BiH se još uvijek traga za 10. 000 nestalih osoba. Iz godine u godinu sve je manje onih čija tijela budu identificirana, a masovne grobnice se više i ne otvaraju. 20 godina poslije postaje nemoguće identificirati tijela i DNK analizom, jer ostaci su potpuno uništeni. Ipak, porodice nestalih za sve sporiji proces ekshumacija i identifikacija krive institucije ove zemlje čija politika opstruira ovaj proces. Da je politika ušla i u ovu sferu bh. zbilje, svjesni su i u ICMP-u.
Denis Sinanović 1992. godine imao je šest godina kada je, zajedno sa majkom i sestrom, odveden je u logor Sušica. Njegov brat i otac odvedeni su na drugu stranu. Od svih njih, jedini je preživio. Dvadeset godina tragao je za bilo kakvom informacijom o svojim roditeljima, braći i sestri. Tek prije nekoliko dana dobio je poziv da identificira tijelo brata Mehe, koji je ubijen na svoj sedamnaesti rođendan:
„Otišli su zajedno i od tada se nismo vidjeli ni čuli. Ne želim da se prisjećam ničega - teško je živjeti tako i razmišljati o tome, sanjati. Hvala Bogu kad su ih našli da znam gdje da odem i da makar proučim fatihu.“
I Rabija Đođaljević 13 je članova svojih najbližih izgubila. Mnoge nikada nije pronašla. Ne krije ogorčenje zbog neotvaranja grobnica, jer kaže da je jako puno onih u Vlasenici koji znaju gdje se te grobnice nalaze:
„Dijelom smo krivi i mi, porodice, jer smo malo pasivni. Imam osjećaj da to sve polako pada u zaborav. Da ljude interesuje da nađu, sahrane - i više ništa. Imam moralnu obavezu da tražim i tražiću dok god budem mogla.“
Oni koji su tijela ubijenih Vlaseničana ukapali u masovne grobnice, danas se mirno šeću ovim gradićem, tvrde obitelji žrtava. Gdje su te grobnice ne žele reći, kaže nam Vlaseničanin Senad Hadžiefendić:
„I dalje šute, hodaju, provociraju. Ja imam svaki dan s njima susrete i doživljavam provociranja i sve ostalo.“
S druge strane u Institutu za nestale osobe BiH ne vide da je problem u procesu identifikacija i ekshumacija, već u vremenskoj razlici od 21 godine.
„Broj nestalih se smanjuje, broj identifikacija se smanjuje. Nažalost, i članovi porodica, prošlo je 21 godina, umiru“, kaže Amor Mašović, predsjednik Instituta.
Šuhra Sinanović, iz Udruženja Žena Podrinja, rekla nam je da tri godine nije niti jedna grobnica otvorena u Podrinju. Smatra da otkako je proces identifikacija i ekshumacija prešao u nadležnost države BiH, institucije su jednostavno zatajile:
„Umiješana je i politika. Mi ne možemo čekati - 21 godina, sedma kolektivna dženaza. Mi do sada imamo samo njih 251 ukupano na mezarju Veljaci. Imamo četiri spremna za dženazu, za godinu dana četiri tijela.“
I u Međunarodnoj komisiji za nestale osobe slažu se s obiteljima žrtava da je politika u BiH učinila svoje - jer 2005. godine BIH je potpisala sporazum s Međunarodnom komisijom za nestale osobe (ICMP ) da se na državnoj razini osnuje Institut za nestale osobe. Pored Instituta, tada je stvoren i Zakon o nestalima, jedinstven u svijetu. Cijelo bh. društvo pokazalo je otvorenost i suosjećanje prema nestalima. Klaudija Kuljuh iz ICMP-a kaže da se odjednom u sve umiješala politika:
„Političarima su puna usta porodica nestalih, i pitanja nestalih, i ratnih zločina pred izbore. Nakon izbora oni postaju biti zaboravljeni. Ako imate na umu da je oko 30.000 nestalih osoba bilo početkom 1996. godine samo u BiH, i ako pomnožite tu cifru sa najmanje deset osoba, koje su najbliža ili dalja rodbina, prijatelji koji ne znaju ništa o sudbini nestalih, dobijete ogromnu populaciju. To je jedno ogromno glasačko tijelo. Mislim da je ovo pitanje ispolitizirano. Ne znam što će se desiti i šta napraviti da se politika odmakne od ovoga.“
Ipak da bh. političarima uopće nije stalo da se proces ekshumacija i identifikacija nastavi bez njihovog uplitanja, svjedoči i činjenica da ti isti političari nikada nisu prepoznali važnost postojanja Centra za sudsku medicinu. Proces identifikacija tako ne samo da ide sve sporije - njegova budućnost u ovoj zemlji sada je već i upitna.
*******************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
Denis Sinanović 1992. godine imao je šest godina kada je, zajedno sa majkom i sestrom, odveden je u logor Sušica. Njegov brat i otac odvedeni su na drugu stranu. Od svih njih, jedini je preživio. Dvadeset godina tragao je za bilo kakvom informacijom o svojim roditeljima, braći i sestri. Tek prije nekoliko dana dobio je poziv da identificira tijelo brata Mehe, koji je ubijen na svoj sedamnaesti rođendan:
„Otišli su zajedno i od tada se nismo vidjeli ni čuli. Ne želim da se prisjećam ničega - teško je živjeti tako i razmišljati o tome, sanjati. Hvala Bogu kad su ih našli da znam gdje da odem i da makar proučim fatihu.“
I Rabija Đođaljević 13 je članova svojih najbližih izgubila. Mnoge nikada nije pronašla. Ne krije ogorčenje zbog neotvaranja grobnica, jer kaže da je jako puno onih u Vlasenici koji znaju gdje se te grobnice nalaze:
„Dijelom smo krivi i mi, porodice, jer smo malo pasivni. Imam osjećaj da to sve polako pada u zaborav. Da ljude interesuje da nađu, sahrane - i više ništa. Imam moralnu obavezu da tražim i tražiću dok god budem mogla.“
Oni koji su tijela ubijenih Vlaseničana ukapali u masovne grobnice, danas se mirno šeću ovim gradićem, tvrde obitelji žrtava. Gdje su te grobnice ne žele reći, kaže nam Vlaseničanin Senad Hadžiefendić:
„I dalje šute, hodaju, provociraju. Ja imam svaki dan s njima susrete i doživljavam provociranja i sve ostalo.“
S druge strane u Institutu za nestale osobe BiH ne vide da je problem u procesu identifikacija i ekshumacija, već u vremenskoj razlici od 21 godine.
„Broj nestalih se smanjuje, broj identifikacija se smanjuje. Nažalost, i članovi porodica, prošlo je 21 godina, umiru“, kaže Amor Mašović, predsjednik Instituta.
Šuhra Sinanović, iz Udruženja Žena Podrinja, rekla nam je da tri godine nije niti jedna grobnica otvorena u Podrinju. Smatra da otkako je proces identifikacija i ekshumacija prešao u nadležnost države BiH, institucije su jednostavno zatajile:
„Umiješana je i politika. Mi ne možemo čekati - 21 godina, sedma kolektivna dženaza. Mi do sada imamo samo njih 251 ukupano na mezarju Veljaci. Imamo četiri spremna za dženazu, za godinu dana četiri tijela.“
I u Međunarodnoj komisiji za nestale osobe slažu se s obiteljima žrtava da je politika u BiH učinila svoje - jer 2005. godine BIH je potpisala sporazum s Međunarodnom komisijom za nestale osobe (ICMP ) da se na državnoj razini osnuje Institut za nestale osobe. Pored Instituta, tada je stvoren i Zakon o nestalima, jedinstven u svijetu. Cijelo bh. društvo pokazalo je otvorenost i suosjećanje prema nestalima. Klaudija Kuljuh iz ICMP-a kaže da se odjednom u sve umiješala politika:
„Političarima su puna usta porodica nestalih, i pitanja nestalih, i ratnih zločina pred izbore. Nakon izbora oni postaju biti zaboravljeni. Ako imate na umu da je oko 30.000 nestalih osoba bilo početkom 1996. godine samo u BiH, i ako pomnožite tu cifru sa najmanje deset osoba, koje su najbliža ili dalja rodbina, prijatelji koji ne znaju ništa o sudbini nestalih, dobijete ogromnu populaciju. To je jedno ogromno glasačko tijelo. Mislim da je ovo pitanje ispolitizirano. Ne znam što će se desiti i šta napraviti da se politika odmakne od ovoga.“
Ipak da bh. političarima uopće nije stalo da se proces ekshumacija i identifikacija nastavi bez njihovog uplitanja, svjedoči i činjenica da ti isti političari nikada nisu prepoznali važnost postojanja Centra za sudsku medicinu. Proces identifikacija tako ne samo da ide sve sporije - njegova budućnost u ovoj zemlji sada je već i upitna.
*******************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.