Zbog troipogodišnjeg rata u Bosni i Hercegovini, jedna četvrtina stanovnika je napustila zemlju i skrasila se u evropskim državama, SAD-u, Kanadi i Australiji. Procjenjuje se da oko milion i po Bosanaca i Hercegovaca živi van zemlje u kojoj su rođeni.
Neki od njih, najčešće starija populacija, razmišlja o povratku, dok ostale generacije na to ne misle. Zaim Pašić, predsjednik Svjetskog saveza dijaspora Bosne i Hercegovine, u intervjuu za RSE govori o tome koliko dijaspora ulaže u BiH, koliko država brine o njima i da li je i bh. dijaspora podijeljena po nacionalnom principu.
Pašić: Ovo je tema za koju se Svjetski savez dijaspore BiH, uz podršku svih građana koji žive trentuno izvan BiH, zalaže već 10 godina. Uradili smo jako puno prema Parlamentu BiH i prema svim relevantnim institucijama koje su odgovorne za član 17. i član 39. Zakona o državljanstvu koji je po tom osnovu isključivao sve one bh. građane koji su uzimali državljanstvo drugih zemalja zbog svojih egzistencija.
Pašić: Imamo jednu stariju populaciju naših građana koji su se morali snalaziti u tim zemljama za čistu egzistenciju. Imamo mlađe ljude koji su se doeducirali i za njih je možda malo teže da razmišljamo o nekom povratku. Ali ova starija grupa je pripremila svoj teren za povratak. Većina naših građana su obnovili svoje kuće tamo odakle su protjerani ili otišli iz nekih drugih razloga.
Pašić: U pravu ste. Ja zato i govorim da nama je žao što je ovakvo stanje u državi, što je politika ta koja spriječava sve moguće napretke, ali je došlo vrijeme da razmišljaju o tom povratku, da ponude određene projekte.
Dijaspora je bila ranije više podijeljena
Pašić: Država je onakva kakva je, ali ima institucija koje zaista žele da sarađuju. Cjelokupna saradnja, tj. priznanje onoga što dijaspora može da uradi od strane države je na jednom niskom nivou. Oni ljudi koji su izabrani i od ovih koji su glasali iz dijaspore treba da pozovu dijasporu da se organizovano vrati – znači da imaju bezbjednost u tim mjestima, da imaju osigurano zdravstvo, liječenje, neku egzistenciju.
Pašić: Nažalost, upoznaju se kada dođu ne ljeto da posjete, da srede svoja prebivališta, bivša ognjišta, a nadam se i buduća vrlo brzo. Veoma su malo upoznati. Što se tiče institucija koje bi trebalo da rade na tome, a to je ovaj državni servis, znamo da su imali ranije satelitske televizije, da je to sad veoma loše, da oni to nemaju. Zahvaljujući ovim drugim televizijama, kao što je i vaša, mi dolazimo do određenih informacija i preko nekih privatnih televizija. Od mlađe generacije - ko hoće, ide na interent, na veb stranice, upoznaju se na taj način.
Pašić: Zato ja i kažem da je to zaista veliki problem. Ja sam to pratio. Treba puno toga uraditi u BiH. Treba napraviti određene programe, treba te mlade uključiti u vladine i nevladine organizacije. Čak smo mi na nivou Evrope predlagali da se organizuju razgovori, otvoreni dijalozi. Tu mediji jako puno mogu uraditi.
Pašić: Dijaspora je bila ranije više podijeljena. Međutim, mi danas imamo multietničke organizacije u dijaspori, imamo više saradnje. Ja ću dati primjer moje organizacije u Londonu, gdje smo se organizovali nakon rata. Kad smo mi to radili, nije bilo puno ni Srba ni Hrvata iz BiH jer su većina tamo bili Bošnjaci. Međutim, nakon nekoliko godina mi radimo sve savjetodavne potrebe da im pomognemo u Londonu u organizaciji njihovog života i oni su shvatili da je to i njihova potreba.
Neki od njih, najčešće starija populacija, razmišlja o povratku, dok ostale generacije na to ne misle. Zaim Pašić, predsjednik Svjetskog saveza dijaspora Bosne i Hercegovine, u intervjuu za RSE govori o tome koliko dijaspora ulaže u BiH, koliko država brine o njima i da li je i bh. dijaspora podijeljena po nacionalnom principu.
RSE: Gospodine Pašiću, jeste li zadovoljni odlukom Ustavnog suda BiH kojom je ocijenjeno da Zakon o državljanstvu nije u skladu sa Ustavom,a na osnovu te odluke oko milion i po Bosanaca i Hercegovaca neće biti ispisano iz bh. državljanstva.
Pašić: Ovo je tema za koju se Svjetski savez dijaspore BiH, uz podršku svih građana koji žive trentuno izvan BiH, zalaže već 10 godina. Uradili smo jako puno prema Parlamentu BiH i prema svim relevantnim institucijama koje su odgovorne za član 17. i član 39. Zakona o državljanstvu koji je po tom osnovu isključivao sve one bh. građane koji su uzimali državljanstvo drugih zemalja zbog svojih egzistencija.
RSE: Ove godine u BiH nije proveden popis stanovništva zbog toga što nema zakona, ali i zbog političkih prepucavanja. Jedni misle kako je trebalo,a drugi smatraju da sve dok se ne provede Aneks 7 Dejtonskog sporazuma, odnosno sve ne vrate na svoje, taj popis stanovništva ne treba obavljati. Međutim, koliko je realno očekivati da se zaista svi vrate u svoje prijeratne domove?
Pašić: Imamo jednu stariju populaciju naših građana koji su se morali snalaziti u tim zemljama za čistu egzistenciju. Imamo mlađe ljude koji su se doeducirali i za njih je možda malo teže da razmišljamo o nekom povratku. Ali ova starija grupa je pripremila svoj teren za povratak. Većina naših građana su obnovili svoje kuće tamo odakle su protjerani ili otišli iz nekih drugih razloga.
RSE: Da, ali je činjenica da oni dolaze samo ljeti, budu po mjesec dva i vrate se ponovo u zemlje odakle su i došli.
Pašić: U pravu ste. Ja zato i govorim da nama je žao što je ovakvo stanje u državi, što je politika ta koja spriječava sve moguće napretke, ali je došlo vrijeme da razmišljaju o tom povratku, da ponude određene projekte.
Dijaspora je bila ranije više podijeljena
RSE: Kako vi ocjenjujete odnos države prema vama?
Pašić: Država je onakva kakva je, ali ima institucija koje zaista žele da sarađuju. Cjelokupna saradnja, tj. priznanje onoga što dijaspora može da uradi od strane države je na jednom niskom nivou. Oni ljudi koji su izabrani i od ovih koji su glasali iz dijaspore treba da pozovu dijasporu da se organizovano vrati – znači da imaju bezbjednost u tim mjestima, da imaju osigurano zdravstvo, liječenje, neku egzistenciju.
Cjelokupna saradnja, tj. priznanje onoga što dijaspora može da uradi od strane države je na jednom niskom nivou.
RSE: Koliko je uopšte dijaspora upoznata sa svim onim što se dešava u lokalnoj zajednici odakle je otišla devedesetih godina prošlog vijeka?
Pašić: Nažalost, upoznaju se kada dođu ne ljeto da posjete, da srede svoja prebivališta, bivša ognjišta, a nadam se i buduća vrlo brzo. Veoma su malo upoznati. Što se tiče institucija koje bi trebalo da rade na tome, a to je ovaj državni servis, znamo da su imali ranije satelitske televizije, da je to sad veoma loše, da oni to nemaju. Zahvaljujući ovim drugim televizijama, kao što je i vaša, mi dolazimo do određenih informacija i preko nekih privatnih televizija. Od mlađe generacije - ko hoće, ide na interent, na veb stranice, upoznaju se na taj način.
RSE: Kad ste pomenuli veb stranice, često se na bh. forumima upravo uključuju mladi koji su iz dijaspore, ali ono što je primjetno jesu nacionalističke poruke koje šalju. Kako vi objašnjavate tu pojavu?
Pašić: Zato ja i kažem da je to zaista veliki problem. Ja sam to pratio. Treba puno toga uraditi u BiH. Treba napraviti određene programe, treba te mlade uključiti u vladine i nevladine organizacije. Čak smo mi na nivou Evrope predlagali da se organizuju razgovori, otvoreni dijalozi. Tu mediji jako puno mogu uraditi.
RSE: Ali koliko sve dolazi iz porodice? Koliko ste i vi kao dijaspora podijeljeni po nacionalnom principu?
Pašić: Dijaspora je bila ranije više podijeljena. Međutim, mi danas imamo multietničke organizacije u dijaspori, imamo više saradnje. Ja ću dati primjer moje organizacije u Londonu, gdje smo se organizovali nakon rata. Kad smo mi to radili, nije bilo puno ni Srba ni Hrvata iz BiH jer su većina tamo bili Bošnjaci. Međutim, nakon nekoliko godina mi radimo sve savjetodavne potrebe da im pomognemo u Londonu u organizaciji njihovog života i oni su shvatili da je to i njihova potreba.
