Iako je prošlo 20 godina od ratnih sukoba u dolini rijeke Lašve, još nitko od pripadnika Armije Bosne i Hercegovine nije stao pred lice pravde. Samo u Vitezu ubijena su 653 Hrvata, među kojima je bilo žena i djece. Na Buhinim kućama i Križančevom selu 9. siječnja 1994. godine i 22. prosinca 1993. godine ubijeno je i masakrirano 91 lice, među kojima je također bilo žena i djece.
Jedanaestog lipnja 1993. godine, granatom ispaljenom sa položaja Armije BiH ubijeno je osmero djece u naselju Kamenjače dok su igrala košarku. Silovane žene iz Busovače ne žele svjedočiti protiv svojih silovatelja, od kojih su neki na visokim funkcijama, tvrde u Udruzi hrvatskih logoraša Domovinskog rata Kantona središnja Bosna.
Devetog siječnja ove godine obilježena je dvadeseta godišnjica od stradanja Hrvata u Buhinim kućama kod Viteza. Samo za jedno jutro pripadnici Armije BiH ubili su 27 vojnika i civila, među kojima je bilo i dvogodišnje dijete Antuna Grbavca, kojemu je ubijena i žena.
„Kako se osjećam? Znam ja svoje muke - sve što sam vidio, sve što mi se dešavalo pred mojim očima i mojim rukama. Sina su mi ubili u ruci, ženu kraj mene. Izranjavan, ležao sam sa malim u jarku i čekao da me neko izvuče. Počeo sam se gubiti. Još sam rekao: ’Ne pucajte, dijete je kraj mene.’ Neki ljudi, koji su trebali da budu tamo gdje treba, slobodno hodaju i dan-danas".
Na Križančevom selu 22. prosinca 1993. godine ubijena su 34 vojnika i civila, a 30 vojnika je zarobljeno i odvedeno na Počulicu kod Viteza. Iako ih je evidentirao Međunarodni crveni križ kao zarobljenike, 39 dana kasnije vraćeni su u najlon vrećama izmasakrirani tako da ih je bliža rodbina jedva prepoznala.
Udruge proistekle iz Domovinskog rata više puta su ukazivale na problem procesuiranja zločina nad Hrvatima.
„Nitko nije optužen. Ponavljamo kao papagaji: pravde nema, pravda je u Boga. Nosimo se sa svojim bolom, sa svojim životom, sa svojim osjećajima. Imamo medijsku blokadu. Prema tome, sve što pričamo se isiječe, ne znam koliko ima vajde pričati“, ističe Ljubica Garić, predsjednica kantonalne Udruge obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja.
Marina Pendeš zamjenica ministra obrane BiH dodaje:
„Ali isto tako želimo podsjetiti da pravda, iako je spora, treba biti dostižna. Nitko do sada nije bio suđen, ni procesuiran, ni optužen za ovaj teški zločin. Znači da pravosudni organi Bosne i Hercegovine treba napokon da nađu krivce. Žrtva je žrtva - bez obzira na vjeru i naciju.“
Koliko je pravosudni sustav u BiH nefunkcionalan i trom kada je u pitanju procesuiranje ratnih zločina govori i podatak da je u mjestu Kaćuni kod Busovače, na kućnom pragu ubijeno devet staraca tijekom rata, među kojima su bili i roditelji Nike Grubešića, aktualnog pomoćnika ministra pravde. Anđelko Kvesić, predsjednik Hrvatske udruge logoraša Kantona središnja Bosna navodi:
„Koji je davao izjave, neki dan sam razgovarao sa jednim od njegove braće i mislio da oni nisu uopće reagirali. Oni su davali izjave i SIPI i OSI i OHR-u i svima, ali nitko nijednom riječju nije poduzeo bilo šta.“
Od Anđelka smo doznali i jednu nevjerojatnu vijest. Da silovane žene u logoru Plinara kod Busovače ne žele svjedočiti protiv svojih silovatelja.
„Mnogi su se vratili u mješovite sredine i ne žele dati bilo kakvu izjavu bojeći se, zbog ove sveukupne situacije, da ne budu imali nezgoda i neprilika ako budu javno kazali da su bili u logoru. Čak ako vam kažem da imam izjave, koje čuvam kao jednu vrstu poslovne tajne, da su u logoru gore u Plinari silovane neke žene koje nisu nikome dale izjavu osim našoj udruzi - čak su kazale i imena osoba koje su to izvršile, a sada su na vrlo visokim pozicijama - ali ne žele da se to dalje širi, bojeći se da ne budu imale kakve posljedice“, kaže Kvesić.
Jedanaestog lipnja 1993. godine, granatom ispaljenom sa položaja Armije BiH ubijeno je osmero djece u naselju Kamenjače dok su igrala košarku. Silovane žene iz Busovače ne žele svjedočiti protiv svojih silovatelja, od kojih su neki na visokim funkcijama, tvrde u Udruzi hrvatskih logoraša Domovinskog rata Kantona središnja Bosna.
Devetog siječnja ove godine obilježena je dvadeseta godišnjica od stradanja Hrvata u Buhinim kućama kod Viteza. Samo za jedno jutro pripadnici Armije BiH ubili su 27 vojnika i civila, među kojima je bilo i dvogodišnje dijete Antuna Grbavca, kojemu je ubijena i žena.
„Kako se osjećam? Znam ja svoje muke - sve što sam vidio, sve što mi se dešavalo pred mojim očima i mojim rukama. Sina su mi ubili u ruci, ženu kraj mene. Izranjavan, ležao sam sa malim u jarku i čekao da me neko izvuče. Počeo sam se gubiti. Još sam rekao: ’Ne pucajte, dijete je kraj mene.’ Neki ljudi, koji su trebali da budu tamo gdje treba, slobodno hodaju i dan-danas".
Na Križančevom selu 22. prosinca 1993. godine ubijena su 34 vojnika i civila, a 30 vojnika je zarobljeno i odvedeno na Počulicu kod Viteza. Iako ih je evidentirao Međunarodni crveni križ kao zarobljenike, 39 dana kasnije vraćeni su u najlon vrećama izmasakrirani tako da ih je bliža rodbina jedva prepoznala.
Udruge proistekle iz Domovinskog rata više puta su ukazivale na problem procesuiranja zločina nad Hrvatima.
„Nitko nije optužen. Ponavljamo kao papagaji: pravde nema, pravda je u Boga. Nosimo se sa svojim bolom, sa svojim životom, sa svojim osjećajima. Imamo medijsku blokadu. Prema tome, sve što pričamo se isiječe, ne znam koliko ima vajde pričati“, ističe Ljubica Garić, predsjednica kantonalne Udruge obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja.
Marina Pendeš zamjenica ministra obrane BiH dodaje:
„Ali isto tako želimo podsjetiti da pravda, iako je spora, treba biti dostižna. Nitko do sada nije bio suđen, ni procesuiran, ni optužen za ovaj teški zločin. Znači da pravosudni organi Bosne i Hercegovine treba napokon da nađu krivce. Žrtva je žrtva - bez obzira na vjeru i naciju.“
Koliko je pravosudni sustav u BiH nefunkcionalan i trom kada je u pitanju procesuiranje ratnih zločina govori i podatak da je u mjestu Kaćuni kod Busovače, na kućnom pragu ubijeno devet staraca tijekom rata, među kojima su bili i roditelji Nike Grubešića, aktualnog pomoćnika ministra pravde. Anđelko Kvesić, predsjednik Hrvatske udruge logoraša Kantona središnja Bosna navodi:
„Koji je davao izjave, neki dan sam razgovarao sa jednim od njegove braće i mislio da oni nisu uopće reagirali. Oni su davali izjave i SIPI i OSI i OHR-u i svima, ali nitko nijednom riječju nije poduzeo bilo šta.“
Od Anđelka smo doznali i jednu nevjerojatnu vijest. Da silovane žene u logoru Plinara kod Busovače ne žele svjedočiti protiv svojih silovatelja.
„Mnogi su se vratili u mješovite sredine i ne žele dati bilo kakvu izjavu bojeći se, zbog ove sveukupne situacije, da ne budu imali nezgoda i neprilika ako budu javno kazali da su bili u logoru. Čak ako vam kažem da imam izjave, koje čuvam kao jednu vrstu poslovne tajne, da su u logoru gore u Plinari silovane neke žene koje nisu nikome dale izjavu osim našoj udruzi - čak su kazale i imena osoba koje su to izvršile, a sada su na vrlo visokim pozicijama - ali ne žele da se to dalje širi, bojeći se da ne budu imale kakve posljedice“, kaže Kvesić.
