Dr. Belma Goralija kao studentica Medicinskog fakulteta ranjena je u Sarajevu, na početku opsade grada i stradanja njegovih stanovnika. Teška povreda kičme tek je na nekoliko godina izbacila Belmu iz uobičajenih aktivnosti i želje da liječi ljude. Kad je složila „sve kockice novog života“, završila je fakultet, a zatim i četvorogodišnju specijalizaciju u Zagrebu. Danas je uspješan citolog i vrijeme koje provodi uz mikroskop za nju je nagrada za sve teškoće koje joj je život iznenada donio.
Na kraju četvrte godine Medicinskog fakulteta, u junu 1992. godine, Belma Goralija je zaustavljena u koraku. Ranjena je snajperskim hicem, u zgradi u kojoj je tada, a i danas stanuje:
„Odmah sam vidjela da ne mogu ustati, nisam se mogla pomaknuti. Znala sam da je u pitanju kičma. Bila je vrlo teška povreda. Bili su mi povrijeđeni pluća, jetra i kičma. Hitno sam prebačena u tadašnju Vojnu bolnicu, to je sadašnja Opća bolnica ’Dr. Abdulah Nakaš’. Tu sam bila na liječenju godinu dana. Naravno, vi se nadate cijelo vrijeme da će se nešto probuditi, da ćete nešto uspjeti, da ćete moći prohodati i da ćete uspostaviti svoj život onako kakav je bio prije", priča.
Belma, nakon jednogodišnjeg bolničkog liječenja, odlazi na rehabilitaciju u Njemačku, a zatim u Italiju. Boravak u Italiji, gdje je, kako kaže, imala odlične uslove, bio je za nju velika životna škola:
„Tu sam upoznala šta znači živjeti sa onesposobljenjem, šta znači živjeti sa kolicima. Spoznate da to nije kraj svijeta. Tamo ljudi žive, rade, školuju se, imaju porodicu itd., što je za mene bilo jedno veliko otkriće. Dok sam bila ovdje, pitala sam se kakav će moj život izgledati jednog dana kad rat stane, ili šta mi nosi budućnost.“
Godine 1997. vraća se u Sarajevo i za izvjesno vrijeme ostavlja fakultet po strani. Radi u nevladinim organizacijama, a zatim i u Centru za samopouzdanje, koji je osnovao Faruk Šabanović. Koliko je Centar pomogao njoj, a koliko ona drugima, radeći i ovom centru:
„Meni jeste puno pomogao. U našoj sredini u osoba sa onesposobljenjem odmah se posmatra kao neko ko je manje inteligentan, manje sposoban, njegova mogućnost rasuđivanja i donošenja odluka je vrlo upitna itd. - i onda kad vi radite i svakodnevno ste u kontaktu sa ljudima koji nemaju neosposobljenje, kroz to se jednostavno čeličite. Naiđete na svašta, u početku vam je to strašno, ali kasnije kažeš:’Ma, hajde, pusti to, to je primitivac’, ili ’to je njegov problem’ itd. I to dosta pomaže ljudima. S druge strane, koliko smo mi pomogli drugima, ja zaista to ne bih mogla procijeniti, ali ako ništa, mi smo im dali neki primjer da može i drugačije. Ideja vodilja je da pokažemo našim ljudima ovdje da život ne mora značiti samo da sjediš kod kuće i da primaš socijalnu pomoć. Da to nije maksimum života", kaže.
Ipak, Belma odlučuje da studij medicine privede kraju.Ubrzo nakon diplome, dobija specijalizaciju iz kliničke citologije u Zagrebu, što uspješno završava. Danas radi u Zavodu za zaštitu zdravlja žena i materinstva u Sarajevu, gdje je njena specijalizacija i te kako potrebna.
Poslije svega što je proživjela, Belma ne mrzi. Jedino je vrijeđa kada neko kaže “Ona je invalid”.
„Grozno se osjećam u trenutku kad mi neko kaže da sam invalid jer imam osjećaj da ništa ne vrijedim. To su sve one ružne stvari i sve one ružne asocijacije vezano za nekoga ko je invalid - znači to je neko ko nije sposoban da radi, neko ko nije sposoban da učestvuje u svakodnevnim aktivnostima, nije sposoban da se brine o sebi, treba mu pomoć itd.. Ja se apsolutno ne osjećam tako. Osoba sa onesposobljenjem, ako ništa, ima u sebi to OSOBA. Pa čak i osoba sa invalidnošću je prihvatljivije nego invalid. Nekima je možda čak i svejedno, meni nije.“
Da li je muči pitanje: šta bi bilo kad bi bilo, šta bi se desilo da je tog junskog dana nije pronašao snajperski metak, vjerovatno ispaljen sa Jevrejskog groblja gdje su bili pripadnici Vojske RS:
„To mi nije toliko opterećenje. To je možda u onim prvim godinama kada vam se to desi i kad vi ne znate ni kako ćete ni šta ćete, ni koje su vam mogućnosti u životu. Ja sam jedan dan sebi rekla: ’Slušaj, to je sad život takav kakav je. Sad ga moramo organizovati na jedan drugi način. Organizovaćemo ga tako kako može. Iskoristi maksimum, šta ćeš sad - i to je to.’ I kad jednom to prihvatite, podvukli ste crtu, sad znači idemo nešto novo. Dokle god ne raskrstite sa sobom šta i kako, ne znate da li biste na ovu ili na onu stranu, u rascjepu ste i samo gubite vrijeme.“
Osoba koju smo vam predstavili u sebi nosi mnogo više od onoga što uobičajeno podrazumijevaju riječi hrabrost, samopouzdanje, prkos i nada. Ili sve to zajedno u sebi nosi - dr. Belma Goralija.
Na kraju četvrte godine Medicinskog fakulteta, u junu 1992. godine, Belma Goralija je zaustavljena u koraku. Ranjena je snajperskim hicem, u zgradi u kojoj je tada, a i danas stanuje:
„Odmah sam vidjela da ne mogu ustati, nisam se mogla pomaknuti. Znala sam da je u pitanju kičma. Bila je vrlo teška povreda. Bili su mi povrijeđeni pluća, jetra i kičma. Hitno sam prebačena u tadašnju Vojnu bolnicu, to je sadašnja Opća bolnica ’Dr. Abdulah Nakaš’. Tu sam bila na liječenju godinu dana. Naravno, vi se nadate cijelo vrijeme da će se nešto probuditi, da ćete nešto uspjeti, da ćete moći prohodati i da ćete uspostaviti svoj život onako kakav je bio prije", priča.
Belma, nakon jednogodišnjeg bolničkog liječenja, odlazi na rehabilitaciju u Njemačku, a zatim u Italiju. Boravak u Italiji, gdje je, kako kaže, imala odlične uslove, bio je za nju velika životna škola:
„Tu sam upoznala šta znači živjeti sa onesposobljenjem, šta znači živjeti sa kolicima. Spoznate da to nije kraj svijeta. Tamo ljudi žive, rade, školuju se, imaju porodicu itd., što je za mene bilo jedno veliko otkriće. Dok sam bila ovdje, pitala sam se kakav će moj život izgledati jednog dana kad rat stane, ili šta mi nosi budućnost.“
Godine 1997. vraća se u Sarajevo i za izvjesno vrijeme ostavlja fakultet po strani. Radi u nevladinim organizacijama, a zatim i u Centru za samopouzdanje, koji je osnovao Faruk Šabanović. Koliko je Centar pomogao njoj, a koliko ona drugima, radeći i ovom centru:
„Meni jeste puno pomogao. U našoj sredini u osoba sa onesposobljenjem odmah se posmatra kao neko ko je manje inteligentan, manje sposoban, njegova mogućnost rasuđivanja i donošenja odluka je vrlo upitna itd. - i onda kad vi radite i svakodnevno ste u kontaktu sa ljudima koji nemaju neosposobljenje, kroz to se jednostavno čeličite. Naiđete na svašta, u početku vam je to strašno, ali kasnije kažeš:’Ma, hajde, pusti to, to je primitivac’, ili ’to je njegov problem’ itd. I to dosta pomaže ljudima. S druge strane, koliko smo mi pomogli drugima, ja zaista to ne bih mogla procijeniti, ali ako ništa, mi smo im dali neki primjer da može i drugačije. Ideja vodilja je da pokažemo našim ljudima ovdje da život ne mora značiti samo da sjediš kod kuće i da primaš socijalnu pomoć. Da to nije maksimum života", kaže.
Ipak, Belma odlučuje da studij medicine privede kraju.Ubrzo nakon diplome, dobija specijalizaciju iz kliničke citologije u Zagrebu, što uspješno završava. Danas radi u Zavodu za zaštitu zdravlja žena i materinstva u Sarajevu, gdje je njena specijalizacija i te kako potrebna.
Poslije svega što je proživjela, Belma ne mrzi. Jedino je vrijeđa kada neko kaže “Ona je invalid”.
„Grozno se osjećam u trenutku kad mi neko kaže da sam invalid jer imam osjećaj da ništa ne vrijedim. To su sve one ružne stvari i sve one ružne asocijacije vezano za nekoga ko je invalid - znači to je neko ko nije sposoban da radi, neko ko nije sposoban da učestvuje u svakodnevnim aktivnostima, nije sposoban da se brine o sebi, treba mu pomoć itd.. Ja se apsolutno ne osjećam tako. Osoba sa onesposobljenjem, ako ništa, ima u sebi to OSOBA. Pa čak i osoba sa invalidnošću je prihvatljivije nego invalid. Nekima je možda čak i svejedno, meni nije.“
Da li je muči pitanje: šta bi bilo kad bi bilo, šta bi se desilo da je tog junskog dana nije pronašao snajperski metak, vjerovatno ispaljen sa Jevrejskog groblja gdje su bili pripadnici Vojske RS:
„To mi nije toliko opterećenje. To je možda u onim prvim godinama kada vam se to desi i kad vi ne znate ni kako ćete ni šta ćete, ni koje su vam mogućnosti u životu. Ja sam jedan dan sebi rekla: ’Slušaj, to je sad život takav kakav je. Sad ga moramo organizovati na jedan drugi način. Organizovaćemo ga tako kako može. Iskoristi maksimum, šta ćeš sad - i to je to.’ I kad jednom to prihvatite, podvukli ste crtu, sad znači idemo nešto novo. Dokle god ne raskrstite sa sobom šta i kako, ne znate da li biste na ovu ili na onu stranu, u rascjepu ste i samo gubite vrijeme.“
Osoba koju smo vam predstavili u sebi nosi mnogo više od onoga što uobičajeno podrazumijevaju riječi hrabrost, samopouzdanje, prkos i nada. Ili sve to zajedno u sebi nosi - dr. Belma Goralija.