Na Univerzitetu u Sarajevu nedavno je promovirana knjiga pod nazivom „Jezero sjećanja: Tuga i ponos, Perućac 2010.“. Knjiga sadrži radove studenata i suradnika Univerziteta koji su tijekom 2010. godine na području jezera Perućac sudjelovali u iskopavanju posmrtnih ostataka žrtava proteklog rata. Od 1.500 građana Višegrada koji su nestali u proteklom ratu, velik dio je bačen u jezero Perućac.
Merim Serdarević, student Pravnog fakulteta u Sarajevu, boravio je na jezeru Perućac u listopadu 2010. godine zajedno sa još 150 svojih kolega sa različitih fakulteta sarajevskog Univerziteta. Osjećanje koje je tada doživio stavio je na papir kako bi dao svoj doprinos o tome kakve su strahote zadesile građane Višegrada.
„To je jedno iskustvo koje ne bih poželio nijednom studentu na svijetu da ga doživi, da mora tražiti svoje sunarodnjake u 21. stoljeću po koritima rijeka i obalama jezera. To je nešto njažalosnije i najtragičnije. Vjerujte da nam nije bilo nimalo lahko, ali smo morali da se kao akademski građani i mi uključimo i doprinesemo pronalasku naših sugrađana, naših očeva, braće - da bi konačno našli svoj vječni smiraj“, kaže Serdarević.
Slično osjećanje doživio je i Amar Bukvić, student Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta u Sarajevu. Kaže da je ponosan na sebe i svoje kolege jer su na svoj način dali doprinos u pronalasku ljudi koji su do tada bili izgubljeni:
„Ja sam pokušao da nađem neko objašnjenje za te ubice koje su uradile tu stvar, da zamislim neku kaznu kako bih ih ja kao osoba kaznio, a to nije zatvor nego baš ono što smo mi radili - da sami pronalaze na jezeru Perućac ljude koje su ubili.“
Na jezeru Perućac tijekom eksuhamcije bila je i Amarova sestra, Amna Bukvić, studentica Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu. Naslovom njenog teksta knjiga je i dobila naziv: „Jezero sjećanja: Tuga i ponos“.
„To je iskustvo koje se nikada ne može zaboraviti – jer svi studenti koji su tamo bili su ponijeli neki osjećaj sa sobom, koji je miks tuge, bola, dijelom i ponosa. Ja mislim da je to nešto što rijetko ko može shvatiti zato što morate vidjeti i doživjeti tako nešto da biste mogli razumjeti sve to što se doživi u tom trenutku“, nglašava Amna Bukvić.
Studentski tekstovi
U tromjesečnoj eksuhmacije jezera Perućac tijekom 2010. godine pronađeno je i identificirano 160 osoba. Na podučju Višegrada još je nepoznata sudbina 500 ljudi, od čega se veći broj nalazi u samom jezeru. Istražitelj Instituta za nestale osobe BiH Samir Šabanija o iskustvu ekshumacije i nastanku same knjige kaže:
„Značaj knjige se sastoji u tome da je ono što se dogodilo te 2010. godine na jezeru Perućac neponovljivo. Vjerujem da se to za naših života i za života ove generacije koja je bila na tom jezeru neće ponoviti, znači da se jezero neće povući da bi se mogla nastaviti ta ekshumacija, koja definitivno nije završena. To se pokazale i DNK analize. Značaj te knjige se sastoji u tome da će to ostati zapisano za neke buduće generacije koji će moći čitati ne o ekshumacijama, već o doživljajima ljudi koji su bili tu i kako se to doživjeli.“
Ideju da se studenti pridruže stručnim timovima iz Instituta za nestale BiH inicirale su višegradska udruženja građana i porodica nestalih.
„Uzimajući u obzir da je danas pričati o ovoj temi je veoma nepopularno - dosta ljudi pokušava da zaboravi, nikome u državi ova tema nije interesantna itd., su velika i veoma ohrabrujuća stvar je da su ovo mladi ljudi“, kaže Hikmet Karčić iz Udruženja građana „Ćuprija“ iz Višegrada.
Tekstovi studenata koji su uvršteni u knjigu, profesorica na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Fatima Lačević okarakterizirala je kao jedan drugačiji govor tuge i ponosa. Vrijednost tekstova profesorica je uporedila sa djelima jednog od najvećih filozofa 20. stoljeća - Theodora Adorna.
„Ovi tekstovi naših studenata imaju sasvim jednu drugu poruku. Oni su iznijeli bjelodano jedan raspon između zla koje je napravljeno, zla čiji tvorci ne znaju ni šta je jezero, ni voda, ni sveto, ali ni ono što je svjetovno, i one vrijednosti čovjekovog sabiranja i čovjekovog sabura da otkrije da je ta svaka kost zapravo nekog koga je neko volio, cijenio, koji je pripadao, koji je imao ljubav, prijateljstvo“, navela je Fatima Lačević.
Na ilustrativnom dijelu knjige radio je Bojan Haždihalilović, profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu.
„Učestvovati u radu na ovakvoj knjizi je posebna dužnost svakog od nas koji se bavimo umjetnošću - da to ostane upisano i u knjigama, grafikama, da se ne bi zaboravilo“, kaže ovaj umjetnik.
Mnogi od ovih studenata koji su sudjelovali u iskopavanju posmrtnih ostataka građana Višegrada, kada se dogodio zločin nad njima, nisu bili ni rođeni.
Merim Serdarević, student Pravnog fakulteta u Sarajevu, boravio je na jezeru Perućac u listopadu 2010. godine zajedno sa još 150 svojih kolega sa različitih fakulteta sarajevskog Univerziteta. Osjećanje koje je tada doživio stavio je na papir kako bi dao svoj doprinos o tome kakve su strahote zadesile građane Višegrada.
„To je jedno iskustvo koje ne bih poželio nijednom studentu na svijetu da ga doživi, da mora tražiti svoje sunarodnjake u 21. stoljeću po koritima rijeka i obalama jezera. To je nešto njažalosnije i najtragičnije. Vjerujte da nam nije bilo nimalo lahko, ali smo morali da se kao akademski građani i mi uključimo i doprinesemo pronalasku naših sugrađana, naših očeva, braće - da bi konačno našli svoj vječni smiraj“, kaže Serdarević.
Slično osjećanje doživio je i Amar Bukvić, student Poljoprivredno-prehrambenog fakulteta u Sarajevu. Kaže da je ponosan na sebe i svoje kolege jer su na svoj način dali doprinos u pronalasku ljudi koji su do tada bili izgubljeni:
„Ja sam pokušao da nađem neko objašnjenje za te ubice koje su uradile tu stvar, da zamislim neku kaznu kako bih ih ja kao osoba kaznio, a to nije zatvor nego baš ono što smo mi radili - da sami pronalaze na jezeru Perućac ljude koje su ubili.“
Na jezeru Perućac tijekom eksuhamcije bila je i Amarova sestra, Amna Bukvić, studentica Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu. Naslovom njenog teksta knjiga je i dobila naziv: „Jezero sjećanja: Tuga i ponos“.
„To je iskustvo koje se nikada ne može zaboraviti – jer svi studenti koji su tamo bili su ponijeli neki osjećaj sa sobom, koji je miks tuge, bola, dijelom i ponosa. Ja mislim da je to nešto što rijetko ko može shvatiti zato što morate vidjeti i doživjeti tako nešto da biste mogli razumjeti sve to što se doživi u tom trenutku“, nglašava Amna Bukvić.
Studentski tekstovi
U tromjesečnoj eksuhmacije jezera Perućac tijekom 2010. godine pronađeno je i identificirano 160 osoba. Na podučju Višegrada još je nepoznata sudbina 500 ljudi, od čega se veći broj nalazi u samom jezeru. Istražitelj Instituta za nestale osobe BiH Samir Šabanija o iskustvu ekshumacije i nastanku same knjige kaže:
„Značaj knjige se sastoji u tome da je ono što se dogodilo te 2010. godine na jezeru Perućac neponovljivo. Vjerujem da se to za naših života i za života ove generacije koja je bila na tom jezeru neće ponoviti, znači da se jezero neće povući da bi se mogla nastaviti ta ekshumacija, koja definitivno nije završena. To se pokazale i DNK analize. Značaj te knjige se sastoji u tome da će to ostati zapisano za neke buduće generacije koji će moći čitati ne o ekshumacijama, već o doživljajima ljudi koji su bili tu i kako se to doživjeli.“
Ideju da se studenti pridruže stručnim timovima iz Instituta za nestale BiH inicirale su višegradska udruženja građana i porodica nestalih.
„Uzimajući u obzir da je danas pričati o ovoj temi je veoma nepopularno - dosta ljudi pokušava da zaboravi, nikome u državi ova tema nije interesantna itd., su velika i veoma ohrabrujuća stvar je da su ovo mladi ljudi“, kaže Hikmet Karčić iz Udruženja građana „Ćuprija“ iz Višegrada.
Tekstovi studenata koji su uvršteni u knjigu, profesorica na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Fatima Lačević okarakterizirala je kao jedan drugačiji govor tuge i ponosa. Vrijednost tekstova profesorica je uporedila sa djelima jednog od najvećih filozofa 20. stoljeća - Theodora Adorna.
„Ovi tekstovi naših studenata imaju sasvim jednu drugu poruku. Oni su iznijeli bjelodano jedan raspon između zla koje je napravljeno, zla čiji tvorci ne znaju ni šta je jezero, ni voda, ni sveto, ali ni ono što je svjetovno, i one vrijednosti čovjekovog sabiranja i čovjekovog sabura da otkrije da je ta svaka kost zapravo nekog koga je neko volio, cijenio, koji je pripadao, koji je imao ljubav, prijateljstvo“, navela je Fatima Lačević.
Na ilustrativnom dijelu knjige radio je Bojan Haždihalilović, profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu.
„Učestvovati u radu na ovakvoj knjizi je posebna dužnost svakog od nas koji se bavimo umjetnošću - da to ostane upisano i u knjigama, grafikama, da se ne bi zaboravilo“, kaže ovaj umjetnik.
Mnogi od ovih studenata koji su sudjelovali u iskopavanju posmrtnih ostataka građana Višegrada, kada se dogodio zločin nad njima, nisu bili ni rođeni.