Uskoro će se napunti dvadeset i tri godine od kako je za vrijeme opsade Sarajeva napadnut konvoj s djecom Dječijeg doma „Ljubica Ivezić", koji je iz Sarajeva krenuo za Njemačku.“ U napadu su ubijene dvije bebe, a ostala djeca su putovala šest dana do odredišta.
Vijest o napadu prenijeli su mediji širom svijeta, a kasnije su o tome napravljeni dokumentarni i igrani filmovi. U konvoju se našao se i tada dvogodišnji dječak Armin Polutak. Danas Armin ima 25 godina, živi u Sarajevu i bavi se umjetnošću.
„Nijednog trenutka iz konvoja se ne sjećam i kad su pucali na nas. Ali mogu reći svaki taj njihov metak danas u meni ubija svaki strah o životu“, kaže Polutak.
Preživjela djeca u Njemačkooj su živjela šest godina u raznim prebivalištima, a nakon završteka rata većina ih se vratila u BiH.
„Gotovo čitav svijet je strahovao da nećemo nikad izaći. Ali ta njihova nada nas je izvukla. Dolaskom u Njemačku čitav svijet je o tome pisao. Snimljen je čak i film 'Dobro došli u Sarajevo'".
Djecu iz sarajevskog konvoja Armin i danas povremno susreće.
„Dosta djece znam. Oni su danas uspješni doktori i turistički vodiči. Među njima je jedan kvalitetnii solista Vermina Durmo i Dragana Seferović, koja se bavi pozorišnom umjetnošću“
Armin je u Sarajevu zavšio Srednju umjetničku školu. Danas se bavi slikanjem portreta, a povremeno i oslikavanjem zidova i antikviteta.
Želja mu jednoga dana nastaviti školovanje u Italiji.
„Najveća inspiracija za slike koje radim je luda zaljubljenost u ovaj narod. Vjerujem da mogu bilo kakav zid probiti i nemam kompleksa od ogovaranja u smislu da ja to ne mogu“
Armin je dijete iz mješanog braka, otac mu je pravoslavac, a majka muslimanka. Obiteljska neslaganja o tom braku, razlog su što su Armina roditelji ostavili kao bebu. Odrastao je u domu za nezbrinutu djecu.
„Prije mnogo godina gubitak roditelja sam doživljavao kao patnju i nedostatak. Ali, kako su godine izmicale, psihički sam jačao i sad znam što želim u životu. Mnogi me pitaju kako mogu biti sretan s tom poviješću, ali ja to ne bih ničim mijenjao", kaže Armin.
Prošle godine je prvi put upoznao oca, koji je nekoliko mjeseci nakon tog susreta preminuo.
„Upoznavanje oca i kasnije njegov gubitak sam doživio kao olakšanje. Postoji mnogo ljudi koji svoje roditelje nisu nikad upoznali. Ja barem imam te trenutke s njim, koje ću dugo pamtiti i koji mi daju snagu da idem naprijed“
Majku je Armin upoznao mnogo ranije, i taj je susret prošao uz suze.