Dvije decenije od kraja rata, položaj, ali i prava žena, žrtava seksualnog zlostavljanja i ratnog silovanja i dalje nisu u potpunosti riješena. Nadležne institucije su zakazale, a nekolicina nevladinih organizacija trudi se pružiti kakvu-takvu podršku ovoj populaciji.
Za žene, žrtve ratnog silovanja u Bosni i Hercegovini, vrijeme stoji. Od kraja rata prošle su dvije decenije, a većina još uvijek nije ostvarila ni status civilne žrtve rata. Traume koje su žene, žrtve silovanja preživjele umnogome su odredile ostatak njihovih života. Mnogima je teret s kojim žive rasturio porodice.
“U ratu imali smo različite međunarodne organizacije, osnivale su se nevladine organizacije, komšiluk je nekako bio osjetljiv za ovu problematiku i bilo je više brige z ate žene, pa i za njihovu djecu koja su rođena poslije silovanja. Međutim danas, kao da građanstvo ne želi da priča o ovoj temi”, kaže psihoterapeutkinja i direktorica organizacije “Medica” iz Zenice, Sabiha Husić.
Prema procjenama međunarodnih i domaćih organizacija, radi se o više od 20.000 žena koje su tokom ratnih sukoba u BiH silovane. Zahvaljujući društvu, koje ih stigmatizuje, te vlastima, koje ih zapostavljaju, žrtve silovanja uglavnom su prepustene same sebi.
“Država, odnosno bh institucije, prije svega oni nisu bili spremni da na neki način priznaju i do kraja daju prava ovoj kategoriji žrtava, ali i ostalim žrtvama rata”, smatra voditeljica programa seksualnog nasilja TRIAL-a, Selma Korjenić.
Ni 20 godina nije bilo dovoljno da bi se formirala jedinstvena baza podataka žena žrtava seksualnog nasilja. Svoju bol, žrtve su godinama čuvale samo za sebe. Nisu je govorile ni najbližim članovima porodice. Bojale su se odbacivanja. Iz dana u dan, iz godine u godinu, žrtve silovanja bore se s duhovima prošlosti. Kako bi ukazali na problem sa kojima živi ova populacija, novinari Centra za istraživačko novinarstvo uradili su film “Duhovi prošlosti”.
“Radi se o ljudima koji su zatvorenog tipa, njihova bol se tako doživljava da nisu spremni ni da traže pomoć, ni da traže najelementarnije stvari. Misled a su teret svima. Sam process snimanja tih intervjua je pokazao da i nakon 20.godina bol stara dvije decenije i dalje je svježa kao da se jučer dogodila”, objašnjava producent i autor filma, Mubarek Asani.
Slični razlozi natjerali su i novinare Balkanske istraživačke mreže da priče žrtava prikažu u okviru filma “Nečujni krik”.
“Ideja o snimanju filma “Nečujni krik” je prevashodno došla nakon što smo mi uočili situaciju da žene žrtve rata i muškarci žive na rubu egzistencije. Sa ovim filmom smo htjeli da potaknemo, prije svega žene koje nose godinama tu traumu u sebi da progovore o tome, jer i sa ljekarskog aspekta je progovaranje o trauma jedan od načina koji može doprinjeti izlječenju, a s druge strane, da se procesuiraju počinioci, da oni koji su to uradili budu kažnjeni”, kaže urednica BIRN-a, Erna Mačkić.
Na prste bi se mogli nabrojati procesuirani slučajevi ratnih zločina silovanja nad ženama pred bh pravosudnim institucijama. Procesuirani slucajevi koji su tretirali silovanje spori su i za žrtve veoma bolni.
“Mi govorimo o tri skupine prava, pravo na pravdu, istinu i reparaciju. Jako je bitno da se utvrde činjenice o tome šta se desilo u ratu. U to spade i kažnjavanje počinilaca, da više ne živimo u svijetu gdje počinitelji hodaju slobodno. Pravo na istinu nam govori da mi moramo govoriti o tome šta se desilo. Treće i možda najvažnije za našu svakodnevnicu jeste da se preživjelima prizna pravo na reparaciju ili pravo različitih oblika reparacije”, objašnjava Selma Korjenić.
Pitanje statusa i položaja žena žrtava ratnog silovanja otvoreno je u okviru globalnog Samita “Zaustaviti nasilje u sukobima”, održanom sredinom 2014.godine u Londonu. Skup su organizovali ministar vanjskih poslova Velike Britanije William Hague i specijalna izaslanica UNHCR-a za izbjeglice, glumica Angelina Jolie. Tamo je bila i Sabiha Husić, koja je proglašena Ženom svijeta 2014.godine.
“Hoću da vjerujem da ću ja još snažnije i odgovornije raditi, jer je to zaista značajno priznanje. To je priznanje svim ženama koje su progovorile o seksualnom zlostavljanju i silovanju, jer nije lako progovoriti u jednom patrijarhalnom društvu gdje se uvijek traži greška u ženi i pokašava se nekako vezati za neke postupke žene”, poručuje Sabiha Husić.
Žrtve od države BiH jedino traže usvajanje Strategije na nivou države, koja ne postoji, a kojom bi se sistemski riješio ovaj problem.