U Teočaku, gdje je ratne 1992. godine velik broj stanovništva stradao od strane pripadnika Vojske RS-a, obitelji žrtava konačno su zadovoljne jer su nakon dugogodišnje borbe s pravosuđem da se odgovorni procesuiraju ipak dočekali njihova uhićenja.
Do sada su već nekoliko puta svjedočili pred pravosudnim institucijama o zločinima koja su se događala u Teočaku ali dok Tužiteljstvo BiH nije preuzelo ovaj predmet ništa nije učinjeno po pitanju tamošnjih ratnih zločina. Očekuju da će istina o zločinu u Teočaku uskoro biti poznata, a odgovorni procesuirani.
Husein Hasanović godinama je tragao za kostima svoga sina Nedžada. Nedžad je 1992. godine pokušao iz Teočaka pobjeći na slobodnu teritoriju kao i na desetine njegovih sumještana. Od tada mu se izgubio svaki trag. Dok je tragao za kostima svoga sina Husein se nadao da je Nedžad živ, ali nade se nisu obistinile. Sina je pronašao svezanog u vreći.
„Dobijao sam podatke da su živi, da su tu negdje, da rade u rudniku. Nisam mogao da ga spasim i poslije smo čuli da su pobijeni. Svaki dan smo mi da to nije istina dok jedan dan nismo dobili informacije da se vrši neka razmjena i tako smo ih i dobili. Moj sin je došao zavezan u vreći, glava mu je bila odjećena. Svi su bili tako. Niko nije došao da je metkom ubijen nego su svi nekim predmetima udarani.“, priča nam Hasanović.
Zbog zločina u Teočaku pripadnici agencije za istrage i zaštitu BiH uhitili su Gorana Maksimovića, Ljiljana Mitrovića, Radivoja Đorđića, Slavka Perića, Mileta Vujovića, Vukašina Draškovića, Gojka Stevanovića, Cvjetka Popadića, Raju Lazarevića i Miću Manojlovića.
Njih desetorica sumnjiče se da su kao visoki zvaničnici policijskih i vojnih struktura, planirali, rukovodili i nadzirali operacije i aktivnosti, te zajedno s ostalim pripadnicima vojnih snaga, sudjelovali u masovnom progonu, stanovništva bošnjačke nacionalnosti u selu Lokanj, te su na taj način počinili progon oko stotinudvadeset civila, među kojim je bilo djece i žena.
Alija Salkanović u tom progonu je izgubio sina. Kako nam je rekao još od 1992. godine znao je tko je progone vršio.
„Naj mi je gore što su to drugovi moji bili iz Ugljevika. Otaj Ljiljan bio u miliciji u Ugljeviku. Sve su to bili naši učitelji i svi njihovi. Sve ih poznavali. Jedan Ilić Mićo iz Ugljevik sela je pričao da su svi naši svezani u žicu i da su pobijeni. Pričao je meni da mu je žao što nije spasio Senada Salkanovića. Pitam ga ja što Senada, on kaže zato što mu je svirao na svadbi.“, kaže Alija Salkanović.
Svi ljudi koji su u zločinima ubijeni i nestali krenuli su ili pobjeći na slobodnu teritoriju ili po hranu i lijekove. I suprug Ide Đuzdanović nikada se nije vratio kući.
„Moj muž je bio lovac. Znao je put kroz šumu, kud narod da provede do Tuzle. Bili smo u okruženju, nismo imali hrane ni lijekova. Tako da su ljudi krenuli da bi donijeli. Neki su htjeli ići dalje. Tako se to nažalost sve završili da su ih poubijali.“, priča nam Đuzdanović.
Mirsada Đuzdanović, predsjednica organizacije porodica šehida Općine Teočak kaže da se nadaju da će nakon 22 godine dočekati pravdu za svoje najmilije.
„Oni su došli u katastrofalnom stanju. To nije bilo od metka nego su to tupi predmeti kojima su ubijani, koje su sjekli najvjerojatnije motorkama. Čak sam čula da su im cigarete gasili na očima. Ja mislim da to ne bi životinje uradile šta je ljudsko biće uradilo.“, kaže Mirsada.
S druge strane, u Boračkoj organizaciji RS-a nedavna uhićenja u Zvorniku, Ugljeviku i Bijeljini shvačaju kao politički progon. Organiziran je i prosvjed obitelji uhićenih. Traže zaštitu vlasti RS-a i BiH.
„Najveći je problem kako dokazati kako dokazati sada tu nevinost. Kako? Čovjek ni kriv ni dužan sada da odgovara i svi mi pored njega da ispaštamo.“
„Smatram da ti ljudi ništa nisu krivi. Hapse samo naše Srbe.“
„Za njihova dva, uhapsili dva Hrvata, uhapsili jednoga Muslimana. A naših će otići 200. jel to pravda.“
„Neko pokušava da nam nametne okov krivnje ili zvono da smo mi genocidan narod i da smo jedini krivci u ovom ratu.“, neki su od zabeleženih stavova.
Kako je rečeno u Tužiteljstvu BiH uhićeni se sumnjiče da su nakon progona, civile bošnjačke nacionalnosti odvodili u kolonama na različite lokalitete gdje su mučeni i zlostavljani. Vršeno je i masovno strijeljanje zarobljenih civila i ubijeno više od 67 ljudi.
Obitelji žrtava kažu da vjeruju da je još mnogo odgovornih za zločine u Teočaku. Ovaj predmet godinama je vodilo Tužiteljstvo TK, ali ga je zbog kompleksnosti preuzelo Tužiteljstvo BIH.