Sedam civila poginulo je tokom žetve pšenice u selu Kraševo kod Tešnja od projektila koji je u julu 1993. godine ispaljen sa položaja VRS iz pravca Doboja. Mještani kažu da se eksplozija nije slučajno dogodila jer njihovo selo nije predstavljalo vojni cilj. Smrtonosno punjenje ispaljeno je sa Putnikovog brda, odakle se vrlo jasno vidi njiva u kojoj su nastradali žeteoci pšenice. Mještani su nezadovoljni što ni 20 godina poslije o ovom događaju nije provedena istraga.
Sadeta Dubravac je preživjela eksploziju, dok je njena majka, zajedno sa još četiri žene i dvojicom muškaraca, poginula tokom žetve pšenice. Bio je to strašan prizor, prisjeća se ova žena:
„Bilo nas je dosta, možda 26, na njivi. Moja dva brata, majka i ja, i ostala familija, komšije. Do pola njive smo došli, poželi. Odjednom je granata pala, sve je digla u zrak, mene oborila detonacija. Kad sam pogledala, svi su ležali po zemlji. Vidjela sam ljudske komade, odjeća leti, leprša.“
Prije udara smrtonsonog projektila žeteoci su završili posao u drugom polju. Sadeta Dubravac kaže da su nakon ručka i odmora odlučili da umjesto sutradan ujutro, kada su pod maglom na njivi mogli ostati neprimjećeni sa položaja VRS na Putnikovom brdu, tog 8. jula 1993. ipak odlučili da u popodnevnim satima skinu još jedan urod pšenice. Sulji Begiću je tada poginula supruga, a on je učestvovao u izvlačenju nastradalih:
„Granata je grunula, zajaukaše, ja kombi i tamo. Kupi u kombi, vozi i gore ponovo se vraćaj, triput sam se vraćao pod granatama, jer i gore su granatirali. I tako je to bilo. Prvi put kada sam pokupio četvero u auto, kad sam sišao na asfalt, je to pošlo redati za mnom - jedna ispred mene, jedna iza mene. Bog dragi, ništa. Sedmero djece sa mnom ostalo siročadi. To je trebalo ishraniti. Nikad me niko nije ni upitao možeš li ih ishraniti, nikad. To je žalosno. Dabogda se nikad ne ponovilo više.“
Sadeta Dubravac i Suljo Begić kažu da su mještani krenuli na njivu koja se vidjela sa položaja VRS jer ipak nisu vjerovali da će iz artiljerijskog oružja biti gađani civili koji obavljaju poljoprivredne poslove:
„Bilo je ljepo vrijeme, juli, žetva. Gledalo se da se ima hrane i jedni drugima pomagali. Oni to nisu mogli gledati, vidjeli su da nas ima dosta, uživali:’Sasjećemo ih!’Taj dan nije se ispalio metak. I vidjeli smo kod Sulje smo uspjeli, pa hajde, velimo, da pomognemo i ovome čovjeku. Na to smo išli. Nismo uopšte razmišljali da bi to oni uradili. Nije nam palo na um da bi se to moglo desiti.“
„Moraš - kako živjeti? Odakle djecu hraniti? Valja to hraniti. Opasnost, ne opasnost - ti moraš živjeti. Moraš nastavljati život. Morao si ići - da djeca ne budu gladna.“
Mještani kažu da ih boli činjenica što ni 20 godina poslije krvave žetve u selu Kraševo niko nije odgovarao za granatiranje i ubistva civila. Među poginulima bila je i supruga Smaje Ramić, koji danas ima 84 godine:
„Ja tolike godine ima, zapamtio sam i Drugi svjetski rat, nisu se ovdje civili ubijali - ratovala vojska između sebe, a civili nisu smetali nikoga. Nisu ni oni možda krivi svi, ali ima ko jeste. I neka odgovara onaj ko je naredio. On mora znati i koja je jedinica bila i koliko sati - to se može istjerati samo ako se hoće, i ako imadne ko potjerati. Ne mora odgovarati pošten čovjek, samo neka odgovara onaj neprijatelj koji je ubijao civile. Volio bih da odgovaraju - neću dočekati, meni je vrijeme mrijet bilo davno, ali dočekaće moja djeca i unučad.“
Istragu o ovom događaju priželjkuju Sadeta Dubravac i Suljo Begić:
„Jedino pravo je da svako odgovara za svoje greške. Ja mislim da bi trebao neko odgovarati za nečije živote i što nema nečije majke, sestre, brata...“
„Mislim da je imao imalo svijesti, ne bi to uradio. Ne bi!“
***********************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
Sadeta Dubravac je preživjela eksploziju, dok je njena majka, zajedno sa još četiri žene i dvojicom muškaraca, poginula tokom žetve pšenice. Bio je to strašan prizor, prisjeća se ova žena:
„Bilo nas je dosta, možda 26, na njivi. Moja dva brata, majka i ja, i ostala familija, komšije. Do pola njive smo došli, poželi. Odjednom je granata pala, sve je digla u zrak, mene oborila detonacija. Kad sam pogledala, svi su ležali po zemlji. Vidjela sam ljudske komade, odjeća leti, leprša.“
Prije udara smrtonsonog projektila žeteoci su završili posao u drugom polju. Sadeta Dubravac kaže da su nakon ručka i odmora odlučili da umjesto sutradan ujutro, kada su pod maglom na njivi mogli ostati neprimjećeni sa položaja VRS na Putnikovom brdu, tog 8. jula 1993. ipak odlučili da u popodnevnim satima skinu još jedan urod pšenice. Sulji Begiću je tada poginula supruga, a on je učestvovao u izvlačenju nastradalih:
„Granata je grunula, zajaukaše, ja kombi i tamo. Kupi u kombi, vozi i gore ponovo se vraćaj, triput sam se vraćao pod granatama, jer i gore su granatirali. I tako je to bilo. Prvi put kada sam pokupio četvero u auto, kad sam sišao na asfalt, je to pošlo redati za mnom - jedna ispred mene, jedna iza mene. Bog dragi, ništa. Sedmero djece sa mnom ostalo siročadi. To je trebalo ishraniti. Nikad me niko nije ni upitao možeš li ih ishraniti, nikad. To je žalosno. Dabogda se nikad ne ponovilo više.“
Sadeta Dubravac i Suljo Begić kažu da su mještani krenuli na njivu koja se vidjela sa položaja VRS jer ipak nisu vjerovali da će iz artiljerijskog oružja biti gađani civili koji obavljaju poljoprivredne poslove:
„Bilo je ljepo vrijeme, juli, žetva. Gledalo se da se ima hrane i jedni drugima pomagali. Oni to nisu mogli gledati, vidjeli su da nas ima dosta, uživali:’Sasjećemo ih!’Taj dan nije se ispalio metak. I vidjeli smo kod Sulje smo uspjeli, pa hajde, velimo, da pomognemo i ovome čovjeku. Na to smo išli. Nismo uopšte razmišljali da bi to oni uradili. Nije nam palo na um da bi se to moglo desiti.“
„Moraš - kako živjeti? Odakle djecu hraniti? Valja to hraniti. Opasnost, ne opasnost - ti moraš živjeti. Moraš nastavljati život. Morao si ići - da djeca ne budu gladna.“
Mještani kažu da ih boli činjenica što ni 20 godina poslije krvave žetve u selu Kraševo niko nije odgovarao za granatiranje i ubistva civila. Među poginulima bila je i supruga Smaje Ramić, koji danas ima 84 godine:
„Ja tolike godine ima, zapamtio sam i Drugi svjetski rat, nisu se ovdje civili ubijali - ratovala vojska između sebe, a civili nisu smetali nikoga. Nisu ni oni možda krivi svi, ali ima ko jeste. I neka odgovara onaj ko je naredio. On mora znati i koja je jedinica bila i koliko sati - to se može istjerati samo ako se hoće, i ako imadne ko potjerati. Ne mora odgovarati pošten čovjek, samo neka odgovara onaj neprijatelj koji je ubijao civile. Volio bih da odgovaraju - neću dočekati, meni je vrijeme mrijet bilo davno, ali dočekaće moja djeca i unučad.“
Istragu o ovom događaju priželjkuju Sadeta Dubravac i Suljo Begić:
„Jedino pravo je da svako odgovara za svoje greške. Ja mislim da bi trebao neko odgovarati za nečije živote i što nema nečije majke, sestre, brata...“
„Mislim da je imao imalo svijesti, ne bi to uradio. Ne bi!“
***********************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.