U istoj zgradi, ured do ureda, sjede predstavnici hrvatskog i bošnjačkog udruženja logoraša opštine Vareš. Za razliku od sličnih udruženja, zajedno nastupaju u borbi za prava ove populacije i organizatori su brojnih zajedničkih projekata posvećenih pomirenju i suživotu u ovom gradu. Njihov trud na uspostavi normalnog života u Varešu, „nagradile“ su lokalne vlasti sa svega 500 KM za posljednje četiri godine rada.
Rad logoraških udruženja u Varešu po mnogo čemu je jedinstven u Bosni i Hercegovini. Bez obzira na nacionalni prefiks koji nose, godinama zajedno nastupaju u borbi za prava ove populacije.
Gotovo nevjerovatno zvuči da su prvi zajednički projekti realizirani još 1997. godine. Problema je na početku bilo, no kako dodaje Zlatko Prkić iz Hrvatske udruge logoraša koja okuplja oko 300 aktivnih članova, oni su brzo prevladani:
„Sjećam se prve radionice kada je jedna predstavnica došla u konflikt, maltene da dođe do fizičkog obračuna. Svako je držao strogo svoju busiju da druga strana nije u pravu. Tada se u meni prelomilo i uspio sam smiriti tu situaciju. Tu radionicu smo tako vrlo brzo sa uspjehom odradili. Čim su počele zajedničke radionice, jednostavno se došlo do nekakvih podataka da smo mi svi isti ljudi, da ne želimo da niko naš, a ni drugi, prožive ono što smo mi proživjeli. Već u trećoj, četvrtoj fazi mi smo postali prijatelji“, kaže Prkić.
Muris Arapović na čelu Udruženja logoraša 23. oktobar nalazi se posljednje dvije godine. S ponosom ističe kako je saradnja logoraških udruženja navela i slična udruženja da se aktivnostima priključe. O pravima logoraša, dodaje, niko danas ne brine; razjedinjeni malo toga mogu postići.
„To su ranjive kategorije ljudi kojima treba poseban odnos. Mi u Udruženju, zajedno sa hrvatskim udruženjem Logoraši, radili smo tri projekta, jer smo imali uporedo pola bošnjačkih, pola hrvatskih pacijenata, odnosno logoraša, koji su zajedno sa doktorima sjedili i pričali. Evo, sad je u toku isto jedan zajednički projekat. Tako isto organizuju se sijela. Žene iz Stupnog Dola, zajedno sa ženama jednog čisto katoličkog sela, Vareš, čaršija – na tim sijelima život ide k’o što je išao uvijek“, navodi Arapović.
Zlatko Prkić naglašava:
„Mi nismo htjeli da našu saradnju dižemo na nekakav nivo, da stvaramo neki bauk od toga. Željeli smo da sam narod uvidi da radimo jednostavno zato što je potrebno i jednim i drugima.“
23. oktobar 1993. godine Vareš pamti kao dan u kojem je od strane HVO-a zapaljeno bošnjačko selo Stupni Do. Tada je ubijeno i zapaljeno 38 civila, dok je istovremeno u Varešu zarobljeno 300 osoba bošnjačke nacionalnosti, uz ostalo i cijela porodica Murisa Arapovića. Iz zatočeništva su pušteni nakon što su jedinice Armije BiH zauzele Vareš.
Hrvatsko stanovništvo u velikom broju napustilo je područje ove općine, dok mnogi, poput Zlatka Prkića, bivaju zarobljeni i odvedeni u vojni zatvor Armije BiH u Tuzlu, odakle je Prkić pušten krajem iste godine, kada se i vratio u Vareš.
Ni Murizu ni Zlatku nije lako govoriti o logoraškim danima i ratnim strahotama. No od toga nisu odustali. Osim rada na unapređenju prava logoraša, postali su i dio mreže za izgradnju mira, u okviru koje zajedno na javnim tribinama u Bosni i Hercegovini govore o tragediji posljednjeg rata.
„’Moja priča za izgradnju mira’ održana je u Varešu. Dvije priče, i to na jednom bošnjačkom i jednom hrvatskom dijelu. Moji su se prijatelji malo uplašili kakve će biti reakcije. Ja sam im rekao: ’Što se plašite? Isto treba istina, k’o što treba i Varešu, i Mostaru, i Čapljini, i Bijeljini, Banjaluci’. Ljudi prepoznaju istinu", kaže Zlatko Prkić.
„Još uvijek, nažalost, imaju kod nas tri istine, međutim, bez zajedništva – nema. Ne moramo mi imati bratstvo-jedinstvo, ali možemo zajedničke interese. Bez sve tri nacije, i ostalih, normalno, nema Bosne i Hercegovine", naglašava Muris Arapović.
**********************************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
Rad logoraških udruženja u Varešu po mnogo čemu je jedinstven u Bosni i Hercegovini. Bez obzira na nacionalni prefiks koji nose, godinama zajedno nastupaju u borbi za prava ove populacije.
Gotovo nevjerovatno zvuči da su prvi zajednički projekti realizirani još 1997. godine. Problema je na početku bilo, no kako dodaje Zlatko Prkić iz Hrvatske udruge logoraša koja okuplja oko 300 aktivnih članova, oni su brzo prevladani:
„Sjećam se prve radionice kada je jedna predstavnica došla u konflikt, maltene da dođe do fizičkog obračuna. Svako je držao strogo svoju busiju da druga strana nije u pravu. Tada se u meni prelomilo i uspio sam smiriti tu situaciju. Tu radionicu smo tako vrlo brzo sa uspjehom odradili. Čim su počele zajedničke radionice, jednostavno se došlo do nekakvih podataka da smo mi svi isti ljudi, da ne želimo da niko naš, a ni drugi, prožive ono što smo mi proživjeli. Već u trećoj, četvrtoj fazi mi smo postali prijatelji“, kaže Prkić.
Muris Arapović na čelu Udruženja logoraša 23. oktobar nalazi se posljednje dvije godine. S ponosom ističe kako je saradnja logoraških udruženja navela i slična udruženja da se aktivnostima priključe. O pravima logoraša, dodaje, niko danas ne brine; razjedinjeni malo toga mogu postići.
„To su ranjive kategorije ljudi kojima treba poseban odnos. Mi u Udruženju, zajedno sa hrvatskim udruženjem Logoraši, radili smo tri projekta, jer smo imali uporedo pola bošnjačkih, pola hrvatskih pacijenata, odnosno logoraša, koji su zajedno sa doktorima sjedili i pričali. Evo, sad je u toku isto jedan zajednički projekat. Tako isto organizuju se sijela. Žene iz Stupnog Dola, zajedno sa ženama jednog čisto katoličkog sela, Vareš, čaršija – na tim sijelima život ide k’o što je išao uvijek“, navodi Arapović.
Zlatko Prkić naglašava:
„Mi nismo htjeli da našu saradnju dižemo na nekakav nivo, da stvaramo neki bauk od toga. Željeli smo da sam narod uvidi da radimo jednostavno zato što je potrebno i jednim i drugima.“
23. oktobar 1993. godine Vareš pamti kao dan u kojem je od strane HVO-a zapaljeno bošnjačko selo Stupni Do. Tada je ubijeno i zapaljeno 38 civila, dok je istovremeno u Varešu zarobljeno 300 osoba bošnjačke nacionalnosti, uz ostalo i cijela porodica Murisa Arapovića. Iz zatočeništva su pušteni nakon što su jedinice Armije BiH zauzele Vareš.
Hrvatsko stanovništvo u velikom broju napustilo je područje ove općine, dok mnogi, poput Zlatka Prkića, bivaju zarobljeni i odvedeni u vojni zatvor Armije BiH u Tuzlu, odakle je Prkić pušten krajem iste godine, kada se i vratio u Vareš.
Ni Murizu ni Zlatku nije lako govoriti o logoraškim danima i ratnim strahotama. No od toga nisu odustali. Osim rada na unapređenju prava logoraša, postali su i dio mreže za izgradnju mira, u okviru koje zajedno na javnim tribinama u Bosni i Hercegovini govore o tragediji posljednjeg rata.
„’Moja priča za izgradnju mira’ održana je u Varešu. Dvije priče, i to na jednom bošnjačkom i jednom hrvatskom dijelu. Moji su se prijatelji malo uplašili kakve će biti reakcije. Ja sam im rekao: ’Što se plašite? Isto treba istina, k’o što treba i Varešu, i Mostaru, i Čapljini, i Bijeljini, Banjaluci’. Ljudi prepoznaju istinu", kaže Zlatko Prkić.
„Još uvijek, nažalost, imaju kod nas tri istine, međutim, bez zajedništva – nema. Ne moramo mi imati bratstvo-jedinstvo, ali možemo zajedničke interese. Bez sve tri nacije, i ostalih, normalno, nema Bosne i Hercegovine", naglašava Muris Arapović.
**********************************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
