Porodica Senahida Ahmetovića vratila se u Potočare kod Srebrenice prije 15 godina. Želja za povratkom bila je jača od porušenog doma i gubitka najdražih u genocidu. Nisu mogli dobiti donaciju za obnovu kuće i godinama su bili podstanari. Od prošle godine smješteni su u zgradu socijalnog stanovanja u Potočarima. Kćerke Samra i Zejfa odlične su učenice i uključene su u Dječji hor Superar.
Samra ima 15 godina i želi se okušati u u oblasti medicine. U hor Superar uključila se prije pet godina. Naučila je da svira i pjeva. Iako nije zapamtila rat, zna dosta o onome što se dešavalo u Srebrenici.
„Od iduće godine ići ću u srednju školu. Upisala sam medicinu i nadam se da ću školu završiti uspješno. Sa roditeljima smo bili u izbjeglištvu u Vozućoj i vratili smo se ovdje. Ne sjećam se rata, ali kroz priče drugih saznala sam šta se ovdje dešavalo. Sve me to jako pogađa. Izgubila sam u ratu nenu i djeda, mnogo rođaka, a tetku su ubili kada je imala 14 godina. Ta priča jednostavo ubija“, kaže Samra.
„Ja imam devet godina i najesen ću ići u peti razred", dodaje Zejfa. "Škola mi ide dobro. Ja sam čula da je u ratu ovdje bilo puno 'nezgoda'. Ne znam puno o svemu tome, ali kad dođem u Memorijalni centar Potočari i kad vidim ove nišane, to mi sve objašnjava. Dođem ovdje sa sestrom da proučim fatihu svojim najmilijim."
Senahid ima posao, a u slobodno vrijeme bavi se slikarstvom. Sklonost ka umjestnosti Samra i Zejfa su naslijedile gledajući kako on stvara svoja djela.
„Bavim se naivnim slikarstvom – duborez u drvetu. Dok su kćerke bile još male, sjedile su pored mene i gledale kako ja to radim. Naslijedile su umjetnički talenat. Samra svira gitaru i pjeva, a Zejfa svira klavir. Ja sam sretan što su one uspjele i što prate ono što ja radim“, kaže Senahid.
Nisu se Samra i Zejfa odlučile za slikarstvo, ali su veoma uspješne u muzici.
„Idem u muzičku školu. Sviram gitaru već pet godina. Član sam Superar hora, mnogo i je lijepo ovdje. Volim svirati i pjevati i to mi ide od ruke. Stekla sam mnogo prijatelja", napominje Samra.
Zejfa i Samra ističu da su imale veliku čast što su šestog juna u Sarajevu nastupale sa horom pred papom Franjom.
„Za mene je nastup pred papom značio puno. On je dobar čovjek, pomaže drugima i jako voli djecu“, kaže Zejfa.
„Mi djeca iz Srebrenice, svih nacionalnosti pjevali smo pred papom. Bilo je puno naroda i to je za mene bio veliki nastup“, dodaje Samra.
Samra je pjevala i u Švicarskoj i taj nastup će joj ostati u trajnom sjećanju.
„Kad smo nastupali u Švicarskoj, svi su nas gledali malo čudno. Nisu mogli da vjeruju da djeca iz Srebrenice mogu nešto tako napraviti. Mi smo shvatili da možemo sve postići i uspijeva nam.“
Djeca iz Srebrenice se druže, pjevaju, putuju i upoznaju druge. Samo tako se može graditi bolja budućnost, poručuje Samra.
„Prošlost se ne može lako zaboraviti. Moramo, ipak, gledati u budućnost. Živjeti u Srebrenici nije baš jednostavno jer – prošlost ubija. Ali, svi smo ljudi i moramo gledati dalje, bez obzira koje smo nacije“.