Crkva je danas u Rusiji vrlo bitan politički faktor, u razgovoru za RSE kaže Andrey Shari, urednik u Ruskom servisu RSE, povodom posjete ruskog patrijarha Kirila Beogradu.
Shari: Kada je prije pet godina Kiril došao na vrh Ruske pravoslavne crkve, bilo je dosta onih koji su očekivali da će doći do liberalizacije crkve. Ipak, crkva je konzervativna institucija, sama po sebi, a pravoslavna crkva je možda još više konzervativna.
On je bio na čelu Departmenta za međunarodne odnose ekumenizma Ruske pravoslavne crkve i zbog toga se šuškalo da će imati novu misiju za obnavljanje crkve, da će doći do neke modernizacije. Kao i u svakoj crkvi, postoji jedan konzervativan, rigidan smjer, i drugi moderan.
Kirila su smatrali za modernog svećenika, koji razumije da crkva mora da se promjeni i prilagodi današnjem životu. S druge strane, čitava tendencija političkog razvoja u Rusiji je upravo suprotna.
RSE: Djeluje u sadejstvu sa državnom politikom Rusije?
Shari: Tako je. Zbog toga, od reformisanja pravoslavne crkve i njenog približavanja običnim ljudima ništa nije bilo. Zbog toga, većina ljudi, koji promatraju ove događaje sa Srbijom ili Ukrajinom, crkvu sada doživljavaju kao instituciju koja je veoma vezana sa državnom politikom. Kler se udaljava od većine vjernika. Distanca između vlasti, kao takve, u Rusiji i običnih ljudi je vrlo velika. Crkva na žalost slijedi tu tradiciju.
Sa Kirilom je vezano nekoliko skandala, čak i priča da posjeduje sat vrijedan oko 30.000 dolara. Izašla je fotografija gdje se taj, vrlo skupocijeni sat, dobro vidi. Odmah po objavljivanju je izbrisan uz pomoć fotoshopa. Na idućoj fotografiji već je bio bez sata na ruci. To se dešavalo u vrijeme kada je umro srpski patrijarh Pavle.
O Kirilu se pričalo da je bio asketa i da nije imao ništa od lične imovine. Slika sa satom je bacila negativno svjetlo na Kirila, koji izgleda nije živio kao obični svećenik. Šuška se dosta toga.
Bile su ozbiljne primjedbe građanskih aktivista da je on bio povezan sa Komitetom državne bezbjednosti. Čak radikalniji kritičari govore da ima neki visoki špijunski čin, da je bio ubačen kao agent unutar pravoslavne crkve, da radi za interes državne bezbjednosti.
RSE: Ima li kredibilnih dokaza o tome?
Shari: To je teško reći, neki govore da ima a drugi govore da nema. Ali u svakom slučaju glasine postoje i svakom svećeniku bi bilo teško da živi sa tim. Živimo u vijeku kada govore da crkva mora biti odijeljena od države, da na njenom vrhu mora biti čovjek koji ima visok moralni kredibilitet. O Kirilu to ne možemo reći.
RSE: Kako bi ste posjetu patrijarha Kirila Srbiji u ovom trenutku komentarisali? U danu njegovog dolaska u Beograd održane su zajedničke vojne vježbe ruske i Vojske Srbije. Može li se to dovesti u vezu?
Shari: U Rusiji se to doživljava kao pokušaj Kremlja i ruske Vlade da preduzmu još neki korak, koji je potreban, da poboljšaju veze sa Srbijom. Ko će doći, Kiril ili neki zvaničan političar, nema u tome neke suštinske razlike. Kiril sada djeluje kao običan agent ruske Vlade. Razlike nema.
Rusija sada živi kao država u opsadnom stanju. U ovoj situaciji važi logika "svi moramo biti zajedno", od svećenika, preko oficira, do zvaničnika. Svako mora da radi državotvoran posao na svom nivou. Šta radi sa Bogom i o čemu sa njim govori Kiril, to samo on zna, ali na javnoj sceni govori o istom, o čemu govori i Putin.
RSE: Da li veći uticaj na javno mnijenje u Rusiji ima patrijarh ili Putin?
Shari: To je teško reći jer ne vjerujem u sociološke nalaze (ispitivanje javnog mnijenja) koji postoje. Jasno je da je crkva vrlo bitna institucija. Za Ruse je tipična površna religioznost. Kada ih neko pita da li su pravoslavci ili nisu, obično odgovaraju da jesu, ali u suštini to je samo na površini.
Kada govorimo o ljudima koji ozbiljno odlaze u crkvu i rade nešto za crkvenu zajednicu, to je zanemarljiva manjina, maksimalno dva posto.
Jasno je da savez države i crkve puno toga daje pravoslavnoj crkvi, pa i Kirilu. Crkva u zadnje vrijeme dobija dosta objekata, ima neke planove za rekonstrukciju nekih hramova u Moskvi.
Sada se rodila ideje da mora biti toliko hramova da svaki čovjek može pješke doći do svog pravoslavnog hrama. Tako da na svakom koraku imate jednu pravoslavnu crkvu. Tako da na svakih 500-600 metara, uvijek će biti neki novi hram. U novim djelovima grada, koji rastu preko noći, se prave crkve.
Crkva ide uz vojsku. Svaka vojna jedinica ima svog svećenika.
Rusija, kao država, je odvojena od crkve. Mi imamo i 10 miliona muslimana, ali pravoslavni uticaj je vrlo snažan. Pomalo je rigidna tendencija u politici vraćanja u sovjetsko vrijeme i traženja dijaloga. Naravno, komunistička ideologija više ne postoji, ali se mora pronaći nešto novo. Pravoslavlje samo krpi rupe.
