U etnički podijeljenoj Bosni i Hercegovini humanost je postala gotovo zaboravljen pojam. Ipak, još uvijek postoje ljudi čija djela ruše vjerske i nacionalne barijere i koji dokazuju da za ovu zemlju - ima nade. Priča o Milanu i Smilji Vidović iz Kozarske Dubice, pretočena u dokumentarac sarajevskog Mebius filma i Instituta za ratno i mirnodopsko izvještavanje, priča je o ljudima koji su, uprkos ličnim tragedijama, činili humana djela spašavajući tuđe živote.
Prije sedam godina, Milan i Smilja Vidović izgubili su sina Slobodana u saobraćajnoj nesreći. Ali u trenucima očaja odlučili su spasiti pet ljudskih života. Slobodanove organe darovali su nepoznatim ljudima iz Tuzle i Banjaluke. Milan se prisjetio trenutaka u kojima je porodica donijela odluku da spasu još pet teško bolesnih osoba:
„To je bio momenat – spasiti šta se spasiti može. Kao utopljenik kad se za slamku hvata. Kad mi je doktor rekao da nema nijedan posto šanse, onda sam ja razmišljao šta se još može uraditi. I došao sam na ideju, rekao sam svojoj porodici, predložio sam oni su prihvatili. I tako je to uglavnom bilo tog prvog momenta", sjeća se Milan.
U trenucima opraštanja od Slobodana, Vidovići nisu pitali za naciju i vjeru onih kojima treba spasiti život:
„Ja sam rekao da nemam nikakvih uslova, da imama samo želju da upoznam te ljude koji prime organe od moga sina. I tako smo spontano postali prijatelji. To se ne može objasniti, ali je to jedna divna stvar.“
Milan i Smilja došli su 10. decembra u Banjaluku na promociju filma „Novi život“, autora Dude i Faruka Sokolovića. Ali više od svega, došli su prenijeti poruku da u Bosni i Hercegovini još uvijek humanost može prevazići podjele u društvu.
Smilja Vidović danas je sretna što pet ljudi živi zahvaljujući njenom sinu. Kaže da je to malo ublažilo njenu bol, jer Bobo kroz njih živi:
„Apelujem, ne daj Bože da se dočeka, ali kad se to već dočeka, da je to baš jedan osjećaj i da je lakše nekako da preživi čovjek nestanak svoga djeteta.“
Mirko Stanetić, bivši direktor Kliničkog centra Banjaluka, jedan je od vinovnika priče u kojoj su se ljudi povezali da bi spasili živote. Prisjeća se kako je tada, zahvaljujući želji i volji mnogih humanih ljudi u Banjaluci i Tuzli, ispoštovana želja Vidovića da doniraju organe svog sina i tako urade nešto do tada nezamislivo:
„Niti je ko pitao ni za politiku, vjeru, naciju ili bilo šta drugo. Bila je želja da se to uradi na najispravniji mogući način", kaže Stanetić.
Slučaj Vidovića, nažalost, danas je rijetkost - napomenuo je dr. Darko Golić, istakavši uzroke takve situacije:
„Mislim da je problem u ministarstvima koja su razjedinjena, koja nemaju adekvatnu transplantacionu politiku i program i u Federaciji u RS-u. Dalje, nemaju odvojena sredstva za transplantacionu medicinu, koja je izuzetno skupa i sve to pada na pleća zdravstvenih ustanova. Nema donorske mreže i nema zajedničke liste.“
Ipak, sudeći prema komentarima publike u Banjaluci koja je pogledala film Novi život, za Bosnu i Hercegovinu ipak ima nade. Potvrđuju to emotivne reakcije građana koji su upitani za ključne poruke filma:
Prije sedam godina, Milan i Smilja Vidović izgubili su sina Slobodana u saobraćajnoj nesreći. Ali u trenucima očaja odlučili su spasiti pet ljudskih života. Slobodanove organe darovali su nepoznatim ljudima iz Tuzle i Banjaluke. Milan se prisjetio trenutaka u kojima je porodica donijela odluku da spasu još pet teško bolesnih osoba:
„To je bio momenat – spasiti šta se spasiti može. Kao utopljenik kad se za slamku hvata. Kad mi je doktor rekao da nema nijedan posto šanse, onda sam ja razmišljao šta se još može uraditi. I došao sam na ideju, rekao sam svojoj porodici, predložio sam oni su prihvatili. I tako je to uglavnom bilo tog prvog momenta", sjeća se Milan.
U trenucima opraštanja od Slobodana, Vidovići nisu pitali za naciju i vjeru onih kojima treba spasiti život:
„Ja sam rekao da nemam nikakvih uslova, da imama samo želju da upoznam te ljude koji prime organe od moga sina. I tako smo spontano postali prijatelji. To se ne može objasniti, ali je to jedna divna stvar.“
Milan i Smilja došli su 10. decembra u Banjaluku na promociju filma „Novi život“, autora Dude i Faruka Sokolovića. Ali više od svega, došli su prenijeti poruku da u Bosni i Hercegovini još uvijek humanost može prevazići podjele u društvu.
Smilja Vidović danas je sretna što pet ljudi živi zahvaljujući njenom sinu. Kaže da je to malo ublažilo njenu bol, jer Bobo kroz njih živi:
„Apelujem, ne daj Bože da se dočeka, ali kad se to već dočeka, da je to baš jedan osjećaj i da je lakše nekako da preživi čovjek nestanak svoga djeteta.“
Mirko Stanetić, bivši direktor Kliničkog centra Banjaluka, jedan je od vinovnika priče u kojoj su se ljudi povezali da bi spasili živote. Prisjeća se kako je tada, zahvaljujući želji i volji mnogih humanih ljudi u Banjaluci i Tuzli, ispoštovana želja Vidovića da doniraju organe svog sina i tako urade nešto do tada nezamislivo:
„Niti je ko pitao ni za politiku, vjeru, naciju ili bilo šta drugo. Bila je želja da se to uradi na najispravniji mogući način", kaže Stanetić.
Slučaj Vidovića, nažalost, danas je rijetkost - napomenuo je dr. Darko Golić, istakavši uzroke takve situacije:
„Mislim da je problem u ministarstvima koja su razjedinjena, koja nemaju adekvatnu transplantacionu politiku i program i u Federaciji u RS-u. Dalje, nemaju odvojena sredstva za transplantacionu medicinu, koja je izuzetno skupa i sve to pada na pleća zdravstvenih ustanova. Nema donorske mreže i nema zajedničke liste.“
Ipak, sudeći prema komentarima publike u Banjaluci koja je pogledala film Novi život, za Bosnu i Hercegovinu ipak ima nade. Potvrđuju to emotivne reakcije građana koji su upitani za ključne poruke filma:
