnici:
„To su činjenice koje smo mi zamijetili tijekom postupanja u konkretnim predmetima jer nakon što su ili neki od njih bili zatečeni ili uhićeni i dovedeni pred sud, ili je podnesena prijava protiv njih, onda se tijekom postupka utvrdilo da su oni već prestali biti pripadnici Hrvatske vojske, a da su uniforme nosili iz sebi poznatih razloga.“
Bajić je dodatno objasnio da su počinitelji zločina očito odijevali uniforme Hrvatske vojske kako bi mogli lakše proći kontrolne punktove, te se probiti do mjesta počinjenja zločina. Tijekom unakrsnog ispitivanja od strane optužbe Bajić je, ipak, potvrdio kako je unutar Hrvatske vojske pljačka srpske imovine u izvjesnoj mjeri bila prihvaćena, odnosno dopuštena nakon Oluje:
„Ove vaše konstatacije koje proizlaze iz ovih predmeta apsolutno stoje i slažem se sa zaključkom da je ovo bila pojava.“
S druge strane, državni odvjetnik Bajić je naglasio kako su sve podnesene prijave za kaznena djela procesuirane.
Neprocesuiranje nekih zločina o kojima Haški sud ima saznanja dogodila su se samo zbog toga jer je Haški sud tek u novom stoljeću počeo razmjenjivati podatke s hrvatskim pravosuđem. Uz to, nevladine organizacije, poput Hrvatskog Helsinškog odbora, svoja su izvješća o zločinima slale direktno Haškom sudu, a ne i hrvatskom pravosuđu, napomenuo je Bajić:
„Moram priznati da se ja ne sjećam da sam ja dobio takva izvješća, ali u svakom slučaju da su ona stigla da Ureda glavnog državnog odvjetnika, ona bi sigurno bila stavljena u proceduru i dostavljena policijskim tijelima radi krim obrade, pogotovo ako bi ta izvješća bila utemeljena na određenim dokazima i dokumentima.“
Upitan slaže li se s tim da je za vrijeme vlasti bivšeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana postojala nevoljkost političkog vodstva da se istražuju ili procesuiraju zločini za koje se sumnjalo da su ih počinili pripadnici HV-a, Bajić je rekao da ne može davati političke ocjene o tome kakva su bila stajališta političkog vodstva jer to iz osobnih saznanja ne zna.
Obrana generala Gotovine trebala bi završiti s ispitivanjem zadnjeg svjedoka polovicom sljedećeg mjeseca, nakon čega kreće obrana generala Čermaka
BIRN Justice report
Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, čijom se optužnicom Milorad Trbić tereti za genocid počinjen u julu 1995. godine u Srebrenici, u sklopu iznošenja završne riječi zatražilo je od Suda da kaznu zatvora u trajanju od 45 godina.
“Iako je optuženi porodična osoba, Tužilaštvo smatra da ne postoje olakšavajuće okolnosti jer on od 1995. godine ništa ne radi kako bi pomogao onima koji pate zbog rata. Jedina kazna koja bi pokazala užasnu sliku ovog djela, te potvrdila međunarodnu osudu ovog zločina, jeste maksimalna kazna zatvora u trajanju od 45 godina”, pojasno je tužilac Kwai Hong Ip.
Trbić, kao bivši pomoćnik načelnika za bezbjednost Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske i odgovorni rukovodilac čete Vojne policije, optužen je da je, s pripadnicima vojske i policije Republike Srpske, od jula do novembra 1995. godine “učestvovao u pogubljenju preko 7.000 muškaraca”.
U optužnici se navodi da je lično učestvovao u pogubljenjima muškaraca Bošnjaka u Srebrenici, te da je između septembra i novembra 1995. godine učestvovao u “planu prikrivanja dokaza o počinjenim zločinima kroz ponovno pokopavanje tijela”.
Tužilac Hong Ip posebno se osvrnuo na izjave koje je Trbić, u svojstvu osumnjičenog, dao tokom boravka u pritvoru Haškog tribunala, a u kojima je navodno priznao dio zločina koji mu se stavljaju na teret.
Trbić je prvobitno optužen pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY), da bi u junu 2007. godine, na zahtjev Tužilaštva u Haagu, njegov predmet bio prebačen na procesuiranje pred Sudom BiH.
Suđenje je počelo u novembru 2007. godine.
Naredno ročište zakazano je za 31. august 2009. godine, kada će Odbrana i optuženi iznijeti svoju završnu riječ.
Autor : Branka Trivić
Tužilac za ratne zločine Srbije, Vladimir Vukčević je izjavio da ima pomaka u potrazi za Ratkom Mladićem i dodao da očekuje da će on biti uhapšen do kraja godine.
"Očekujemo to. Akcioni tim i državni vrh svakodnevno i uporno rade na ostvarenju konačnog cilja - da lociramo, uhapsimo i predemo Tribunalu Ratka Mladića i Gorana Hadžića," izjavio je Vukčević.
Vladimir VukčevićPortparol Tužilaštva Bruno Vekarić na pitanje Radija Slobodna Evropa na čemu se zasniva takvo očekivanje odgovara da ta tužiočeva izjava nije ništa novo.
„To je samo ono staro očekivanje, stara nada da će to tako da se završi s obzirom na akcije koje se sprovode.“
RSE: Ima li nekih realnih temelja za očekivanje?
„Ima, naravno, ali nećemo to da delimo sa novinarima. Sve to što se radi to je stvarno sada... verujte mi, ni ja ne znam tačno. Znam samo da je, onako, velika gužva. I to je to!“
RSE: Četiri meseca je ostalo samo do kraja godine?
„Pa da. Dobro... To je...kažem vam više očekivanje sa aspekta procene situacije, opšte. Ali da je drugo – konkretno - jako štetno! Da kažemo – da ima, znate napravili smo korake napred u toj i toj oblasti. To je štetno da sada izlazi u medijima.“
Ovo nije prvi put da tužilac za ratne zločine, ali i drugi visoki zvaničnici, izjave da se hapšenje Mladića približilo. Nekadašnji koministar policije Božidar Prelević ocenjuje da su takve izjave, uključujući i ovu poslednju Vukčevićevu, prilično čudne.
„Sa Ratkom Mladićem je kao i sa svim drugim licima koje treba lišiti slobode – ili znate gde je ili ne. Ako znate, onda vam ne treba četiri meseca, a ako ne znate gde je, onda na osnovu nekakvih indicija biste možda mogli da kažete da se taj neki krug sužava. Opet se postavlja pitanje kako dajete vremensku odrednicu. Ja mislim da je jako opasno davati vremenske odrednice zato što će gospodina Vukčevića neko da pita za, recimo tri ili četiri meseca, na osnovu čega je dao izjavu“, ocenjuje Prelević.
Osvrćući se na Vukčevićevu izjavu, Prelević uvodi u igru i hipotezu o postojanju neke vrste dogovora da se Mladić preda do kraja godine, ali dodaje da je skeptičan u pogledu ostvarenja takvog eventualnog scenarija.
“Posle ovoliko vremena, ja ne verujem da će se on predati. Tako da ne znam. Prosto, ni do sada mi nije baš bilo jasno na osnovu čega Vukčević daje izjave, od kojih je najinteresantnija bila ona da on ne zna gde je Mladić, ali da zna da je u Srbiji. Ili znate gde je neko, ili ne znate gde je. Ako ne znate, kako onda znate da je u Srbiji. To, naravno, nije njegova profesija. On ne može znati kada će nepoznato lice u nepoznatim okolnostima biti uhapšeno. Tako da je to, verovatno, neka vrsta podgrevanja neke nade, ali ništa više od toga.“
Aleksandar Radić, Foto: Vesna Anđić
Više puta su srpske vlasti u ime svih nas davale precizno oročena olaka obećanja, podseća za Radio Slobodna Evropa i vojni analitičar Aleksandar Radić i upozorava da je opasno i kontraproduktivno zadavati rokove, da ih, uostalom, nije moguće ni zadati jer prošla iskustva pokazuju da je srećan sticaj okolnosti odigrao mnogo važniju ulogu nego sav dotle uloženi truda u pogledu toga koliko je vremena potrebno za hapšenje Mladića, ako se zna njegova adresa, Radić kaže:
”Treba vam tačno toliko vremena koliko je posebnim jedinicama potrebno da se pojave na licu mesta i izvrše svoj zadatak. Ali očigledno je da je locirati Ratka Mladića jedan zadatak koji je ekstremno težak i koji daleko nadilazi onaj nekadašnji mehanizam političke zaštite.”
Sagovornik Radija Slobodna Evropa ukazuje, međutim, i na aspekt priče o hvatanju Mladića koji uliva optimizam. Za razliku od ambijenta prethodnih godina, kada su ljudi na vlasti bili ili u dosluhu sa Mladićem ili njegovi veliki simpatizeri, kaže Radić:
“Sada postoji spremnost za saradnju sa Haškim tribunalom i ono što je jako važno, mislim da je javno mnenje već polako prihvatilo kao činjenicu da je Ratko Mladić čovek koga će ljudi iz centara moći na Zapadu zauvek tražiti. Nema načina da se preskoči slučaj Ratko Mladić u pregovorima sa Zapadom. Slučaj Karadžić je pokazao da eventualne reakcije neće biti toliko drastične. To je možda mnogo važnije nego tehničko pitanje kako pronaći Ratka Mladića. Sada su sazrele okolnosti da se relativno elegantno u javnosti amortizuje eventualno hapšenje Ratka Mladića i, sa druge strane, postoji volja državnih organa da se taj posao obavi i kada budu prevaziđeni tehnički problemi, odnosno kada bude otkriveno gde se on nalazi.”
A evo kako je izgledala jedna od "potraga" B92 za Mladićem od pre nekoliko godina:
Voditelj regionalne delegacije Međunarodnog odbora Crvenog križa Paul-Henri Arni izjavio je u Beogradu da se još ništa ne zna o sudbini gotovo 16 hiljada osoba nestalih u ratovima na prostorima bivše Jugoslavije, ocjenivši kako vlade tih zemalja moraju učiniti više na njihovu pronalaženju i identifikaciji.
"Broj od 15.655 ljudi za čiju se sudbinu ne zna prevelik je za postizanje pomirenja na zapadnom Balkanu. Međunarodni odbor Crvenog križa duboko je zabrinut zbog sporog odvijanja tog procesa i zato želimo poručiti vladama u regiji da nije dovoljno to što se čini", rekao je Arni.
Na konferenciji za novinare povodom Međunarodnog dana nestalih - 30. avgusta, Arni je izrazio zabrinutost zbog sporosti u pronalaženju i identifikaciji nestalih, te ukazao na potrebu da vlade učine sve kako bi riješile što više slučajeva, sukladno međunarodnim pravnim obvezama.
Prema podacima Međunarodnog odbora Crvenog križa, tokom oružanih sukoba na prostorima bivše Jugoslavije prijavljen je nestanak 34.372 osobe, a do sada je rasvijetljeno 18.717 slučajeva.
Jedan od najpoznatijih slučajeva nestalih je pukovnik Avdo Palić, koji je nakon punih 14 godina identifikovan i 26.08.2009. pokopan, uz najviše vojne počasti, u haremu Alipašine džamije u Sarajevu.
Njegova supruga, Esma , kaže kako je bilo vrijeme da Avdine kosti nađu smiraj : “Hvala Bogu da smo dočekali ovaj dan,da ga ukopamo, da znamo gdje mu je mjesto, Završili smo jedno poglavlje i otvorili drugo. Došli smo do istine, sada ostaje da se borimo za pravdu”
Sestra Haska : “Teško mi je , nemam riječi da opišem boliI tugu….Dugo sam čekala ovaj dan…"
Esma Palić sa fotografijom Avde Palića
Hazim Pirić, tokom ratnih godina pratilac Avde Palića: Da su sve svi borili za Bosnu kao Avdo, da su imali njegove stavove i poglede na Bosnu , sigurno bi ova zemlja bila drugačija.. Avdino poštenje im nije odgovaralo, sve Avdine borbe i bitke za Žepu lako su zaboravljene…
U neizvjesnosti živjela punih 11,5 godina
Jedna od brojnih žena koje su prošle težak put traženja i identifikacije supruga je Semina Alekić, iz Kotor Varoši, predsjednica udruženja organizacije porodica šehida, zarobljenih I nestalih osoba Vrbanja, koja danas živi u Travnikua. Semina Alekić je gošća ovog izdanja Programa Pred licem pravde.
ALEKIĆ: Ja sam bila u prvom protjeranom konvoju iz Kotor Varoši. To je bilo sredinom avgusta, tačnije 14. avgusta 1992., kad je bio, po nekoj procjeni, najteži dan za Bošnjake i Hrvate u Kotor Varoši jer u tom danu su se desili svi oblici zločina - progon ljudi, razdvajanja porodica, odvođenje u logore, maltretiranje, ubijanje, mučenje i spaljivanje na četiri lokacije, maltene u vrlo kraktkom vremenskom periodu, svih muškaraca koji su se zadesili. Na taj dan je na te četiri lokacije oko 37 ljudi zapaljeno.
RSE: Vi ste krenuli, prepostavljam, s nekim članovima vaše porodice?
ALEKIĆ: Ja sam krenula samo sa djecom. Nažalost, moj muž je ranije zarobljen i nisam imala nikakve informacije. Moj muž je zarobljen 25. 6., kad je također bilo masovno stradanje Bošnjaka i Hrvata na području Kotor Varoši.
RSE: A kolika su vam djeca bila?
ALEKIĆ: Jedno je bilo tri godine, jedno šest godina i treće nisam ni znala da nosim, znači bila sam u drugom stanju sa trećim djetetom.
RSE: Porodili ste se - gdje?
ALEKIĆ: Porodila sam se u Hrvatskoj 1993. godine u januaru.
RSE: Šta je bilo s vašim suprugom?
ALEKIĆ: Za mog supruga, nažalost, nisam znala. U neizvjesnosti sam živjela punih 11,5 godina od tog 25. 6. 1992. kad se desilo zarobljavanje i odvođenje u nepoznatom pravcu. Ja sam taj period tragala. Ono što želim da istaknem - ja sam u Hrvatskoj bila samo dok je trajao rat. Po prestanku rata, znači po potpisivanju Dejtonskog sporazuma, ja sam se vratila u Bosnu s ciljem da saznam istinu o svom mužu, tako da sam ja provela čitav period u traganju za istinom, da saznam da li je živ ili mrtav - jer bilo je raznoraznih informacija. I na kraju, u procesu ekshumacije koja je bila 2002. ekshumirani su posmrtni ostaci. Međutim, ja nisam imala nikakvih pokazatelja da bih onom klasičnom identifikacijom prepoznala, nego je stigao pozitivan DNK koji je pokazao da je moj muž stradao. On je stradao na lokaciji Vrbanci, međutim posmrtni ostaci su pronađeni na lokaciji Malog harema u Donjoj varoši, znači u Kotor Varši u gradu. Žalosno je, moje dijete nije nikada, ne samo moje nego mnoga djeca nisu upamtila svoje očeve. I ovi koji su bili mali malo se sjećaju. Ja nisam imala fotografije, ali sam ja tragala, pa sam skupljala i došla sam do nekih fotografija, tako da imam sada fotografiju, ali...
RSE: Pretpostavljam da je strašna ta neizvjesnost?
ALEKIĆ: Apsolutno. Aposlutno strašna. Ja kad sam sebi dala u zadatak da se vraćam da riješim taj problem, nisam znala koliko je to teško i koliko je to vezujuće i koliko je to potresno, kako za ljude koji su uključeni u to tako i za porodice s kojima se vi suočavate, mislim prvenstveno sa svojom porodicom - jer uvijek sam gledala da zaštitim svoju djecu od tih psihičkih trauma, da se ne produbljuju one traume koje su već preživjeli. To su vrlo teški i bolni momenti. Vrlo često se dolazilo u situaciju kad ne znate šta da kažete, ne znate kako da postupite. Vrlo, vrlo bolno i teško. Sad moja djeca imaju istinu, ali taj period do tog momenta i u tom momentu kad je stigao DNK, vjerujte da je teško opisati. To je za svakog člana porodice koji ima takav problem individualno kako se može nositi s tim i kako će se riješiti ta situacija trenutnog prenošenja informacije o zvaničnom stradanju člana porodice.
RSE: Recite mi jeste li vi išli u Kotor Varoš poslije svega što se desilo?
ALEKIĆ: Idem ja u Kotor Varoš. Ja sam se suočila sa prošlošću. Nažalost, mnogi nisu. I ono što bih ja poručila je da se mora suočiti sa prošlošću jer to će ubrzati sve procese, između ostalih i proces rješavanja problema nestalih. Istina i pravda mogu voditi u bolju budućnost, a da bi se utvrdile istina i pravde, mora se riješiti problem nestalih. I moja poruka je da se svi moraju suočiti sa prošlošću, i to sa realnom prošlošću a ne po nekim kazivanjima - znači, što je bilo, bilo je, hajdemo utvrditi činjenice. Poruku šaljem svima za sve preostale stradale Bošnjake i Hrvate sa područja Kotor Varoši – jer nema Srba koji se vode kao nestali sa područja Kotor Varoši, jer zalažem se inače za sve nestale osobe.
RSE: Da, ima ih na drugim mjestima.
ALEKIĆ: Aposlutno. Znači, za sve nestale da se kaže istina, a neka institucije rade svoj dio posla što se tiče utvrđivanja odgovornosti i izricanja kazne po učinjenim djelima. Život teče dalje. Ne želim apsolutno, niti sam ikada na svoju djecu prenosila neku mržnju, nego sad kad su odrasli kažem im tad je bila takva situacija, desilo se to i to, dalje se mora živjeti, mrziti nikoga ne smijete i ne možete jer to samo može prouzrokovati vama štetu i nanijeti vama još veću bol. A pogotovo, ne dao Bog, osvete - to samo mogu biti onda još zločin nad zločinom i još veće tragedije. Aposlutno sam za to da se suočimo sa prošlošću. Nisu laki momenti, daleko od toga. Nisu laki, ali ne možemo vratiti vrijeme unazad.
* * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
Početak istorijskog procesa pred Haškim tribunalom - suđenja Radovanu Karadžiću, bišem lideru bosanskih Srba, optuženom za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovečnosti tokom rata u Bosni i Hercegovini, najavljen je za septembar. Čini se, međutim, da će početi kasnije zbog toga što su neke zemlje, među kojima je i Nemačka, zatražile od Tribunala dodatno vreme za prikupljanje dokumenata koje im je Sud u Hagu naložio da predoče optuženom i timu njegovih pravnih savetnika.
Tim Karadžićevih pravnih savetnika predvodiće poznati američki advokat Peter Robinson, a samo njegov međunarodni deo brojaće više od 30 pravnih eksperata.
Biljana Kovačević -Vučo, predsednica beogradskog Komiteta pravnika za ljudska prava, govori o tome na čemu će se zasnivati Karadžićeva odbrana i da li će haška sudnica biti poprište legalizma ili poligon za politički šou optuženog, nalik na onaj koji je upriličio njegov politički mentor Slobodan Milošević:
„Njegova odbrana će biti politička, to je sasvim jasno. Tri ključna optuženika su koristili Haški tribunal kao politički poligon koristeći sve moguće političke argumente i negirajući i odbijajući uporno da se upuste u pitanje odbrane za ono što im se optužnicom stavlja na teret. To su Slobodan Milošević, Vojislav Šešelj i Radovan Karadžić. Već je savršeno jasno da će suđenje Karadžiću, takođe, da se pretvori u jedno političko nadmetanje i da će taj efekat u javnosti da ponovo otvara ta politička pitanja kao što je to bilo u slučaju Slobodana Miloševića, što zaista nikakve veze nema s optužnicom protiv njega.“
Haški tribunal je po nalogu Karadžića naložio mnogim zemljama - među njima Norveškoj, Pakistanu, Nemačkoj, Poljskoj, Francuskoj - da dostave dokumentaciju o ilegalnom naoružavanju Bošnjaka za vreme rata u Bosni. Karadžić tvrdi da su Sjedinjene Države u vreme Clintonove administracije, dale zeleno svetlo za dopremanje iranskog oružja u Bosnu i tako kršile embargo Ujedinjenih nacija na uvoz oružja.
Ovde će linija odbrane verovatno biti tvrdnja da je Srebrenica morala biti napadnuta jer je naoružavanjem trupa Nasera Orića bio narušen njen status zaštićene zone UN. To je Karadžić u poslednjih nekoliko meseci u intervjuima zapadnim medijima i govorio. Verovatno će pokušati da negira da se u Srebrenici dogodio genocid i da drastično umanji broj žrtava jer je pre početka suđenja već izjavljivao da je streljano svega nekoliko stotina ljudi i da to streljanje nije bilo unapred planirano.
Govorio je i o mudžahedinima koji su se, kako je navodio, borili u Bosni za stvaranje islamske države u Evropi i optužio bošnjačko rukovodstvo za saradnju sa njima.
„U prilog njegove odbrane za ono za šta je on optužen, za najteže zločine protiv čovečnosti, ratne zločine i genocid, taj argument zaista nema nikakve veze. Znači, genocid ne može da se izvrši zbog toga što se ilegalno naoružavala bilo koja armija, ali politički, to i dalje govorim, svi njegovi argumenti su sračunati na jedno, zapravo, nipodaštavanje zločina kao takvog i pokazivanje da je to bila velika politička igra u kojoj je on bio politički igrač podržan sa svih strana. Ali znate kao pravnica, pravno govoreći, ti argumenti zaista nemaju nikakav značaj. Ne utvrđuje se tamo odgovornost za rat, nego se utvrđuje odgovornost, pojedinačna odgovornost za učinjene zločine, pojedinačna i grupna zato što su neki zločini izvršeni u grupi. Znači, ne optužuju se ovde ni države, bez obzira što tamo mogu da izađu na videlo određeni argumenti koji govore u prilog ili protiv određene države šta je radila. To su konkretni optuženici za konkretna krivična dela za najteže zločine protiv čovečnosti, ratne zločine i genocid kao najteži zločin. U tom smislu zaista naoružavanje bošnjačkih muslimana je jedan argument koji stalno se koristi u cilju odbrane srpske politike ili srpske agresije u BiH - i on je već postao i politički, što se mene lično tiče, bespredmetan, ali što se tiče samih zločina on zaista nikakve veze nema s onim što se Radovanu Karadžiću stavlja na teret.“
Mnogi se plaše da će činjenica što je Radovan Karadžić odlučio da se sam brani dosta produžiti suđenje kao što se dogodilo i sa suđenjem Miloševiću, čiji se proces, pre nego što je umro 2006. godine, protegao na više od četiri godine:
„Plašim se da Karadžićevo suđenje može da se završi jednim velikim debaklom. Ne mora da završi kao Milošević, ali pitanje je završetka suđenja jer to ne može da traje, ipak, beskonačno dugo. Sva suđenja moraju da se završe do određenog roka. Produžetak rada Haškog tribunala mora da prođe kroz Savet bezbednosti, neke zemlje to neće dozvoliti više, tako da ja mislim da to odugovlačanje postupka i od strane samog Radovana Karadžića je smišljeno. Šta ako taj proces bude trajao 10 godina, šta će tu da bude? Pošto postoji ta izlazna strategija Tribunala da se završe suđenja, ali da Sud završi do 2012. godine, ja mislim da će Savet bezbednosti morati da donese neku odluku. I ja se bojim da se Karadžićevo suđenje neće završiti. U Savetu bezbednosti sede i Rusija i Kina. Rusija je već pokazala svoj negativan stav prema Haškom tribunalu, tako da ja ne verujem da će oni produžavati njegov rad. Meni je jedino žao što u Statutu Tribunala nije na vreme određeno, kao u našem zakonodavstvu i u svim zakonima u regionu, da optuženici za određena teška krivična dela moraju da imaju advokate, tako da Tribunal je u strahu da se ne koristi. Ustvari, Statut kad je donošen, doneo je jednu nerazumnu odluku da ustvari ne mora da se ima advokat, tako da je došlo do toga da ljudi koji su optuženi za takve zločine mogu da koriste Tribunal kao svoj politički poligon. I meni je jako žao što nas to mnogo udaljava od onoga što smo svi čekali, da bude neko razrešenje, da se utvrdi u sudu šta se zaista dogodilo, koji su zločini izvršeni. I žao mi je što smo mi očekivali da saznamo i što ćemo do sada prisustvovati jednoj političkoj predstavi koja će ponovo razbuktati strasti, pre svega u Srbiji, i što će Radovan Karadžić u javnom mnjenju ponovo da ispadne žrtva - žrtva Zapada, žrtva velikih sila, a to je zaista pogubno za sve nas.“
I drugi posmatrači ocenjuju da je strategija Karadžićeve odbrane da se što više produži ovaj pretprocesni period motivisana nadom da Savet bezbednosti neće produžiti mandat Tribunalu. S druge strane, ni Tužilaštvo, izgleda, ne radi u prilog vremenskoj efikasnosti suđenja - razume se, ako su tačni navodi Karadžićevog pravnog savetnika Petera Robinsona, koji je za agenciju Associated Press izjavio da se Tužilaštvo sprema na dug proces jer je njegovom timu dostavilo više od milion stranica dokaznog materijala i listu od 530 svedoka.
Nastavak suđenja hrvatskim generalima
Autor: Goran JungvirthProtekli tjedan na Haškom sudu svjedočio je hrvatski državni odvjetnik Mladen Bajić kao svjedok obrane generala Ante Gotovine koji je, zajedno sa generalima Ivanom Čermakom i Mladenom Markačom, optužen po zapovjednoj odgovornosti za zločine nad srpskim stanovništvom i njihovom imovinom nakon akcije Oluja 1995. godine.
Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske Mladen Bajić, koji je u vrijeme Oluje bio zamjenik vojnog tužitelja za zborno područje Split, potvrdio je obrani kako na vojne tužitelje nije bilo pritisaka kad se trebalo procesuirati hrvatske vojnike. Do neprocesuiranja nekih zločina jednostavno je došlo jer su vojni tužitelji, po njegovim riječima, bili prezatrpani poslom:
No, Bajić je ustvrdio kako su većinu zločina nakon Oluje počinili demobilizirani vojnici, ili civili koji su navlačili odore Hrvatske vojske i kretali u pljačku, a ne aktivni hrvatski vojnici kako stoji u optužnici:
„To su činjenice koje smo mi zamijetili tijekom postupanja u konkretnim predmetima jer nakon što su ili neki od njih bili zatečeni ili uhićeni i dovedeni pred sud, ili je podnesena prijava protiv njih, onda se tijekom postupka utvrdilo da su oni već prestali biti pripadnici Hrvatske vojske, a da su uniforme nosili iz sebi poznatih razloga.“
Bajić je dodatno objasnio da su počinitelji zločina očito odijevali uniforme Hrvatske vojske kako bi mogli lakše proći kontrolne punktove, te se probiti do mjesta počinjenja zločina. Tijekom unakrsnog ispitivanja od strane optužbe Bajić je, ipak, potvrdio kako je unutar Hrvatske vojske pljačka srpske imovine u izvjesnoj mjeri bila prihvaćena, odnosno dopuštena nakon Oluje:
„Ove vaše konstatacije koje proizlaze iz ovih predmeta apsolutno stoje i slažem se sa zaključkom da je ovo bila pojava.“
S druge strane, državni odvjetnik Bajić je naglasio kako su sve podnesene prijave za kaznena djela procesuirane.
Neprocesuiranje nekih zločina o kojima Haški sud ima saznanja dogodila su se samo zbog toga jer je Haški sud tek u novom stoljeću počeo razmjenjivati podatke s hrvatskim pravosuđem. Uz to, nevladine organizacije, poput Hrvatskog Helsinškog odbora, svoja su izvješća o zločinima slale direktno Haškom sudu, a ne i hrvatskom pravosuđu, napomenuo je Bajić:
„Moram priznati da se ja ne sjećam da sam ja dobio takva izvješća, ali u svakom slučaju da su ona stigla da Ureda glavnog državnog odvjetnika, ona bi sigurno bila stavljena u proceduru i dostavljena policijskim tijelima radi krim obrade, pogotovo ako bi ta izvješća bila utemeljena na određenim dokazima i dokumentima.“
Upitan slaže li se s tim da je za vrijeme vlasti bivšeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana postojala nevoljkost političkog vodstva da se istražuju ili procesuiraju zločini za koje se sumnjalo da su ih počinili pripadnici HV-a, Bajić je rekao da ne može davati političke ocjene o tome kakva su bila stajališta političkog vodstva jer to iz osobnih saznanja ne zna.
Obrana generala Gotovine trebala bi završiti s ispitivanjem zadnjeg svjedoka polovicom sljedećeg mjeseca, nakon čega kreće obrana generala Čermaka
Uskoro presuda Miloradu Trbiću za genocid u Srebrenici
BIRN Justice reportTužilaštvo Bosne i Hercegovine, čijom se optužnicom Milorad Trbić tereti za genocid počinjen u julu 1995. godine u Srebrenici, u sklopu iznošenja završne riječi zatražilo je od Suda da kaznu zatvora u trajanju od 45 godina.
“Iako je optuženi porodična osoba, Tužilaštvo smatra da ne postoje olakšavajuće okolnosti jer on od 1995. godine ništa ne radi kako bi pomogao onima koji pate zbog rata. Jedina kazna koja bi pokazala užasnu sliku ovog djela, te potvrdila međunarodnu osudu ovog zločina, jeste maksimalna kazna zatvora u trajanju od 45 godina”, pojasno je tužilac Kwai Hong Ip.
Trbić, kao bivši pomoćnik načelnika za bezbjednost Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske i odgovorni rukovodilac čete Vojne policije, optužen je da je, s pripadnicima vojske i policije Republike Srpske, od jula do novembra 1995. godine “učestvovao u pogubljenju preko 7.000 muškaraca”.
U optužnici se navodi da je lično učestvovao u pogubljenjima muškaraca Bošnjaka u Srebrenici, te da je između septembra i novembra 1995. godine učestvovao u “planu prikrivanja dokaza o počinjenim zločinima kroz ponovno pokopavanje tijela”.
Tužilac Hong Ip posebno se osvrnuo na izjave koje je Trbić, u svojstvu osumnjičenog, dao tokom boravka u pritvoru Haškog tribunala, a u kojima je navodno priznao dio zločina koji mu se stavljaju na teret.
Trbić je prvobitno optužen pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY), da bi u junu 2007. godine, na zahtjev Tužilaštva u Haagu, njegov predmet bio prebačen na procesuiranje pred Sudom BiH.
Suđenje je počelo u novembru 2007. godine.
Naredno ročište zakazano je za 31. august 2009. godine, kada će Odbrana i optuženi iznijeti svoju završnu riječ.
Hoće li Ratko Mladić biti uhapšen do kraja 2009?
Autor : Branka TrivićTužilac za ratne zločine Srbije, Vladimir Vukčević je izjavio da ima pomaka u potrazi za Ratkom Mladićem i dodao da očekuje da će on biti uhapšen do kraja godine.
"Očekujemo to. Akcioni tim i državni vrh svakodnevno i uporno rade na ostvarenju konačnog cilja - da lociramo, uhapsimo i predemo Tribunalu Ratka Mladića i Gorana Hadžića," izjavio je Vukčević.
„To je samo ono staro očekivanje, stara nada da će to tako da se završi s obzirom na akcije koje se sprovode.“
RSE: Ima li nekih realnih temelja za očekivanje?
„Ima, naravno, ali nećemo to da delimo sa novinarima. Sve to što se radi to je stvarno sada... verujte mi, ni ja ne znam tačno. Znam samo da je, onako, velika gužva. I to je to!“
RSE: Četiri meseca je ostalo samo do kraja godine?
„Pa da. Dobro... To je...kažem vam više očekivanje sa aspekta procene situacije, opšte. Ali da je drugo – konkretno - jako štetno! Da kažemo – da ima, znate napravili smo korake napred u toj i toj oblasti. To je štetno da sada izlazi u medijima.“
Ovo nije prvi put da tužilac za ratne zločine, ali i drugi visoki zvaničnici, izjave da se hapšenje Mladića približilo. Nekadašnji koministar policije Božidar Prelević ocenjuje da su takve izjave, uključujući i ovu poslednju Vukčevićevu, prilično čudne.
„Sa Ratkom Mladićem je kao i sa svim drugim licima koje treba lišiti slobode – ili znate gde je ili ne. Ako znate, onda vam ne treba četiri meseca, a ako ne znate gde je, onda na osnovu nekakvih indicija biste možda mogli da kažete da se taj neki krug sužava. Opet se postavlja pitanje kako dajete vremensku odrednicu. Ja mislim da je jako opasno davati vremenske odrednice zato što će gospodina Vukčevića neko da pita za, recimo tri ili četiri meseca, na osnovu čega je dao izjavu“, ocenjuje Prelević.
Osvrćući se na Vukčevićevu izjavu, Prelević uvodi u igru i hipotezu o postojanju neke vrste dogovora da se Mladić preda do kraja godine, ali dodaje da je skeptičan u pogledu ostvarenja takvog eventualnog scenarija.
“Posle ovoliko vremena, ja ne verujem da će se on predati. Tako da ne znam. Prosto, ni do sada mi nije baš bilo jasno na osnovu čega Vukčević daje izjave, od kojih je najinteresantnija bila ona da on ne zna gde je Mladić, ali da zna da je u Srbiji. Ili znate gde je neko, ili ne znate gde je. Ako ne znate, kako onda znate da je u Srbiji. To, naravno, nije njegova profesija. On ne može znati kada će nepoznato lice u nepoznatim okolnostima biti uhapšeno. Tako da je to, verovatno, neka vrsta podgrevanja neke nade, ali ništa više od toga.“
”Treba vam tačno toliko vremena koliko je posebnim jedinicama potrebno da se pojave na licu mesta i izvrše svoj zadatak. Ali očigledno je da je locirati Ratka Mladića jedan zadatak koji je ekstremno težak i koji daleko nadilazi onaj nekadašnji mehanizam političke zaštite.”
Sagovornik Radija Slobodna Evropa ukazuje, međutim, i na aspekt priče o hvatanju Mladića koji uliva optimizam. Za razliku od ambijenta prethodnih godina, kada su ljudi na vlasti bili ili u dosluhu sa Mladićem ili njegovi veliki simpatizeri, kaže Radić:
“Sada postoji spremnost za saradnju sa Haškim tribunalom i ono što je jako važno, mislim da je javno mnenje već polako prihvatilo kao činjenicu da je Ratko Mladić čovek koga će ljudi iz centara moći na Zapadu zauvek tražiti. Nema načina da se preskoči slučaj Ratko Mladić u pregovorima sa Zapadom. Slučaj Karadžić je pokazao da eventualne reakcije neće biti toliko drastične. To je možda mnogo važnije nego tehničko pitanje kako pronaći Ratka Mladića. Sada su sazrele okolnosti da se relativno elegantno u javnosti amortizuje eventualno hapšenje Ratka Mladića i, sa druge strane, postoji volja državnih organa da se taj posao obavi i kada budu prevaziđeni tehnički problemi, odnosno kada bude otkriveno gde se on nalazi.”
A evo kako je izgledala jedna od "potraga" B92 za Mladićem od pre nekoliko godina:
30. avgust Međunarodni dan nestalih osoba
Voditelj regionalne delegacije Međunarodnog odbora Crvenog križa Paul-Henri Arni izjavio je u Beogradu da se još ništa ne zna o sudbini gotovo 16 hiljada osoba nestalih u ratovima na prostorima bivše Jugoslavije, ocjenivši kako vlade tih zemalja moraju učiniti više na njihovu pronalaženju i identifikaciji.
"Broj od 15.655 ljudi za čiju se sudbinu ne zna prevelik je za postizanje pomirenja na zapadnom Balkanu. Međunarodni odbor Crvenog križa duboko je zabrinut zbog sporog odvijanja tog procesa i zato želimo poručiti vladama u regiji da nije dovoljno to što se čini", rekao je Arni.
Prema podacima Međunarodnog odbora Crvenog križa, tokom oružanih sukoba na prostorima bivše Jugoslavije prijavljen je nestanak 34.372 osobe, a do sada je rasvijetljeno 18.717 slučajeva.
Na konferenciji za novinare povodom Međunarodnog dana nestalih - 30. avgusta, Arni je izrazio zabrinutost zbog sporosti u pronalaženju i identifikaciji nestalih, te ukazao na potrebu da vlade učine sve kako bi riješile što više slučajeva, sukladno međunarodnim pravnim obvezama.
Prema podacima Međunarodnog odbora Crvenog križa, tokom oružanih sukoba na prostorima bivše Jugoslavije prijavljen je nestanak 34.372 osobe, a do sada je rasvijetljeno 18.717 slučajeva.
Jedan od najpoznatijih slučajeva nestalih je pukovnik Avdo Palić, koji je nakon punih 14 godina identifikovan i 26.08.2009. pokopan, uz najviše vojne počasti, u haremu Alipašine džamije u Sarajevu.
Njegova supruga, Esma , kaže kako je bilo vrijeme da Avdine kosti nađu smiraj : “Hvala Bogu da smo dočekali ovaj dan,da ga ukopamo, da znamo gdje mu je mjesto, Završili smo jedno poglavlje i otvorili drugo. Došli smo do istine, sada ostaje da se borimo za pravdu”
Sestra Haska : “Teško mi je , nemam riječi da opišem boliI tugu….Dugo sam čekala ovaj dan…"
Hazim Pirić, tokom ratnih godina pratilac Avde Palića: Da su sve svi borili za Bosnu kao Avdo, da su imali njegove stavove i poglede na Bosnu , sigurno bi ova zemlja bila drugačija.. Avdino poštenje im nije odgovaralo, sve Avdine borbe i bitke za Žepu lako su zaboravljene…
U neizvjesnosti živjela punih 11,5 godina
Jedna od brojnih žena koje su prošle težak put traženja i identifikacije supruga je Semina Alekić, iz Kotor Varoši, predsjednica udruženja organizacije porodica šehida, zarobljenih I nestalih osoba Vrbanja, koja danas živi u Travnikua. Semina Alekić je gošća ovog izdanja Programa Pred licem pravde.
ALEKIĆ: Ja sam bila u prvom protjeranom konvoju iz Kotor Varoši. To je bilo sredinom avgusta, tačnije 14. avgusta 1992., kad je bio, po nekoj procjeni, najteži dan za Bošnjake i Hrvate u Kotor Varoši jer u tom danu su se desili svi oblici zločina - progon ljudi, razdvajanja porodica, odvođenje u logore, maltretiranje, ubijanje, mučenje i spaljivanje na četiri lokacije, maltene u vrlo kraktkom vremenskom periodu, svih muškaraca koji su se zadesili. Na taj dan je na te četiri lokacije oko 37 ljudi zapaljeno.
RSE: Vi ste krenuli, prepostavljam, s nekim članovima vaše porodice?
ALEKIĆ: Ja sam krenula samo sa djecom. Nažalost, moj muž je ranije zarobljen i nisam imala nikakve informacije. Moj muž je zarobljen 25. 6., kad je također bilo masovno stradanje Bošnjaka i Hrvata na području Kotor Varoši.
RSE: A kolika su vam djeca bila?
ALEKIĆ: Jedno je bilo tri godine, jedno šest godina i treće nisam ni znala da nosim, znači bila sam u drugom stanju sa trećim djetetom.
RSE: Porodili ste se - gdje?
ALEKIĆ: Porodila sam se u Hrvatskoj 1993. godine u januaru.
RSE: Šta je bilo s vašim suprugom?
ALEKIĆ: Za mog supruga, nažalost, nisam znala. U neizvjesnosti sam živjela punih 11,5 godina od tog 25. 6. 1992. kad se desilo zarobljavanje i odvođenje u nepoznatom pravcu. Ja sam taj period tragala. Ono što želim da istaknem - ja sam u Hrvatskoj bila samo dok je trajao rat. Po prestanku rata, znači po potpisivanju Dejtonskog sporazuma, ja sam se vratila u Bosnu s ciljem da saznam istinu o svom mužu, tako da sam ja provela čitav period u traganju za istinom, da saznam da li je živ ili mrtav - jer bilo je raznoraznih informacija. I na kraju, u procesu ekshumacije koja je bila 2002. ekshumirani su posmrtni ostaci. Međutim, ja nisam imala nikakvih pokazatelja da bih onom klasičnom identifikacijom prepoznala, nego je stigao pozitivan DNK koji je pokazao da je moj muž stradao. On je stradao na lokaciji Vrbanci, međutim posmrtni ostaci su pronađeni na lokaciji Malog harema u Donjoj varoši, znači u Kotor Varši u gradu. Žalosno je, moje dijete nije nikada, ne samo moje nego mnoga djeca nisu upamtila svoje očeve. I ovi koji su bili mali malo se sjećaju. Ja nisam imala fotografije, ali sam ja tragala, pa sam skupljala i došla sam do nekih fotografija, tako da imam sada fotografiju, ali...
RSE: Pretpostavljam da je strašna ta neizvjesnost?
ALEKIĆ: Apsolutno. Aposlutno strašna. Ja kad sam sebi dala u zadatak da se vraćam da riješim taj problem, nisam znala koliko je to teško i koliko je to vezujuće i koliko je to potresno, kako za ljude koji su uključeni u to tako i za porodice s kojima se vi suočavate, mislim prvenstveno sa svojom porodicom - jer uvijek sam gledala da zaštitim svoju djecu od tih psihičkih trauma, da se ne produbljuju one traume koje su već preživjeli. To su vrlo teški i bolni momenti. Vrlo često se dolazilo u situaciju kad ne znate šta da kažete, ne znate kako da postupite. Vrlo, vrlo bolno i teško. Sad moja djeca imaju istinu, ali taj period do tog momenta i u tom momentu kad je stigao DNK, vjerujte da je teško opisati. To je za svakog člana porodice koji ima takav problem individualno kako se može nositi s tim i kako će se riješiti ta situacija trenutnog prenošenja informacije o zvaničnom stradanju člana porodice.
RSE: Recite mi jeste li vi išli u Kotor Varoš poslije svega što se desilo?
ALEKIĆ: Idem ja u Kotor Varoš. Ja sam se suočila sa prošlošću. Nažalost, mnogi nisu. I ono što bih ja poručila je da se mora suočiti sa prošlošću jer to će ubrzati sve procese, između ostalih i proces rješavanja problema nestalih. Istina i pravda mogu voditi u bolju budućnost, a da bi se utvrdile istina i pravde, mora se riješiti problem nestalih. I moja poruka je da se svi moraju suočiti sa prošlošću, i to sa realnom prošlošću a ne po nekim kazivanjima - znači, što je bilo, bilo je, hajdemo utvrditi činjenice. Poruku šaljem svima za sve preostale stradale Bošnjake i Hrvate sa područja Kotor Varoši – jer nema Srba koji se vode kao nestali sa područja Kotor Varoši, jer zalažem se inače za sve nestale osobe.
RSE: Da, ima ih na drugim mjestima.
ALEKIĆ: Aposlutno. Znači, za sve nestale da se kaže istina, a neka institucije rade svoj dio posla što se tiče utvrđivanja odgovornosti i izricanja kazne po učinjenim djelima. Život teče dalje. Ne želim apsolutno, niti sam ikada na svoju djecu prenosila neku mržnju, nego sad kad su odrasli kažem im tad je bila takva situacija, desilo se to i to, dalje se mora živjeti, mrziti nikoga ne smijete i ne možete jer to samo može prouzrokovati vama štetu i nanijeti vama još veću bol. A pogotovo, ne dao Bog, osvete - to samo mogu biti onda još zločin nad zločinom i još veće tragedije. Aposlutno sam za to da se suočimo sa prošlošću. Nisu laki momenti, daleko od toga. Nisu laki, ali ne možemo vratiti vrijeme unazad.
* * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.