Priredila: Ena Stevanović
Hiljade ljudi je napustilo istočnu Ukrajinu od izbijanja sukoba u aprilu prošle godine. Neki su se od tada i vratili, a neki su ostali i odlučili se boriti. Od učitelja do umirovljenika i roditelja sa djecom, stanovnici okupiranih gradova se trude nastaviti sa svojim životima i usred haosa i nesigurnosti.
Ukrajinski servis RSE/RL nastavlja objavljivati njihova svjedočanstva. Imena autora pisama su promijenjena iz sigurnosnih razloga.
Viktor Alanov, socijalni radnik iz Donjecka
Rođen sam u Donbasu, ali po narodnosti sam Rus. Govorim tečno i ruski i ukrajinski mada smatram ruski svojim maternjim jezikom. Nikada nisam imao anti-ukrajinske stavove. Uzimao sam Ukrajinu zdravo za gotovo što je činjenica koju nisam smatrao ni dobrom ni lošom. Tijekom svih ovih godina sam shvatio da Vladimir Putin vodi Rusiju u provaliju i već odavno sam se prestao identificirati sa tom državom.
Da citiram poznatog Jevgenija Kiseljeva (kojeg ne treba miješati sa Dmitrijem Kiseljevim) reći ću o sebi da sam „politički ukrajinac“.
Iznimno sam cijenio građanska prava koja sam uživao kao državljanin Ukrajine, a koja su ruskim državljanima već odavno oduzeta. Uzgred rečeno, uvijek sam smatrao da ljudi ne cijene dovoljno ta prava i znao sam da će to neminovno dovesti do toga da nam ih pokušaju oduzeti.
Nikada nisam bio gorljivi ukrajinski domoljub. Nikada nisam postajao emotivan kada bih ugledao ukrajinsku zastavu. Nikada mi se nije sviđala naša himna, a posebno ne volim nacionaliste. Ali uvijek sam bio zainteresiran za ukrajinsku kulturu bio sam protiv podjele zemlje.
Onda je došlo proljeće 2014. Vrijeme drske gluposti i nadrealizma. Agresivni "branitelji Donbasa" su se pojavili na ulicama i počeli napadati stanovnike tog istog Donbasa.
Prije nego što su, barem službeno, došli do oružja, koristili su antifašističke parole kako bi napali mirne proukrajinske demonstracije stanovnika Donbasa. Sjećam se jedne izjave na internetu. Pisalo je: "Fašisti će se okupiti 13.marta Izađimo im u susret . Ponesite sa sobom hirurške instrumente da ih oslobodimo od njihovog domoljublja.“
Te riječi su shvaćene doslovno.
Šta je to ako ne fašizam? Tog dana se u Donjecku okupilo hiljade ljudi (!) kako bi prosvjedovali za ujedinjenu Ukrajinu. „Branitelji Donbasa“ su napali prosvjednike, neki su teško pretučeni i osakaćeni, a aktivist Dmitro Černiavskij je izboden na smrt.
Bilo je to vrijeme u kojem su ideje izobličavane na najstrašniji način, možda čak i više nego sada. Svako ko je bio protiv podjele Ukrajine je automatski proglašen fašistom. Čak i ako nikada niste bili fašist, ako niste podržavali prosvjede na Maidanu i ako niste bili sljedbenik Stepana Bandere smatrani ste neprijateljem.
Tijekom histerične euforije koja je uslijedila nakon preuzimanja zgrade regionalne uprave, bilo je mudro izbjegavati ovu bijesnu masu. Niko tada ne bi imao šanse za pošteno suđenje. Niko ne bi dobio ni priliku da se izjasni. Masa je zahtijevala da se fašisti što oštrije kazne i svi oni koji su sudjelovali u prosvjedima Euromajdan (i u Kijevu i u Donjecku) su retroaktivno proglašeni neprijateljima i "osuđeni na smrt."
Nakon što su razbojnici dobili oružje u ruke, počela je implementacija.
Lokalni zastupnik je otet u Horlivki. Njegovo izgorjelo tijelo je pronađeno u blizini Slovianska. Zbog čega? Jednostavno zato što se suprotstavio proruskim militanatima koji su pokušali staviti rusku zastavu na gradsku vijećnicu. To je sve! U Slovjansku je ubijen stariji čovjek jer je donosio vodu u ukrajinski punkt. Svako ko je javno izrazio podršku Ukrajini je bačen u zatvor.
„Branitelji“ Donbasa su zatim ograničili stanovnicima Donbasa slobodu kretanja (uspostavili su kontrolne punktove) i oduzimali su im privatnu imovinu.
Upravo su stanovnici Donbasa ubijani, zatvarani i lišavani svojih građanskih prava, slobode govora i vjeroispovijesti (protestanti i pravoslavni vjernici Kijevske patrijaršije su, primjerice, masovno zatvarani u područjima pod kontrolom militanata).
Ovi „branitelji“ su doveli rat u domove stanovnika Donbasa iako uopće nisu bili napadnuti. Napadali su i novinare čim su se dokopali oružja. Sve je to počelo i prije nego što je započela antiteroristička operacija u Ukrajini.
Oni su 26. maja uništili modernu Donjecku zračnu luku za koju je bilo potrebno mnogo novaca da se izgradi. Oni, borci „Narodne Republike Donjeck“ su zaplijenili automobile stanovnika Donjecka, uključujući i one kojima je ruski maternji jezik. I trgovine su propale jer su ih mnogi bili prinuđeni zatvoriti zbog pljački militanata, a ljudi su izgubili svoja radna mjesta.
Zbog njih banke i pošte više ne rade. Zbog njih naši školski i sveučilišni prvostupnici dobivaju lažne papire umjesto stvarnih diploma. Zbog njih, ne postoji pravna i socijalna zaštita. Zbog njih moramo živjeti u ovoj nepriznatoj „Narodnoj republici Donjeck", koja nije iz Donjecka, ne pripada narodu, a nije ni republika.
Nakon samo mjesec dana života u ovim uvjetima, shvatite koliko zapravo volite Ukrajinu! Mi smo bili ushićeni kad smo 2.maja čuli da antiteroristička operacija ulazi u svoju aktivnu fazu.
Nažalost, naša terotorija u augustu nije oslobođena od proruskih separatista kako smo se nadali. Ali sada kada idem u oslobođena područja koja drže ukrajinski vojnici sa ukrajinskim zastavama osjećam se mnogo ushićenije nego prije jer vidim da samo nekoliko desetaka kilometara od našeg pakla, ljudi vode normalan život. Oni studiraju i rade, a organi za provedbu zakona normalno funkcioniraju. Ni njima nije idealno. Ali oni barem žive u svojoj zemlji u kojoj su zaštićeni.
Ispod mog prozora vidim separatiste kako pucaju prema zračnoj luci. Svi se nadamo da neće još dugo vladati našim gradom. Mislim da znam još jedan razlog zašto Putin jednostavno ne može napustiti Donjeck, iako svi znakovi upućuju na to da je to neizbježno i nužno.
On se boji da će se, kada grad bude oslobođen, mnogi stanovnici Donjecka kojima su on i njegova ekipa nanijeli toliko boli okupiti na glavnom gradskom trgu sa ukrajinskim zastavama. On se boji da će vidjeti taj prizor jer to će biti posljednji čavao na kovčegu njegove propagande.
Nadija Nadeždina, sociologinja iz Donjecka
Mnogi mještani opisuju skloništa u Donjecku kao pakao na Zemlji. Bunkeri su puni improviziranih kreveta prekivenih komadima raznobojnih tkanina, dekama i posteljinom. Hladno je i vlažno.
Svako ko je proveo čak i tjedan dana u granatiranju pati od posttraumatskog stresnog poremećaja. Trenutno stotine, možda i hiljade ljudi u Donjecku ima posttraumatski stresni poremećaj. Oni gotovo nikad nenapuštaju skloništa, iako ih niko više ne granatira. Kad god idu van, skaču na svaki šum, a neki od njih padaju u nesvijest ili imaju napade histerije.
Česti su i srčani i moždani udari. Ali, naravno, nema dostupnih podataka o posttraumatskom stresnom poremećaju. Liječnici su počeli govoriti o samoubojstvima. Niko ne zna koliko je ljudi umrlo od posljedica rata.
Liječnici kažu: "Ako nam niko ne može dati broj poginulih u ratu, onda definitivno nemamo pojma koliko je ljudi umrlo od njegovih posljedica."
U svakom slučaju, sigurno već ima na hiljade takvih neizravnih slučajeva smrti.
Za nedostatak podataka možemo okriviti situaciju u skloništima. Još u maju su službe za civilnu zaštitu i mobilizaciju zaključile da su skloništa u vrlo lošem stanju. Dostupne informacije prikazuju iznimno mračnu sliku. Više od polovice ovih objekata u kojima se nalaze skloništa je popisano u proteklih pet godina. U Donjecku ih je popisano 56 posto, uključujući i 88 posto objekata u vlasništvu općine. Po zakonu, neki bunkeri su rezervirani za ljude koji rade u velikim tvrtkama, dok su drugi za rezervirani za nezaposlene osobe.
Većina skloništa se smatra nepogodnim za stanovanje.
"Te strukture su izgrađena u periodu od 1960-ih do 80-ih", rekao je prošlog proljeća glasnogovornik Ministarstva. "Oni su bili dobro održavani tijekom Hladnog rata, ali danas su zastarjeli. Oprema ne radi. Filtri za ventilaciju se trebaju mijenjati, itd."
Također treba imati na umu činjenicu da su mnoga skloništa zapuštena otkada su devedesetih godina zatvroene mnoge tvrtke. Većina tih tvrtki je privatizirana.
Kada dođe do katastrofe, ljudi se više nemaju gdje sakriti. Kada bi ukrajinska vojska ušla u Donjeck kako su Rusi ušli u Grozni desetine hiljada ljudi bi poginulo. Ali to se nije dogodilo jer su rješavana pitanja skloništa. Iskustvo pokazuje da u hitnim slučajevima, ratovima ili terorističkim napadima, stanje i broj skloništa igra važnu ulogu.
Konačni zaključak komisije je da „skloništa kompanija kao što su Donjecka energetika, Tochmash, Donjecka metalurgija i Donjecka državna tvronica kemijskih proizvoda nisu pogodna za upotrebu.“
Kako onda ljudi trebaju preživjeti u takvim uvjetima? Gdje trebaju da bježe u hitnim slučajevima?
Zbog toga su podrumi i podzemne garaže pretvoreni u skloništa isto kao i podrumi škola, bolnica i kulturnih objekata.
Spasioci su, međutim, skeptični. „U slučaju izravnog udarca, ovakva mjesta neće zaštititi nikoga. Čak ni pravo sklonište nije sigurno.“
Situacija sa skloništima u područjima koja su epicentri borbi je strašna. U distriktu Lenjinski postoji samo jedno opremljeno sklonište i to u Domu kulture. Za mnoge je to sklonište jednostavno predaleko ukoliko dođe do granatiranja.
„Moram sjesti u tri autobusa da bih došla do Doma kulture. Ukoliko bi počelo granatiranje, ne bismo stigli živi do tamo“, rekla mi je jedna djevojka koja ima dvoje djece u čijim se očima mogao zamijetiti strah.
Priča se da mafijaške skupine vode skloništa. Kada počne granatiranje, oni puštaju samo svoje ljude, a drugima naplaćuju ulaz.
Situacija u svim distriktima je jednako loša. No, unatoč groznim uvjetima u tim skloništima, ljudi i dalje žive u njima. Oni nemaju izbora. Prozori njihovih domova su razbijeni, zidovi popucali, a krovovi su uništeni.
Ova skloništa su njihovo utočište. Čak i ljudi čiji su domovi bili pošteđeni od granatiranja se boje spavati u njima. Oni idu u svoje domove samo oprati veš i nešto skuhati. Ostatak vremena provode u podzemlju.
Takav je život sada u Donjecku. Jedan stanovnik je to opisao ovako: "Živimo u podrumima. Stojimo u redovima za humanitarnu pomoć. Mnogi ljudi su bolesni, mnogi umiru..."