U Đakovu je tokom Drugog svjetskog rata postojao logor u kojem je bilo skoro 600 zatočenika, jevrejskih žena i djece, većinski dovedeno iz Sarajeva i drugih gradova Bosne i Hercegovine. Detaljna priča o logoru, žrtvama i preživjelima, da bi se sačuvalo od zaborava, ovjekovječena je u izložbi koja je nedavno predstavljena u Sarajevu.
Sve je počelo sa idejom o rekonstrukciji Jevrejskog groblja u Đakovu gdje se više od 40 godina održavaju komemoracije za nastradale Jevrejke i njihovu djecu. Uporedo sa radovima na groblju, istraživanje o đakovačkom logoru provodila je članica Jevrejske opštine Sarajevo Lea Maestro koja za naš program kaže:
„Mislila sam da je ovaj projekat jako velik i jako važan. Time što je logor Đakovo trajao šest mjeseci, ne znači da je bio manje zlo u odnosu na ostale logore koji su trajali za sve vrijeme vladavine NDH. Htjela sam prikazati ovu priču na najiskreniji način, koliko je bio brutalan, isto kao i svi ostali. Način na koji su zatočenice gubile život bio je isto tako brutalan kao u Jasenovcu, kao u Staroj Gradiški i ostalim stratištima u NDH.“
Za nepune četiri godine istraživanja, Lea Maestro došla je do interesantnih podataka.
Lea Maestro
„Najveći problem je bio što nisam imala odakle da krenem sa istraživanjem. Mi posjedujemo samo jednu knjigu koja govori o đakovačkom logoru, to je knjiga Zorana Vasiljevića. Sve što je on pričao, on je stavljao navode nekih drugih izvora. Jako je teško bilo naći to, od arhive do arhive, od grada do grada. Priča o nepoznatim djevojkama mi je najzanimljivija, ujedno i najtragičnija. Za nju nisam uspjela naći ništa, jedino što imamo je iskaz od grobara koji je potvrdio sve te sumnje – priča je o jedanaest djevojaka koje su nakon rasformiranja logora ostale tu, bile na najbrutalniji način silovane, zlostavljane i na kraju ubijene, bačene u jamu iza logora. Imamo samo jedan dokument iz arhive iz Zagreba, koji govori da je vršena ekshumacija na tom mjestu i da je nađeno jedanaest leševa. To je sve što znamo o njima. I ovaj zanimljivi gospodin David Aškenazi im je digao spomenik, ali nikada nismo uspjeli naći vezu između njega i tih jedanaest nepoznatih omladinki. To je jedino što nisam razriješila od silne đakovačke priče.“
Mnoge žene i djeca nisu preživjeli logor u Đakovu. Akcija spašavanja krenula je iz Jevrejske opštine Osijek još dok je postojao logor. Međutim, većinu je dočekala sudbina Aušvica. Preživjeli, sa kojima je Lea Maestro razgovarala, su žene između 80 i 90 godina.
„Svaka preživljava na svoj način. Dosta njih je bilo dvije-tri godine staro, ne sjećaju se, ali je najvažnije da njihova priča bude ispričana, da nisu samo broj i da nisu samo žrtve.“
Specifičnost logora u Đakovu, za razliku od ostalih logora u doba tadašnje Nezavisne Države Hrvatske, je u tome što je ustaškim vlastima bilo naređeno da se žrtve ukopaju na obližnjem Jevrejskom groblju. Lokalni grobar, Stjepan Kolb, bio je zadužen za ukop. Na svoju odgovornost svaku logorašicu je prekrivao ili umotavao, pa tek onda sahranjivao, a potom i zapisivao njihova grobna mjesta. Skoro sedam decenija kasnije, obnovljen je logorski dio Jevrejskog groblja, pojašnjava naša sagovornica:
„Svih 566 ploča je zamijenjeno novim pločama i sad imamo potpuno drugi izgled groblja. Mi smo se potrudili baš iz tog razloga da obilježimo ta imena, jer većina njih i nema svoje nasljednike i nema ko to da uradi.“
Na mjestu logora sada je benzinska pumpa. Jedna ploča na toj lokaciji prisjeća na nemile događaje iz perioda Drugog svjetskog rata. Lokalna zajednica, kako navodi Lea Maestro, uveliko je pomogla u rekonstrukciji groblja.
„To je jedino groblje na svijetu, barem vjerujemo da jest i da mi znamo, gdje imate sahranjene sve žrtve i njihova imena. Jako puno ljudi u Đakovu čak nije nikad ni čulo za to, o tome se ne priča, ne govori se ništa. Ja sam uspjela razgovarati sa mladim ljudima koji su to od mene prvi put čuli. Mi se unutar naših zajednica trudimo da djecu uputimo na te stvari i da oni dalje prenose poruku. Naravno da smatramo da treba da se o svakom zločinu priča i da treba da se zna.“
Fotografije, crteži, izjave zapovjednika logora i preživjelih, pretočeni su u izložbu „Logor Đakovo“. Autorka Lea Maestro vjeruje da će nakon Sarajeva izložba biti predstavljena i u Đakovu, Osijeku, Zagrebu, Beogradu, te ostalim gradovima regije.
