Nakon ljetne pauze, proteklog tjedna nastavilo se suđenje bivšem predsjedniku tzv. republike srpska krajina Goranu Hadžiću, optuženom za progone i ubojstva na području Hrvatske. Nakon svjedočenja zaštićenog svjedoka na sjednici poptuno zatvorenoj za javnost, iskaz je dao bivši glavni vojni promatrač UNPROFOR-a u Hrvatskoj John Wilson. Umirovljeni australski general je opisao posljedice protjerivanja nesrpskog stanovništva sa područja Slavonije, gdje je vlast držao optuženi Hadžić.
Svjedok Wilson je izjavio kako je Hadžić bio čovjek bivšeg srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića, provodeći politiku protjerivanja Hrvata i ostalih građana nesrpske nacionalnosti. Klima koju su stvorile njegove pobunjene vlasti bila je neizdrživa, pa su do kraja 1991. godine mnogi već napustili okupirana područja Hrvatske, naveo je Wilson:
„Ako niste bili Srbin, bilo je veoma nesigurno, preteće okruženje. Bilo je brojnih incidenata kada su ljude maltretirali, ubijali, pljačkali, tjerali iz njihovih kuća. To je sve dokumentovala policija UN-a, kao i vojno osoblje.“
Kada bi UN-ovi promatrači prosvjedovali kod Miloševića zbog masovnih zločina, on ih je upućivao na Hadžića tvrdeći da nema ništa s događajima u Hrvatskoj. Obojica spomenutih su, pak, poricala odgovornost za stvaranje klime protjerivanja, te davali Wilsonu i međunarodnim predstavnicima isti odgovor na pitanje tko je kriv za zločine protiv nesrpskog stanovništva na pobunjenom području:
„Sugerisano je da se radilo o nekakvoj vrsti gangstera koji su iz ličnih motivacija djelovali, a ne neke grupe koje su bile pod centralnom kontrolom.“
Na sastancima sa pripadnicima UN-a Hadžić je, prema sjećanju Wilsona tvrdio da je zajednički život Hrvata i Srba nemoguć, poričući pri tom da je omogućio kampanju etničkog čišćenja i zastrašivanja stanovništva, koju je često sprovodila upravo njegova policija.
Prema Wilsonovom utisku, ključnu ulogu u ratu u Hrvatskoj su imale vojno-političke vlasti u Beogradu, izigravši 1992. godine mirovni sporazum o demilitarizaciji ratom zahvaćenog područja. Umjesto da povuku svoje snage, 16.000 vojnika je samo preobučeno u policijske uniforme pobunjenih vlasti:
„To je politika koju su sproveli JNA i najviše političke vlasti unutar srpske političke strukture, tako da umjesto snaga od nekoliko hiljada, ili u slučaju Krajine 7.000 policijaca, koliko znamo da je potrebno u normalnoj građanskoj zajednici, imali smo nekih 22.000 policajaca u UNPA zonama.“
General Wilson je bio 69. svjedok haške optužbe koja namjerava završiti svoj dokazni postupak protiv Hadžića idući mjesec, nakon čega će uslijediti pauza u zadnjem haškom suđenju i najvjerovatnije priprema za raspravu po pravilu 98 bis. Ono omogućuje obrani, prije izvođenja njezinih dokaza, da zatraži od sudaca oslobađanje Hadžića na polovici suđenja od onih točaka optužnice za koje smatra da ih tužiteljstvo nije dokazalo.
Svjedok Wilson je izjavio kako je Hadžić bio čovjek bivšeg srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića, provodeći politiku protjerivanja Hrvata i ostalih građana nesrpske nacionalnosti. Klima koju su stvorile njegove pobunjene vlasti bila je neizdrživa, pa su do kraja 1991. godine mnogi već napustili okupirana područja Hrvatske, naveo je Wilson:
„Ako niste bili Srbin, bilo je veoma nesigurno, preteće okruženje. Bilo je brojnih incidenata kada su ljude maltretirali, ubijali, pljačkali, tjerali iz njihovih kuća. To je sve dokumentovala policija UN-a, kao i vojno osoblje.“
Kada bi UN-ovi promatrači prosvjedovali kod Miloševića zbog masovnih zločina, on ih je upućivao na Hadžića tvrdeći da nema ništa s događajima u Hrvatskoj. Obojica spomenutih su, pak, poricala odgovornost za stvaranje klime protjerivanja, te davali Wilsonu i međunarodnim predstavnicima isti odgovor na pitanje tko je kriv za zločine protiv nesrpskog stanovništva na pobunjenom području:
„Sugerisano je da se radilo o nekakvoj vrsti gangstera koji su iz ličnih motivacija djelovali, a ne neke grupe koje su bile pod centralnom kontrolom.“
Na sastancima sa pripadnicima UN-a Hadžić je, prema sjećanju Wilsona tvrdio da je zajednički život Hrvata i Srba nemoguć, poričući pri tom da je omogućio kampanju etničkog čišćenja i zastrašivanja stanovništva, koju je često sprovodila upravo njegova policija.
Prema Wilsonovom utisku, ključnu ulogu u ratu u Hrvatskoj su imale vojno-političke vlasti u Beogradu, izigravši 1992. godine mirovni sporazum o demilitarizaciji ratom zahvaćenog područja. Umjesto da povuku svoje snage, 16.000 vojnika je samo preobučeno u policijske uniforme pobunjenih vlasti:
„To je politika koju su sproveli JNA i najviše političke vlasti unutar srpske političke strukture, tako da umjesto snaga od nekoliko hiljada, ili u slučaju Krajine 7.000 policijaca, koliko znamo da je potrebno u normalnoj građanskoj zajednici, imali smo nekih 22.000 policajaca u UNPA zonama.“
General Wilson je bio 69. svjedok haške optužbe koja namjerava završiti svoj dokazni postupak protiv Hadžića idući mjesec, nakon čega će uslijediti pauza u zadnjem haškom suđenju i najvjerovatnije priprema za raspravu po pravilu 98 bis. Ono omogućuje obrani, prije izvođenja njezinih dokaza, da zatraži od sudaca oslobađanje Hadžića na polovici suđenja od onih točaka optužnice za koje smatra da ih tužiteljstvo nije dokazalo.
