U nedjelju je ukrajinska izborna komisjja zvanično proglasila Viktora Janukoviča pobjednikom predsjedničkih izbora u Ukrajini. Time je stavljena tačka na ukrajinsku narandžastu revoluciju. Uporedo sa Ukrajinom, međutim, identičan proces se događa i u ostale dvije zemlje – Gruziji i Kirgistanu.
Poražena premijerka Julia Timošenko misli kako će na sudu dokazati da je njen protivnik falsificirao rezultate, ali šta god ona uspije ili ne, čak i kad bi nekim čudom izbori bili poničteni, ostaje činjenica da ukrajinska narandžasta revolucija nije uspjela. Poplavila je. (plavo je boja njenog protivnika). Mnogi na zapadu tvrde da su već sami demokratski izbori veliki doprinos revolucije i to je tačno. Sve ostalo je, međutim, pod velikim upitnikom.
Kada su početkom XXI stoljeća planule revolucije ruža u Gruziji i narandže u Ukrajini svijet je to tretirao kao veliki uspjeh prozapadnih demokracija i poraz ruskog modela. Iako su promjene u Kirgistanu po značaju bile bitno manje od onih u Gruziji i Ukrajini i tamošnja revolucija tulipana se uklapala u trend promjena i glavno je pitanje bilo – ko je slijedeći. Desetljeće kasnije stvari izgledaju poprilično drugačije. Tri su razloga što se danas više govori o propalim nego uspješnim promjenama.
Autokratske tendencije pobjednika
Prvi razlog neuspjeha obojenih revolucija je vođstvo koje je došlo na vlast. Predsjednik Gruzije je postao poznat sa povećanom kontrolom nad medijima, nasilnim gušenjem protesta opozicije i besmislenim napadom na glavni grad Južne Osetije. Mikhail Saakashwilli pokazuje izrazite autokratske tendencije i već je davno prestao biti zvijezda zapadne političke scene. Odlazeći ukrajinski predsjednik Viktor Juščenko i premijerka Julia Timošenko su svoje mandate proveli svađajući se oko vlasti i ostavljaju iza sebe državu sa većim dugovima, većom korupcijom i većom političkom blokadom. Svako je nejasne ustavne odredbe tumačio kako mu je odgovaralo. Slično se desilo i sa vođstvom u Kirgistanu koje je obećalo demokratske promjene ali je zadržalo staru strukturu vlasti.
Nezainteresirana Evropska unija
Drugi razlog neostvarenih očekivanja obojenih revolucija je zbunjena Evropska unija. Umjesto da iskoristi trenutak kad su Gruzija, Ukrajina i Kirgistan izrazili želju za približavanjem zapadu i udaljavanjem od Moskve, Brisel je to dočekao indiferentan. Preokupirana svojim sopstvenim birokratskim procesima i neslaganjima Evropska unija je učinila sve da ovaj povijesni trenutak propusti. Bile su joj važnije sopstvene političke igre nego obojene revolucije.
Neangažirane SAD
Treći razlog neuspješnosti obojenih revolucija je prestanak angažiranosti Sjedinjenih Država. Preokupiran ratovima i krizom Washington se oslonio na EU očekujući njen angažman i – pogriješio. Baš kao što se dogodilo sa balkanskom krizom. I tada je SAD očekivala da Brisel rješava stvari u svom balkanskom dvorištu i pri tom zanemario da EU niti govori jednim jezikom niti ima samo jedan interes.
Slavodobitna Moskva
Moskva je jednostavno iskoristila priliku koja joj se pružila. Vojno je okupirala dijelove teritorije Gruzije, proglasila dvije neovisne države i potpuno ostvarila cilj bez ikakvih posljedica. U slučaju Ukrajine Moskva pozdravlja dolazak novog predsjednika, Viktora Janukoviča, faktički svog čovjeka. Ukrajina se ubuduće neće opredjeljivati u korist članstva u NATO savezu I to je za Rusiju veliki dobitak. Moskva će vjerojatno ponuditi Ukrajini neophodnu ekonomsku pomoć i to, za razliku od MMF-a, bezuslovnu u ekonomskom smislu. Tražiće zauzvrat više kontrole nad energetskim resursima i vjerojatno će to dobiti. To će okončati jačom ovisnošću Kijeva od Moskve.
Tako je Rusija ostvarila svoj geostrateški cilj udaljavanja ovih zemalja od zapada. Činjenica da je to rezultat više promašaja drugih nego zasluga Moskve ne mijenja mnogo na stvari.
Promašaji su učinili obojene revolucije demotivirajućima i ako su i bile uzor za druge – više nisu primjer za druge. Sada će, za neke nove revolucije u nekim novim zemljama, trebati mnogo više od obične retorike i mnogo više evropskih ili američkih obećanja.
Neki umni ljudi su napisali da demokracija u Rusiju može stići samo kroz Ukrajinu. Moskva sada može mirno da spava.
Poražena premijerka Julia Timošenko misli kako će na sudu dokazati da je njen protivnik falsificirao rezultate, ali šta god ona uspije ili ne, čak i kad bi nekim čudom izbori bili poničteni, ostaje činjenica da ukrajinska narandžasta revolucija nije uspjela. Poplavila je. (plavo je boja njenog protivnika). Mnogi na zapadu tvrde da su već sami demokratski izbori veliki doprinos revolucije i to je tačno. Sve ostalo je, međutim, pod velikim upitnikom.
Kada su početkom XXI stoljeća planule revolucije ruža u Gruziji i narandže u Ukrajini svijet je to tretirao kao veliki uspjeh prozapadnih demokracija i poraz ruskog modela. Iako su promjene u Kirgistanu po značaju bile bitno manje od onih u Gruziji i Ukrajini i tamošnja revolucija tulipana se uklapala u trend promjena i glavno je pitanje bilo – ko je slijedeći. Desetljeće kasnije stvari izgledaju poprilično drugačije. Tri su razloga što se danas više govori o propalim nego uspješnim promjenama.
Autokratske tendencije pobjednika
Prvi razlog neuspjeha obojenih revolucija je vođstvo koje je došlo na vlast. Predsjednik Gruzije je postao poznat sa povećanom kontrolom nad medijima, nasilnim gušenjem protesta opozicije i besmislenim napadom na glavni grad Južne Osetije. Mikhail Saakashwilli pokazuje izrazite autokratske tendencije i već je davno prestao biti zvijezda zapadne političke scene. Odlazeći ukrajinski predsjednik Viktor Juščenko i premijerka Julia Timošenko su svoje mandate proveli svađajući se oko vlasti i ostavljaju iza sebe državu sa većim dugovima, većom korupcijom i većom političkom blokadom. Svako je nejasne ustavne odredbe tumačio kako mu je odgovaralo. Slično se desilo i sa vođstvom u Kirgistanu koje je obećalo demokratske promjene ali je zadržalo staru strukturu vlasti.
Nezainteresirana Evropska unija
Drugi razlog neostvarenih očekivanja obojenih revolucija je zbunjena Evropska unija. Umjesto da iskoristi trenutak kad su Gruzija, Ukrajina i Kirgistan izrazili želju za približavanjem zapadu i udaljavanjem od Moskve, Brisel je to dočekao indiferentan. Preokupirana svojim sopstvenim birokratskim procesima i neslaganjima Evropska unija je učinila sve da ovaj povijesni trenutak propusti. Bile su joj važnije sopstvene političke igre nego obojene revolucije.
Neangažirane SAD
Treći razlog neuspješnosti obojenih revolucija je prestanak angažiranosti Sjedinjenih Država. Preokupiran ratovima i krizom Washington se oslonio na EU očekujući njen angažman i – pogriješio. Baš kao što se dogodilo sa balkanskom krizom. I tada je SAD očekivala da Brisel rješava stvari u svom balkanskom dvorištu i pri tom zanemario da EU niti govori jednim jezikom niti ima samo jedan interes.
Slavodobitna Moskva
Moskva je jednostavno iskoristila priliku koja joj se pružila. Vojno je okupirala dijelove teritorije Gruzije, proglasila dvije neovisne države i potpuno ostvarila cilj bez ikakvih posljedica. U slučaju Ukrajine Moskva pozdravlja dolazak novog predsjednika, Viktora Janukoviča, faktički svog čovjeka. Ukrajina se ubuduće neće opredjeljivati u korist članstva u NATO savezu I to je za Rusiju veliki dobitak. Moskva će vjerojatno ponuditi Ukrajini neophodnu ekonomsku pomoć i to, za razliku od MMF-a, bezuslovnu u ekonomskom smislu. Tražiće zauzvrat više kontrole nad energetskim resursima i vjerojatno će to dobiti. To će okončati jačom ovisnošću Kijeva od Moskve.
Tako je Rusija ostvarila svoj geostrateški cilj udaljavanja ovih zemalja od zapada. Činjenica da je to rezultat više promašaja drugih nego zasluga Moskve ne mijenja mnogo na stvari.
Promašaji su učinili obojene revolucije demotivirajućima i ako su i bile uzor za druge – više nisu primjer za druge. Sada će, za neke nove revolucije u nekim novim zemljama, trebati mnogo više od obične retorike i mnogo više evropskih ili američkih obećanja.
Neki umni ljudi su napisali da demokracija u Rusiju može stići samo kroz Ukrajinu. Moskva sada može mirno da spava.
