Bilo je to nešto više od godinu dana do početka rata u BiH. Kao glavnog i odgovornog urednika TV Sarajevo pozvali su me u HDZ BiH da se žale kako na TV Sarajevo nema dovoljno novinara koji su Hrvati. Istinu za volju bili su u pravu, bilo je na tržištu malo novinara po nacionalnosti Hrvata, u BiH je bilo 18% građna koji su se tako izjasnili, ali spor je bio u načinu kako su taj problem namjeravali riješiti. ¨Daćemo Ti spisak od 100 Hrvata pa Ti izaberi novinara sa tog spiska!¨- zahtijevali su u HDZ-u. ¨Žao mi je, odgovorio sam, dajte mi spisak od 100 novinara pa ću ja izabrati Hrvata!¨
Činjenica da je glavni i odgovorni TV Sarajevo bio po nacionalnosti Hrvat nije imala utjecaja na ocjenu HDZ-a da je televizija ¨antihrvatska¨. (bila je istovremeno i ¨antisrpska¨ i ¨antibošnjačka¨ kad bi se slušale optužbe druge dvije stranke). Nije bilo dovoljno biti Hrvat nego se tražilo da budeš Hrvat po profesiji. Kasnije se pokazalo da je jedna od osnovnih grešaka politike HDZ-a u BiH bila ta što je nacionalni korpus Hrvata podijelio na one koji su ¨prihvatljivi¨ Hrvati i one koji to nisu. Tako je došlo i do teritorijalne podjele na Hrvate iz zapadne Hercegovine i one iz Posavine, što je još kasnije, po mnogim vojnim stručnjacima, rezultiralo vojnim gubitkom Posavine. To nije u interesu Hrvatske i to je bila antihrvatska politika.
Država Hrvatska je u BiH vodila dvostruku igru – bila je za cjelovitu BiH putem podrške za referendum o neovisnosti, omogućila je dotok oružja Armiji BiH za vrijeme rata (nije sada bitno da li je i Hrvatska imala koristi od te trgovine) i dijelila je sa predstavnicima BiH u tijelima SFRJ isto mišljenje o mnogim pitanjima. Istovremeno, međutim, Hrvatska je pala pod utjecaj krajnje desnog krila HDZ-a čiji je interes bio podjela BiH. Tuđman je devedesetih godina smijenio kompletno legalno izabrano vodstvo bosanskohercegovačkog HDZ-a i na čelo te stranke postavio svoga čovjeka, smijenjeni su u istom naletu u neki čelnici HDZ-a u općinama. Novo je vođstvo slijedilo prije svega interese vođstva Hrvatske, a ne interese svih Hrvata u BiH. Time je još tada onemogućeno stvaranje jedne jake stranke koja bi okupljala Hrvate. Integritet BiH je uvijek podržavan ali se iza kulisa vodila politika podjele (sporazum Karadžić-Boban), Nikola Koljević je priman u Banskim dvorima, svjedoči se o razgovorima sa Miloševićem u Karađorđevu. To nije bilo u interesu Hrvatske i značilo bi novi val preseljenja Hrvata iz Posavine ka nekim drugim odredištima, politički i vojni front protiv napadača je slabio što nije bilo u interesu Hrvatske i to jeste bila antihrvatska politika.
Na razini državne vanjske politike Hrvatska je davno napustila politiku iz Tuđmanova doba. Hrvatska nema teritorijalnih pretenzija prema BiH niti se na bilo koji način miješa u njen unutarnje stvari. Nedavna čarka na relaciji predsjednik-premijerka zbog govora Ive Josipovića u Parlamentu BiH bila je uglavnom unutarnjepolitički motivirana. Ipak, jedna od glavnih briga ¨hrvatske politike ostaje siva zona ranije uspostavljenih odnosa i veza koja nije prekinuta. Pojedini dijelovi Hercegovine funkcioniraju kao produljenje Hrvatske, pojedini dijelovi Dalmacije kao produljenje Hercegovine.....iza velikih domoljubnih pokliča o brizi za „hrvatstvo u Bosni i Hercegovini“ krila se teška pljačka i muljaža – zaključuje kolegica Ines Šaškor u svojoj kolumni.
Hrvatska je u težnji za neovisnošću prihvatila i suradnju sa onima koji pripadaju ideologiji ustaštva, ne samo novac nego je ta ideologija našla utočište i u vlasti. Time je diskreditirana tradicija antifašizma u Hrvatskoj, dat je argument da se legitimno postavljaju pitanja o pravim ciljevima politike stvaranja samostalne hrvatske države. Po svjedočenju bivšeg ministra vanjskih poslova, Mate Granića, Hrvatska je u jednom trenutku dospjela čak i u međunarodnu izolaciju i bila gotovo pred uvođenjem sankcija. To nije bilo u interesu Hrvatske i to je bila antihrvatska politika. Korist koje je Hrvatska imala od te suradnje je manja od štete. Time je ideologija ustaštva dobila zamah u zemlji pa je trebalo nekoliko godina da se ona marginalizira.
Zločini koje je ta ideologija poticala, najprije u Jasenovcu, nemaju premca na prostoru Balkana. Sva se zvanična politika od zločina ogradila ali u Hrvatskoj još postoje i ljudi i grupe koji Jasenovac ne definiraju kao zločin. Tretirati Jasenovac kao nuždu ili nešto slično je u suštini antirvatska politika koja gura Hrvatsku tamo gdje ona svojom većinom nije bila - među zemlje koje su podržavale fašizam. Neodlučan obračun sa tom idologijom ima za svoju posljedicu da se na stadionima u Hrvatskoj i nekim koncertima lako uočavaju ustaška obilježja. To također nije interes Hrvatske. Ne mora se biti fašista da bi se bio antikomunista.
Predstavnici Hrvata u Hercegovini (za razliku od onih u Posavini i srednjoj Bosni) ponavljaju da Željko Komšić ne može predstavljati Hrvate jer su za njega glasali i Bošnjaci. Osobno, ne vidim ništa loše da predstavnike jednog naroda biraju i druga dva niti je, također, jasno šta je to Komšić uradio loše za Hrvate. Istini za volju se mora reći da je frustracija radi toga što su Hrvati politički minimalizirani – opravdana. Ali, krivicu za to ne snosi samo kratkovida politika bošnjačkog vođstva nego i kratkovida politika vođstva HDZ-a koje se podijelilo, rascjepkalo, utopilo u ¨sivoj zoni¨privatnih interesa i – izgubilo utjecaj.
Dio hrvatske politike forsira i treći entitet, hrvatski, koji postaje metafora za bolji život Hrvata u BiH. Ali niko ne kaže ni tko će ga izglasati, ni koje su mu teritorije, koje su prednosti, a koje su mane, ko će ga financirati i slično. Federacija u BiH trenutno ima 51% teritorija, 49% ima RS. Očekuje li se da RS preda Posavinu, koja je oduvijek bila naseljena muslimanima i katolicima, kao dio trećeg entiteta? Ako je odgovor negativan, a jeste, hoće li onda hrvatski političari prihvatiti treći entitet koji se završava sa zapadnom Hercegovinom usprkos što u njemu neće biti Hrvati iz Posavine i srednje Bosne? Hoće li se zagovornici trećeg entiteta odreći tamošnjih Hrvata? Nisam uvjeren da je to u hrvatskom interesu. Jedini dobitnik trećeg entiteta je - Milorad Dodik. Prihvatiti njegovu podršku znači prihvatiti i podršku od politike koja neće ni razgovor o rezoluciji o Srebrenici, a kamoli da raščisti sa politikom koja je do toga dovela, to je koalicija sa politikom koja za četnike kaže da su ¨prvi evropski antifašisti¨. Ta politika je antihrvatka i koalicija sa tom politikom bi bila protiv interesa Hrvata.
Nedavno je u Mostaru održan Treći Sabor Hrvatske Zajednice Herceg Bosna sa ciljem da se odredi zajednički kandidat za predstojeće izbore. Niko nema ništa protiv da se bilo ko dogovara o zajedničkim kandidatima ali ako ova inicijativa ponovi greške nekadašnje samoproklamovane zajednice Herceg Bosne, koja je svojim odlukama i ponašanjem dijelila BiH, a u stvari podijelila Hrvate – tada je to, baš zbog toga, antihrvatska politika.
Gradske vlasti u Mostaru ne obilježavaju Dan oslobođenja Mostara u II svjetskom ratu, u gradu je jedna grupa mladih ljudi napala drugu grupu mladih ljudi koji su skidali antifašističke parole. Koketirati sa fašizmom na bilo koji način nije u interesu Hrvatske i Hrvata i to jeste antihrvatska politika.
Teško Hrvatima ako ih budu vodili oni koji su po profesiji - Hrvati.
TVRDNJA PRVA - Jedna od osnovnih grešaka politike HDZ-a u BiH je bila ta što je nacionalni korpus Hrvata podijelio na one koji su ¨prihvatljivi¨ Hrvati i one koji to nisu, došlo je i do teritorijalne podjele na Hrvate iz zapadne Hercegovine i one iz Posavine. To nije u interesu Hrvatske i to je bila antihrvatska politika.
Ova tvrdnja nije osporena.
TVRDNJA DRUGA - Država Hrvatska je podržala cjelovitu BiH na referendum, omogućila je dotok oružja Armiji BiH. Istovremeno, Hrvatska je pala pod utjecaj krajnje desnog krila HDZ-a čiji je interes bio podjela BiH, smijenjeno je kompletno legalno izabrano vodstvo bosanskohercegovačkog HDZ-a, politika podjele BiH je imala uporista u Zagrebu i to jeste bila antihrvatska politika.
Bilo je drugačijih mišljenja ali osnovna teza nije osporena.
TVRDNJA TREĆA - Hrvatska je prihvatala i suradnju sa onima koji pripadaju ideologiji ustaštva, time je diskreditirana tradicija antifašizma u Hrvatskoj, vremenom je ta ideologija marginalizirana. Koketirati sa fašizmom na bilo koji način nije u interesu Hrvatske i Hrvata i to jeste antihrvatska politika.
Bilo je pitanja da se definiraju koje su to grupe koje koketiraju sa fašizmom što nije uradjeno u tekstu ali većina učesnika nije osporavala tvrdnju.
TVRDNJA ČETVRTA - Frustracija medju Hrvatima radi toga što su politički minimalizirani je opravdana. Ali, krivicu za to ne snosi samo kratkovida politika bošnjačkog vodjstva nego i kratkovida politika vodjstva HDZ-a.
Ova tvrdnja nije osporavana.
TVRDNJA PETA - Dio hrvatske politike forsira i treći entitet koji postaje metafora za bolji život Hrvata u BiH ali niko ne kaže ko će ga financirati i slično. Hoće li hrvatski političari prihvatiti treći entitet koji se završava sa zapadnom Hercegovinom i zaboraviti Hrvate u Posavini i Bosni? Koalicija sa politikom koja neće da raščisti sa politikom koja je odgovorna za Srebrenicu, je antihrvatka i bila bi protiv interesa Hrvata.
Ova je tvrdnja oko trećeg entiteta najčešće osporavana. Iznošeni su stavovi da BiH ne može naprijed bez trećeg entiteta, da se Hrvati unutar Federacije osjećaju marginalizirani te da će tek treći entitet omogućiti da sa BiH prostora nestane nacionalizam.
Činjenica da je glavni i odgovorni TV Sarajevo bio po nacionalnosti Hrvat nije imala utjecaja na ocjenu HDZ-a da je televizija ¨antihrvatska¨. (bila je istovremeno i ¨antisrpska¨ i ¨antibošnjačka¨ kad bi se slušale optužbe druge dvije stranke). Nije bilo dovoljno biti Hrvat nego se tražilo da budeš Hrvat po profesiji. Kasnije se pokazalo da je jedna od osnovnih grešaka politike HDZ-a u BiH bila ta što je nacionalni korpus Hrvata podijelio na one koji su ¨prihvatljivi¨ Hrvati i one koji to nisu. Tako je došlo i do teritorijalne podjele na Hrvate iz zapadne Hercegovine i one iz Posavine, što je još kasnije, po mnogim vojnim stručnjacima, rezultiralo vojnim gubitkom Posavine. To nije u interesu Hrvatske i to je bila antihrvatska politika.
Država Hrvatska je u BiH vodila dvostruku igru – bila je za cjelovitu BiH putem podrške za referendum o neovisnosti, omogućila je dotok oružja Armiji BiH za vrijeme rata (nije sada bitno da li je i Hrvatska imala koristi od te trgovine) i dijelila je sa predstavnicima BiH u tijelima SFRJ isto mišljenje o mnogim pitanjima. Istovremeno, međutim, Hrvatska je pala pod utjecaj krajnje desnog krila HDZ-a čiji je interes bio podjela BiH. Tuđman je devedesetih godina smijenio kompletno legalno izabrano vodstvo bosanskohercegovačkog HDZ-a i na čelo te stranke postavio svoga čovjeka, smijenjeni su u istom naletu u neki čelnici HDZ-a u općinama. Novo je vođstvo slijedilo prije svega interese vođstva Hrvatske, a ne interese svih Hrvata u BiH. Time je još tada onemogućeno stvaranje jedne jake stranke koja bi okupljala Hrvate. Integritet BiH je uvijek podržavan ali se iza kulisa vodila politika podjele (sporazum Karadžić-Boban), Nikola Koljević je priman u Banskim dvorima, svjedoči se o razgovorima sa Miloševićem u Karađorđevu. To nije bilo u interesu Hrvatske i značilo bi novi val preseljenja Hrvata iz Posavine ka nekim drugim odredištima, politički i vojni front protiv napadača je slabio što nije bilo u interesu Hrvatske i to jeste bila antihrvatska politika.
Na razini državne vanjske politike Hrvatska je davno napustila politiku iz Tuđmanova doba. Hrvatska nema teritorijalnih pretenzija prema BiH niti se na bilo koji način miješa u njen unutarnje stvari. Nedavna čarka na relaciji predsjednik-premijerka zbog govora Ive Josipovića u Parlamentu BiH bila je uglavnom unutarnjepolitički motivirana. Ipak, jedna od glavnih briga ¨hrvatske politike ostaje siva zona ranije uspostavljenih odnosa i veza koja nije prekinuta. Pojedini dijelovi Hercegovine funkcioniraju kao produljenje Hrvatske, pojedini dijelovi Dalmacije kao produljenje Hercegovine.....iza velikih domoljubnih pokliča o brizi za „hrvatstvo u Bosni i Hercegovini“ krila se teška pljačka i muljaža – zaključuje kolegica Ines Šaškor u svojoj kolumni.
Hrvatska je u težnji za neovisnošću prihvatila i suradnju sa onima koji pripadaju ideologiji ustaštva, ne samo novac nego je ta ideologija našla utočište i u vlasti. Time je diskreditirana tradicija antifašizma u Hrvatskoj, dat je argument da se legitimno postavljaju pitanja o pravim ciljevima politike stvaranja samostalne hrvatske države. Po svjedočenju bivšeg ministra vanjskih poslova, Mate Granića, Hrvatska je u jednom trenutku dospjela čak i u međunarodnu izolaciju i bila gotovo pred uvođenjem sankcija. To nije bilo u interesu Hrvatske i to je bila antihrvatska politika. Korist koje je Hrvatska imala od te suradnje je manja od štete. Time je ideologija ustaštva dobila zamah u zemlji pa je trebalo nekoliko godina da se ona marginalizira.
Zločini koje je ta ideologija poticala, najprije u Jasenovcu, nemaju premca na prostoru Balkana. Sva se zvanična politika od zločina ogradila ali u Hrvatskoj još postoje i ljudi i grupe koji Jasenovac ne definiraju kao zločin. Tretirati Jasenovac kao nuždu ili nešto slično je u suštini antirvatska politika koja gura Hrvatsku tamo gdje ona svojom većinom nije bila - među zemlje koje su podržavale fašizam. Neodlučan obračun sa tom idologijom ima za svoju posljedicu da se na stadionima u Hrvatskoj i nekim koncertima lako uočavaju ustaška obilježja. To također nije interes Hrvatske. Ne mora se biti fašista da bi se bio antikomunista.
Predstavnici Hrvata u Hercegovini (za razliku od onih u Posavini i srednjoj Bosni) ponavljaju da Željko Komšić ne može predstavljati Hrvate jer su za njega glasali i Bošnjaci. Osobno, ne vidim ništa loše da predstavnike jednog naroda biraju i druga dva niti je, također, jasno šta je to Komšić uradio loše za Hrvate. Istini za volju se mora reći da je frustracija radi toga što su Hrvati politički minimalizirani – opravdana. Ali, krivicu za to ne snosi samo kratkovida politika bošnjačkog vođstva nego i kratkovida politika vođstva HDZ-a koje se podijelilo, rascjepkalo, utopilo u ¨sivoj zoni¨privatnih interesa i – izgubilo utjecaj.
Dio hrvatske politike forsira i treći entitet, hrvatski, koji postaje metafora za bolji život Hrvata u BiH. Ali niko ne kaže ni tko će ga izglasati, ni koje su mu teritorije, koje su prednosti, a koje su mane, ko će ga financirati i slično. Federacija u BiH trenutno ima 51% teritorija, 49% ima RS. Očekuje li se da RS preda Posavinu, koja je oduvijek bila naseljena muslimanima i katolicima, kao dio trećeg entiteta? Ako je odgovor negativan, a jeste, hoće li onda hrvatski političari prihvatiti treći entitet koji se završava sa zapadnom Hercegovinom usprkos što u njemu neće biti Hrvati iz Posavine i srednje Bosne? Hoće li se zagovornici trećeg entiteta odreći tamošnjih Hrvata? Nisam uvjeren da je to u hrvatskom interesu. Jedini dobitnik trećeg entiteta je - Milorad Dodik. Prihvatiti njegovu podršku znači prihvatiti i podršku od politike koja neće ni razgovor o rezoluciji o Srebrenici, a kamoli da raščisti sa politikom koja je do toga dovela, to je koalicija sa politikom koja za četnike kaže da su ¨prvi evropski antifašisti¨. Ta politika je antihrvatka i koalicija sa tom politikom bi bila protiv interesa Hrvata.
Nedavno je u Mostaru održan Treći Sabor Hrvatske Zajednice Herceg Bosna sa ciljem da se odredi zajednički kandidat za predstojeće izbore. Niko nema ništa protiv da se bilo ko dogovara o zajedničkim kandidatima ali ako ova inicijativa ponovi greške nekadašnje samoproklamovane zajednice Herceg Bosne, koja je svojim odlukama i ponašanjem dijelila BiH, a u stvari podijelila Hrvate – tada je to, baš zbog toga, antihrvatska politika.
Gradske vlasti u Mostaru ne obilježavaju Dan oslobođenja Mostara u II svjetskom ratu, u gradu je jedna grupa mladih ljudi napala drugu grupu mladih ljudi koji su skidali antifašističke parole. Koketirati sa fašizmom na bilo koji način nije u interesu Hrvatske i Hrvata i to jeste antihrvatska politika.
Teško Hrvatima ako ih budu vodili oni koji su po profesiji - Hrvati.
Rezime foruma "Šta je to antihrvatska politika?"
REZIME FORUMATVRDNJA PRVA - Jedna od osnovnih grešaka politike HDZ-a u BiH je bila ta što je nacionalni korpus Hrvata podijelio na one koji su ¨prihvatljivi¨ Hrvati i one koji to nisu, došlo je i do teritorijalne podjele na Hrvate iz zapadne Hercegovine i one iz Posavine. To nije u interesu Hrvatske i to je bila antihrvatska politika.
Ova tvrdnja nije osporena.
TVRDNJA DRUGA - Država Hrvatska je podržala cjelovitu BiH na referendum, omogućila je dotok oružja Armiji BiH. Istovremeno, Hrvatska je pala pod utjecaj krajnje desnog krila HDZ-a čiji je interes bio podjela BiH, smijenjeno je kompletno legalno izabrano vodstvo bosanskohercegovačkog HDZ-a, politika podjele BiH je imala uporista u Zagrebu i to jeste bila antihrvatska politika.
Bilo je drugačijih mišljenja ali osnovna teza nije osporena.
TVRDNJA TREĆA - Hrvatska je prihvatala i suradnju sa onima koji pripadaju ideologiji ustaštva, time je diskreditirana tradicija antifašizma u Hrvatskoj, vremenom je ta ideologija marginalizirana. Koketirati sa fašizmom na bilo koji način nije u interesu Hrvatske i Hrvata i to jeste antihrvatska politika.
Bilo je pitanja da se definiraju koje su to grupe koje koketiraju sa fašizmom što nije uradjeno u tekstu ali većina učesnika nije osporavala tvrdnju.
TVRDNJA ČETVRTA - Frustracija medju Hrvatima radi toga što su politički minimalizirani je opravdana. Ali, krivicu za to ne snosi samo kratkovida politika bošnjačkog vodjstva nego i kratkovida politika vodjstva HDZ-a.
Ova tvrdnja nije osporavana.
TVRDNJA PETA - Dio hrvatske politike forsira i treći entitet koji postaje metafora za bolji život Hrvata u BiH ali niko ne kaže ko će ga financirati i slično. Hoće li hrvatski političari prihvatiti treći entitet koji se završava sa zapadnom Hercegovinom i zaboraviti Hrvate u Posavini i Bosni? Koalicija sa politikom koja neće da raščisti sa politikom koja je odgovorna za Srebrenicu, je antihrvatka i bila bi protiv interesa Hrvata.
Ova je tvrdnja oko trećeg entiteta najčešće osporavana. Iznošeni su stavovi da BiH ne može naprijed bez trećeg entiteta, da se Hrvati unutar Federacije osjećaju marginalizirani te da će tek treći entitet omogućiti da sa BiH prostora nestane nacionalizam.