Na Međunarodnom sudu pravde nastavljeno je suđenje državama Srbiji i Hrvatskoj u međusobnoj tužbi za genocid. U drugom krugu argumentacije srbijanski pravni tim je osporavao iznesene dokaze hrvatskog tima u vezi sa genocidom nad građanima hrvatske nacionalnosti 1991. godine.
Prema vođi srbijanskog pravnog tima Saši Obradoviću, hrvatska tužba za genocid nije bazirana na dokazima, već na želji hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana da demonizira Srbe. Dokaze o silovanjima, mučenjima, odsijecanjima dijelova tijela i ubojstvima Obradović je okarakterizirao preuveličanim kako bi se sakrio pravi motiv tužbe:
„Zbog toga ću podsjetiti na izjavu bivšeg pravnog zastupnika Hrvatske, profesora Ivana Šimonovića, da vam je ovaj slučaj dostavljen 1999. godine sa ciljem paraliziranja procesa optuženih Hrvata pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju. To je povijesna činjenica koju nisu osporavali naši uvaženi protivnici. I kako bi to mogli?“
Obradović je pozvao suce da zanemare dokaze hrvatskog tima, poput izjava svjedoka ratnih zločina, argumentirajući da su nevjerodostojni budući da su prikupljeni od strane hrvatske policije, a ne istražnih sudaca. Tvrdnje članova hrvatskog tima o užasavajućim uvjetima za preko 7.000 zatočenih građana hrvatske nacionalnosti u logorima u Srbiji, također je nazvao preuveličanima:
„Keir Starmer je tako rekao:’Muškarci su odvojeni od žena i djece u Vukovaru i najveći dio njih je odveden u logore za mučenje i ubijanje, posebice u Srbiju.’ To nije točno - nije bilo nijednog logora u Srbiji osnovanog za ubijanje.“
Osim osporavanja dokaza hrvatskog tima o rasprostranjenim zločinima protiv građana hrvatske nacionalnosti, srbijanski tim je osporavao i tvrdnje prema kojima je na Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju utvrđena odgovornost službenog Beograda. Wayne Jordash, odvjetnik bivšeg šefa Državne bezbjednosti Srbije Jovice Stanišića - koji je u prvom stupnju oslobođen odgovornosti za zločine postrojbi specijalnih policijskih snaga - istaknuo je kako je presudom njegovom klijentu utvrđeno da srbijanska vlada Slobodana Miloševića nije bila kriminalno uključena u događaje u Hrvatskoj:
„To očito nije pokazano u slučaju Stanišića i Simatovića. Niti je u skladu s odlukom haškog tužiteljstva da ne optuži glavnog obavještajca Jugoslavenske narodne armije Aleksandra Vasiljevića. Prilikom toga je utvrđeno više činjenica koje su relevantne za slučaj hrvatske tužbe, a koje hrvatski pravni tim nastavlja izbjegavati.“
S druge strane, Jordash je osporavao priznanje i presudu vođi srpske pobune Milanu Babiću, kojom je utvrđeno postojanje udruženog zločinačkog pothvata Beograda. Jordash je ustvrdio da je pokajnik Babić samoproglašeni zločinac koji je priznao krivnju i surađivao s haškim tužiteljima u svrhu dobivanja povlastica:
„Zbog toga postoji očigledan problem pouzdanosti njegovih optužbi prema drugima. Kao dio Babićevog sporazuma o priznanju krivnje trebao je surađivati s tužiteljstvom i svjedočiti protiv srbijanskog vodstva. Trebao je biti koristan. Samo onda bi mu se smanjila kazna.“
Suđenje u procesu međusobnih tužbi za genocid država Srbije i Hrvatske predviđeno je do prvog travnja ove godine, nakon čega će se vijeće od 17 sudaca povući kako bi donijelo odluku na koju se ne može žaliti. Presuda o tome je li Srbija odgovorna za genocid 1991. godine na pobunjenom području Hrvatske, ili je, pak, Hrvatska odgovorna za genocid nad krajinskim Srbima 1995.godine tijekom akcije Oluja - prema dosadašnjoj praksi mogla bi biti donesena do kraja ove godine, ili u prvom dijelu iduće.
Prema vođi srbijanskog pravnog tima Saši Obradoviću, hrvatska tužba za genocid nije bazirana na dokazima, već na želji hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana da demonizira Srbe. Dokaze o silovanjima, mučenjima, odsijecanjima dijelova tijela i ubojstvima Obradović je okarakterizirao preuveličanim kako bi se sakrio pravi motiv tužbe:
„Zbog toga ću podsjetiti na izjavu bivšeg pravnog zastupnika Hrvatske, profesora Ivana Šimonovića, da vam je ovaj slučaj dostavljen 1999. godine sa ciljem paraliziranja procesa optuženih Hrvata pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju. To je povijesna činjenica koju nisu osporavali naši uvaženi protivnici. I kako bi to mogli?“
Obradović je pozvao suce da zanemare dokaze hrvatskog tima, poput izjava svjedoka ratnih zločina, argumentirajući da su nevjerodostojni budući da su prikupljeni od strane hrvatske policije, a ne istražnih sudaca. Tvrdnje članova hrvatskog tima o užasavajućim uvjetima za preko 7.000 zatočenih građana hrvatske nacionalnosti u logorima u Srbiji, također je nazvao preuveličanima:
„Keir Starmer je tako rekao:’Muškarci su odvojeni od žena i djece u Vukovaru i najveći dio njih je odveden u logore za mučenje i ubijanje, posebice u Srbiju.’ To nije točno - nije bilo nijednog logora u Srbiji osnovanog za ubijanje.“
Osim osporavanja dokaza hrvatskog tima o rasprostranjenim zločinima protiv građana hrvatske nacionalnosti, srbijanski tim je osporavao i tvrdnje prema kojima je na Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju utvrđena odgovornost službenog Beograda. Wayne Jordash, odvjetnik bivšeg šefa Državne bezbjednosti Srbije Jovice Stanišića - koji je u prvom stupnju oslobođen odgovornosti za zločine postrojbi specijalnih policijskih snaga - istaknuo je kako je presudom njegovom klijentu utvrđeno da srbijanska vlada Slobodana Miloševića nije bila kriminalno uključena u događaje u Hrvatskoj:
„To očito nije pokazano u slučaju Stanišića i Simatovića. Niti je u skladu s odlukom haškog tužiteljstva da ne optuži glavnog obavještajca Jugoslavenske narodne armije Aleksandra Vasiljevića. Prilikom toga je utvrđeno više činjenica koje su relevantne za slučaj hrvatske tužbe, a koje hrvatski pravni tim nastavlja izbjegavati.“
S druge strane, Jordash je osporavao priznanje i presudu vođi srpske pobune Milanu Babiću, kojom je utvrđeno postojanje udruženog zločinačkog pothvata Beograda. Jordash je ustvrdio da je pokajnik Babić samoproglašeni zločinac koji je priznao krivnju i surađivao s haškim tužiteljima u svrhu dobivanja povlastica:
„Zbog toga postoji očigledan problem pouzdanosti njegovih optužbi prema drugima. Kao dio Babićevog sporazuma o priznanju krivnje trebao je surađivati s tužiteljstvom i svjedočiti protiv srbijanskog vodstva. Trebao je biti koristan. Samo onda bi mu se smanjila kazna.“
Suđenje u procesu međusobnih tužbi za genocid država Srbije i Hrvatske predviđeno je do prvog travnja ove godine, nakon čega će se vijeće od 17 sudaca povući kako bi donijelo odluku na koju se ne može žaliti. Presuda o tome je li Srbija odgovorna za genocid 1991. godine na pobunjenom području Hrvatske, ili je, pak, Hrvatska odgovorna za genocid nad krajinskim Srbima 1995.godine tijekom akcije Oluja - prema dosadašnjoj praksi mogla bi biti donesena do kraja ove godine, ili u prvom dijelu iduće.
