Ni dvadeset godina nakon proteklog rata u Bosni i Hercegovini, nije regulisan status bivših logoraša, tvrde u udruženjima koja okupljaju nekadašnje zatočenike. Time na desetine hiljada ljudi, koji su prošli kroz razne oblike logora, nije ostvarilo neka od najosnovnijih prava, a posebno su loše prošli oni koji su bili u logorima, a nemaju nikakvih fizičkih oštećenja, kažu u udruženjima logoraša, te ističu da se o psiho-socijalnoj pomoći maltene i ne govori.
Za nedonošenje zakona o pravima žrtava torture krive politiku, ali tvrde da nije u pitanju samo nedostatak novca u budžetima, nego da se logori ne priznaju i iz razloga što bi to povuklo i pitanje komandne odgovornosti za počinjene zločine.
U kakvom se stanju već decenijama nalaze bivši logoraši, najbolje govori podatak da – prema postojećim zakonima – ne mogu ostvariti bilo koje od prava koja imaju neke druge kategorije žrtava, poput ratnih vojnih invalida, na primjer. Objašnjava predsjednik Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata u BiH Anđelko Kvesić:
„Logoraš koji nema tjelesnog oštećenja, nema status ratnog vojnog invalida. Mogao je biti u logoru godinu dana, dvije godine ili više, ako nema tjelesnog oštećenja, on apsolutno nema nijednog promila invalidnosti. Dakle, nije invalid!”
Čak i oni koji su ostvarili pravo na invalidninu po nekom drugom osnovu, žive u neizvjesnosti, zbog čestih revizija i oduzimanja prava. O tome govori bivši logoraš Stanislav Krezić, iz mjesta Bijelo Polje kod Mostara.
„Ja ne mogu da vjerujem da, poslije toliko godina, ponovo nas zovu da vidimo da li smo nešto bolje, kao. Mi možemo samo biti gori i gori, i više lijekova piti”.
Štaviše, u nekim slučajevima, objašnjava Krezić, bivši logoraši Hrvati u BiH su još i u nekoj prednosti u odnosu na druga dva naroda, jer su neka prava uspjeli ostvariti u Hrvatskoj.
„Konkretno ja, kao hrvatski umirovljenik, meni je Hrvatska osigurala da ja budem umirovljenik. Šta sutra Hrvatska rekne ‘Vi niste više naši!’, a država u kojoj ja živim nije mi ništa osigurala”.
Na hiljade bivših logoraša pokušali su svoj status riješiti na sudovima, podnošenjem tužbi protiv entiteta, Federacije BiH i Republike Srpske. Safet Nožić, iz Udruženja logoraša Mostara objašnjava da su neki dobili presude u svoju korist na lokalnim sudovima, ali su onda slučajevi išli na više nivoe.
„Pa na kantonalni sud, pa na federalni, pa na državni, da bi na kraju to sve ispalo da nema ništa. I ko to dočekati? Pogotovo što ti procesi traju dugo, četiri-pet godina, šest i tako dalje. Sve po nivoima i instancama zakonodavnim”.
Predstavnici logoraških udruženja još tvrde da se tužbe logoraša stavljaju van snage, odnosno sudovi ih ukidaju, zbog navodne zastare. Tvrde i da postoji preporuka jednog od viših sudova, u namjeri da zakonom o obligacionim odnosima zabrani tužbe logorašima za namirenje nematerijalne štete, da se ne smatra ratnim zločinom slučaj u kojem je civil prisilno odveden na mjesto zatočenja.
U udruženjima logoraša još kažu da su tri puta, zajedno sa pravnim eskpertima, sačinili tekst Zakona o pravima žrtava torture, koji se tiče najmanje 60 hiljada ljudi, te su ga ponudili Parlamentu.
„Pravo je uvijek prihvatilo naše tekstove Zakona, međutim, kad je u pitanju politika, politika je jednostavno to odbijala”, kaže Anđelko Kvesić.
Osnovni argument političara je, ističe Kvesić, da nema para. Govoreći uoči nedavnog obilježavanja 18. godišnjice osnivanja Hrvatske udruge logoraša Domovinskog rata u BiH, pod nazivom „Juče žrtva torture. Danas žrtva sistema. Šta ćemo sutra”, Anđelko Kvesić je objasnio:
„Mi ne tražimo novce, mi tražimo status. Međutim, oni čak nisu spremni da nam priznaju status. Već je dvadesetak godina od kad je završio rat, još uvijek nema pravne definicije šta je logor, niti šta je logoraš. A da ne govorimo o tome koja mu prava proističu iz takvog statusa”.
Predsjednik Saveza logoraša BiH Jasmin Mešković, međutim, o strahovima kako bi priznanje prava logorašima povuklo za sobom dodatna izdvajanja iz budžetâ, koji su - podsjetimo - ionako prenapuhani i neodrživi bez kredita, govori:
„Niko od nas ne bi išao u tom pravcu da odjedanput nasjednemo na budžete sve”.
Mešković je jednom prilikom izjavio da se bivši logoraši zalažu za postepeno rješavanje njihovih prava.
„Prije svega za lica koja nisu na bilo koji drugi način zdravstveno osigurana, da imaju pravo na besplatno liječenje. Nema tu mnogo toliko ljudi koje treba zbrinuti. Besplatna pravna pomoć ne košta puno državu. Obilježavanje mjesta stradanja ne košta puno državu”.
Ipak, u udruženjima bivših logoraša smatraju i da novac nije jedini razlog zbog kojeg se ne usvaja zakon o njihovim pravima.
„Kad se osudi za ratni zločin neki logor, povlači pitanje odgovornosti. Znači, ko je to naredio i sve ostale odgovornosti, ko je funkciju vršio. Zato se, najviše, taj zakon, nije to samo materijalno, nego u pitanju su i ratni zločini, odgovornost ljudi koji se još nalaze u politici i u vrhu politike”, objašnjava bivši logoraš Željko Vladić.
Anđelko Kvesić još dodaje:
„Tri su osnovna razloga: oni koji su sada na poziciji - ili su osnovali logor ili su njim upravljali ili su znali, pa ga nisu procesuirali. A možete misliti, ko siječe granu na kojoj sjedi?”
