Predstavljamu fočansku vučicu, Jelenu Simović, jedinu članicu Kluba spasavalaca „Wolf“ iz Foče. Ova mlada Fočanka zaljubljena je u svoj grad, rijeke i planine koje ga okružuju, ali vjeruje kako ljudski život jednako vrijedi na svakom pedlju ove države. Pokazala je to, sa svojim kolegama iz kluba, kada je još kao srednjoškolka napuštala čas kako bi učestvovala u akcijama spašavanja. Vjeruje da ljudi u ovoj državi mogu živjeti skupa a mladi je, iako sporo, itekako mijenjaju. Jelena Simović nominirana je za „Osobu godine“, priznanje koje tradicionalno dodjeljuje „Večernji list“, ali ističe kako će sa i bez priznanja nastaviti spašavati živote.
Jelena je odrasla u porodici sa četvero djece. Energičnost je vjerovatno naslijedila od djeda koji je bio mornar, dobrotu od oca, kuhara i majke, medicinskog radnika. "Meni nikad nije bilo žao da svoju čokoladicu dam nekom drugom samo ako njemu treba. Tako nas majka i tata odgojili, da uvijek nekom pomognemo, da uvijek govorimo 'Dobar dan'. Unaselju cijelom svima idem u prodavnicu i svi kad idu ja im nosim odozdo sve. Uvijek sam bila poletna", kaže Jelena.
U planinu se zaljubila prije sedam godina i ništa je danas ne usrećuje kao pogled sa vrha Maglića, Zelengore ili neke druge fočanske ljepotice. O svome gradu govori s posebnom ljubavlju. "Riječima se ne može opisati ništa ono što se vidi na planini. Ja kad odem naplaninu ja napunim svoju dušu. Imam malo godina, ali dosta sam obišla i imam pravo reći - ništa bez fočanskih planina, ništa bez bosanskih planina. Jer mi imamo nešto što malo ko ima. Foču na ušću dvije rijeke, sa 17 većih rijeka, okružena planinama, rafting, kanjoning, kajak, ronjenje, sunce, kišu, snijeg ... sve imaš u jednom", pojašnjava.
Članica Spasilačkog kluba „Wolf“ postala je 2012. godine. Osim što je gorski spasilac, Jelena je obučena i za spašavanje u pećinama, instruktorica je skijanja, turistički vodič, kajakašica, posjeduje međunarodnu diplomu za ronioca, a najdraže među brojnim priznanjima je ono iz 2013. godine, kada je postala prvakinja BiH u slobodnom penjanju. Iako ima tek 20 godina stekla je ogromno iskustvo na surovim planinama iznad Foče. U jednoj od akcija članovi kluba „Wolf“ spasili su petero čeških turista koji su zalutali na nadmorskoj visini od blizu 2400 metara. Jelena je tokom akcije bila na telefonskoj vezi sa grupom koja je već osjećala posljedice hladnoće.
"Oluja je, na vrhu je oluja. Rekoh, sakrijte se za neki greben, za nešto. Koliko vas ima, kažu ima nas troje odraslih i dvoje djece. Pitam koliko im je godina, kažu 8 i 10. Jakne, topli napitci, trebaju nam maksimalno. Došli smo gore na vrh, istrčali smo na Maglić. Dva sata smo istrčali i našli ih. Oni su samo bili pokriveni sa dvije kišnice. Dijete od osam godina je imalo jaku hipotermiju. Sve sam skinula sa djeteta, jedino hlače nisu bile mokre, obukla mu moju jaknu, mi imamo specijalne te jakne. Ugrijala sam ga, a dali smo im čokoladice, energetske pločice. Počeli smo se spuštati. Djevojčica je imala povrijeđen skočni zglob tako da je spuštanje bilo jako naporno. Više sam je nosila nego što se spuštala, a nije htjela nikome drugom valjda opet žensku. I onda na kraju smo stigli dolje i uspjeli. Dijete je već izmoreno bilo da faktički više nije moglo hodati", kaže Jelena.
Vukovi su prošle godine bili spremni za intervencije na obalama Drine i Ćehotine, a kada su čuli da je u drugim gradovima mnogo teže samoinicijativno su krenuli ka Doboju. Tada učenica završnog razreda srednje škole, Jelena je otišla sa časa. Zbog prekida puta zaustavljeni su u Zenici, a sutradan je po njih stigao helikopter OSBiH. Let do Doboja Jelena će zauvijek pamtiti.
"Kad smo počeli letjeti - šok. Znate kad je sve pod vodom. Svi ljudi su na krovovima. Trudnica u Maglaju na krovu maše bijelim čaršafom. Odmah smo išli na teren. Zadnji put se javljaju motorolom: „Jeco, ima puno povrijeđenih, ima svega“. I njihova motorola prestaje da radi. Moja ima još baterije, njihova nema. A oni su ušli u maticu, otišli skroz u najgori dio. Počinjem plakati. Nema ih. Sat, dva, nema ih. Policajac me pita šta mi je. To su moji, ba, pusti me. Ja poludila, ne mogu sebi doći. Da nisu uspjeli skočila bih za njima, ne bih se ni ja vratila u Foču. Mi imamo simboliku kako se dozivamo. Vidim da mi blicaju mi deset puta. Super, ja sva srećna", sjeća se Jelena Simović.
Veliki snijegovi, poplave, klizišta samo su opomene koje nam neko šalje, smatra Jelena. Izgleda da samo tada, suočeni sa zajedničkom nevoljom, građani BiH shvataju da su ljudski životi jednako bitni bez obzira u kojem gradu ili entitetu.
"Kao što kaže pjesma: „Spojiće nas rijeka, istu priču pričaće, da smo jednom bili zajedno jači od nje“. E ja stvarno tako i vjerujem. Uz one poplave svi smo se družili. Zar smo trebali čovjeka na balkonu pitati: „Hej, kako se ti zoveš?“. Srbin. Hajde, spasiću te ja. Ti, musliman? Ja ne spašavam muslimane. Doboj je izmiješan grad maksimalno, ja tamo ne mislim kako se ja zovem, a kamoli neko drugi. Ja stvarno mislim da to Bog nas sve opominje, nije bitno da l se on zove Isus Hrist ili Alah, Buda ili bilo ko. Nije bitno, jer previše zla svi činimo i to nas Bog opominje. Sigurno neće stati na ovome, jer svi smo se okrenuli od Boga, na neki belaj", dodaje fočanska Vučica.
Rođena je u junu 95. godine, pa se rata ne sjeća. Ne zna zašto se desio rat, a ni stariji joj ne znaju do kraja objasniti zašto se moralo ratovati.
"Meni muslimani dolaze kući. Najbolji prijatelj mog oca je musliman. Bila sam nedavno na seminaru u Srbiji. Bili smo Hrvati, Turci, Srbi, muslimani, katolici ... sve zemlje su bile. Super, jedemo istom viljuškom, kašikom, jedemo isti hljeb. Šta sam ja to različita, šta su oni različiti!? I ja ću da živim kako ja živim, kome smeta ne mora da me gleda. Nek' okrene glavu. Nas mladih koji ovako razmišljamo je jako malo. Ja shvatam, moj tata i tvoj tata su držali nišan jedan na drugom i i dalje možda truju svoju djecu. Ali ja sam sad u Srbiji tamo pričala da mi mijenjamo maksimalno ovu Bosnu. Prije se nije moglo zamisliti da u Foči dođe musliman da studira na medicini. Eno ih sad studiraju. Nije se moglo zamisliti da ja odem u Sarajevo, u muslimanski dio, odnosno u FbiH da ja studiram. Ja sam sad jedina Srpkinja na prvoj godini i ja sam upisala. Ja se ne bojim", kaže Jelena.
U zemlji u kojoj se sve dijeli na troje, a u medijima dominiraju oni koji na podjelama, mržnji i granicama dobijaju vlast, mladi ljudi poput Jelene pojavljuju se tek kao izuzetak. Ohrabruje, međutim, da ih, uprkos ambijentu u kojem odrastaju, ima i da se u svom svijetu susreću, druže i zajedno sanjaju bolji život.
"Meni na mom državljanstvu piše Bosna i Hercegovina. Je l ja živim u Bosni!? Je l to Bosna, je l ovo Bosna gdje sada sjedimo!? Samo što nama politika to kuva. Ne kuvamo mi mladi, nama politika to kuva. Mi svi zajedno možemo", ističe Jelena Simović.