Na tisuće je silovanih žena iz proteklog rata u BiH koje i danas žive sa svojim traumama. I dalje u svojim malim zatvorenim sredinama doživljavaju prezir, poniženja, a vrlo često su odbačene i u svojim obiteljima. Jedina utjeha sve ove godine bile su im psihoterapeutice iz nevladinog sektorakoje su im pomogle da danas ekonomski ojačaju i ponovno se integriraju u društvo. Ipak, mnogo je i onih koje o onome što su proživjele nikada nisu progovorile
Fikra Mahmutović je imala samo 15 godina kada je odvedena u logor. O torturama koje je prolazila nevoljko govori, ali za naš program kaže uništeno joj je djetinstvo, mladost. Ne zna što je to ljubav, što je sreća s voljenim muškarcem. Jedina utjeha su joj terapije petkom u Udruženju „Snaga žene“ u Tuzli. Tu šije, plete, veze, a Udruženje joj je nedavno darovalo i plastenik u kojem je pronašla mir.
„Mnogo mi je pomoglo što dolazim u ovo udruženje kod doktorice Branke. Mislim da ovakve žene nigdje nema. Ovo se više nikad neće roditi. Kada dođem ovdje koliko god mi je teško ja se s njom mogu ispričati. Plastenik što sam dobila mi mnogo znači, to mi je najveća terapija. ja se mogu s vremenom nekome izjadati o svemu što sam prošla. Ali moje rane niko nikad izliječiti neće“, priča nam.
I Emina Dedić rata se najradije ne bi sjećala. Ali s traumama koje joj je rat ostavio svako jutro se budi. Ipak, njen dolazak ovdje po razgovor s dr. Brankom Antić Štauber pomogao joj je da postane snažna žena koja sama školuje djecu i privređuje za svoju obitelj.
„Samo zna dragi Alah koliko je meni ovo udruženje pomoglo. I psihički i fizički. Njih da nije ko zna šta bi sa mnom bilo, jer u svakakva sam iskušenja dolazila. Međutim, meni je dolazak ovdje po razgovor i po sve ovo toliko dobro došao da sam ja pola lijekova koje sam pila sada odbacila. I ja sam dobila plastenik i on me izliječio. Ja prije se nisam mogla nasmijati, jer da vi samo znate kroz šta sam ja u logoru prošla. Ali ovdje kako sam počela dolaziti, ja se smijem, radim. Jedva ja čekam petak da ovdje dolazim.“
A dr. Branka Antić Štauber od 1995. godine pomaže ženama žrtvama rata, izbjeglicama u cijeloj BiH. Udruženje „Snaga žene“, na čijem je čelu, izgradilo je mrežu žena u cijeloj BiH. Uglavnom su to žene koje su prošle silovanja i zlostavljanja u ratu. Danas su, samo zahvaljujući psihoterapijama i radu na zemlji, postale osnažene pa jedine u našoj zemlji proizvode lavandu, neven, a u Mostaru imaju i dvije velike plantaže smilja.
„Imamo priliku da žene uživaju u svojim plodovima jer zemlja sama po sebi daje puno pozitivnog. Ja bih samo spomenula da u zemlji postoji jedna bakterija koja potče lučenje nekih hormona poput serotonina, dopamina i noradrenalina koji podižu nivo sreće. To bavljenje na zemlji, taj fizički rad u mnogome pomaže ženama i na nesvjetan način popravlja njihovo raspoloženje. Onda su one bolje majke, bolje supruge, sestre, kćerke. Također, lakše stvaraju socijalnu mrežu i socijalne kontakte. Nivo traume se umanjuje jer se širi taj nekakav zdravi dio mozga“, kaže dr. Branka Antić Štauber.
Ono što su davno trebale uraditi institucije za ove žene, učinio je nevladin sektor. Psihoterapautice ništa manje danas nemaju posla nego devedesetih godina. Teufika Ibrahimefendić iz Udruženja „Vive žene“ svakodnevno im pomaže.
„Kuća 'Vive žene' je otvorena za sve žrtve rata. One ovdje mogu doći kad god sojete potrebu. Ne moraju imati uputnicu, ne moraju imati zdravstvenu knjižicu. Ovo je jedan siguran i zaštićen prostor. Jer, nije Dom zdravlja gdje će žrtve rata ispričati svoju priču. Kod nas vam još uvijek postoji to vjerovanje, znate, ako odete psihijatru da ste ludi. Također, ovdje je očito još jedno vjerovanje, a to je da će vrijeme izliječiti rane. Ne mogu se zaboraviti teške rane i patnje. Neki su, također, čak vjerovali da će sami izaći na kraj sa svojim traumama“, ističe Teufika Ibrahimefendić.
I brojni muškarci su prošli torture u ratu, a danas su žrtve susatva. I oni sve više navraćaju u udruženja kako bi zatražili psihološku pomoć. Psihoterapeut Elmir Ibralić ističe da je dvadeset godina od rata prošlo, a da se žrtvama ni na koji način nije pomoglo te da će u budućnosti institucije morati nešto učiniti ukoliko ne žele bolesno društvo.
„I da se konačno ljudi koji su počinili zločine procesuiraju. Naravno da će to na neki način biti onima koji su preživjeli da postoji istina, pravda. Tim ljudima je važano ponovno utkati neki smisao da osjete da nisu prepušteni sami sebi. Da vide da ono što su preživjeli zaslužuje osudu. Tako će njihov proces oporavka biti brži i lakši. Jer i za njih život ide dalje“, kaže Ibralić iz Udruženja „Vive žene“.
Za sve patnje koje su žene u ratu prošle, kap životne zadovoljštine pružili su im tek ljudi poput dr. Branke i gospođe Teufike. Da su čekale sustav i institucije, njihova patnja bila bi još veća jer vrijeme niti jednoj rane nije izliječilo.