"Kao neko ko je preživio Srebrenicu, dakle, ni sa čim svoju golgotu nikad iz Srebrenice nisam ni smio, ni mogao, ni htio uporediti do ovoga vremena", kaže Ilijaz Pilav, šef klinike za torakalnu hirurgiju Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS) za Radio Slobodna Evropa (RSE).
"Sad, dostojno toj mojoj golgoti, i golgoti kao medicinskog radnika, stavljam u istu ravan ovo strašno vrijeme i ono kroz šta prolaze sad medicinski radnici“, zaključuje Pilav.
On je skoro mjesec dana u bolnici proveo kao pacijent, sa izuzetno teškom kliničkom slikom i kaže da je svjedočio neopisivoj požrtvovanost medicinskih radnika.
Doktor Ilijaz Pilav je osnovao ratnu bolnicu u Srebrenici. U svjedočenju za Memorijalni centar Srebrenica je ispričao kako je svoju prvu amputaciju uradio u šumi testerom za željezo, bez anestezije, bez ikakvih medikamenata, bez pravog zavoja. U bolnici u Srebrenici tokom rata je operisano preko 4.000 ranjenika.
„U ratu smo vrlo brzo naučili s čime se suočavamo. Vrlo brzo smo naučili na koji način treba da se nosimo sa svim onim teškoćama koje jedna brutalnost rata nosi sa sobom. Međutim, u uslovima pandemije, smo se našli u jednoj situaciji da djelujemo na sasvim nov način, gdje zapravo nema ni literarnog ni praktičnog iskustva od prije“, objašnjava Pilav.
Dodaje kako ne postoji mogućnost zaštite i medicinske zakonitosti koje medicinskim radnicima mogu da pomognu da se suprotstave pandemiji.
„U hodu, u toku nesreće se stvaraju i određene smjernice i protokoli u smislu liječenja, ali zajednička stvar i jednom i drugom vremenu, jeste da su doista, ali doista, medicinski radnici ponovo na prvoj crti i da možda sad i više žrtvuju i sebe i svoje porodice nego u vrijeme rata“, kaže on i dodaje kako mu je nepojmljivo da je u Sarajevu, „otvoren lov na medicinske radnike“.
KCUS je u žiži je javnosti od 5. aprila kada je Tužilaštvo Kantona Sarajevo formiralo predmet koji se odnosi na pismo koje je potpisalo 17 anesteziologa te bolnice u kojem ukazuju na to da respiratori ACM 812A, koje je iz Kine uvezla firma "Srebrena malina" u aprilu 2020. godine i koji se koriste u KCUS, ne posjeduju postavke koje se preporučuju za mehaničku ventilaciju COVID-19 pacijenata. U pismu se navodi da zbog toga “u radu nailaze na veći broj problema”.
„Imate situaciju kad u nekoj drugoj ustanovi umre pacijent koji je zaražen COVID-19, onda se kaže umro je od korone. U isto vrijeme imate situaciju kada na KCUS, koji je najveća medicinska ustanova, umre pacijent, onda ljekare proglašavaju ubicama“, dodaje Pilav.
Istina je, kaže Pilav, sasvim drugačija, ljudi se požrtvovano bore, predano rade i kada odlaze sa posla i krenu svojoj kući, svjesni su da idu sa rizikom i sa mišlju da će možda ponijeti virus u svoju kuću, svojoj djeci, svojim najbližim.
Borba sa nepoznatim neprijateljem
Desetine ranjenih u jednom danu, improvizirane bolnice, operacije bez struje i potrebne medicinske opreme, često sa tupim skalpelima i običnim testerama i noževima, prje trideset godina bila su surova ratna realnost za stotine ljekara i zdravstvenih radnika u Bosni i Hercegovini (BiH). Danas su suočeni sa drugačijim neprijateljem.
„Ljudski životi se gube u roku pet minuta. Razlika je u tome što smo u ratu imali vidljivog neprijatelja, a ovo je jedan nevidljivi neprijatelj koji za nekih sat vremena mijenja stanje i gubimo pacijenta“, kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) Meliha Botulja, medicinska sestra koja od prvog dana pandemije radi u Covid odjelu Opće bolnice „dr Abdulah Nakaš“ u Sarajevu.
Cijeli rat provela je kao medicinska sestra u ratnoj bolnici "Ćamil Marić" u Hrasnici, naselju udaljenom od centra Sarajeva oko 15 kilometara. Na posao je, pod granatama, svakodnevno nekoliko kilometara odlazila pješke i nije se, kaže, bojala.
„Dešavalo se da granata pogodi stan gdje majka pogine, dijete ostane invalid bez jednog ekstremiteta, leži kod nas, a ne smijemo mu reći da je majka poginula. Isto sad imamo situaciju gdje na jednom dijelu odjela leži majka, na drugom dijelu dijete, možda majka premine ili i jedno i drugo se uspiju 'izvući' tako da slično je“, kaže Botulja.
Jedini Melihin, ali i strah ostalih zdravstvenih radnika, je da virus ne odnesu kući bolesnim i starim roditeljima ili djeci. Probleme, kaže, ostavljaju iza vrata izolatorija gdje se 24 sata radi sa najtežim bolesnicima, kojima su najvažnija pažnja i empatija.
„Postalo nam je to neki normalan radni dan. Normalnih 24 sata provedenih uz pacijente. Moj životni moto je sve što dođe mora i da prođe. Uvijek gledam sa pozitivne strane. Mislim da će to uskoro da prođe i da će biti dobro sve“, optimistična je ona.
Koliko je ljekara preminulo?
Tačan broj umrlih ljekara i medicinskih radnika tokom pandemije COVID-19 u BiH nije poznat. Grupa građana koja je podnijela krivičnu prijavu protiv nadležnih zbog nenabavke vakcina u prijavi navodi imena 25 ljekara koji su umrli od posljedica ove bolesti.
Strašno vrijeme za medicinske radnike
Profesor doktor Elmir Jahić, danas direktor Medikal Instituta Bayer u Tuzli, na sjeveroistoku BiH, u ratu je radio u bolnici u 40 kilometara udaljenoj opštini Teočak.
Vrijeme pandemije i ratne bolnice i rad, tada mladog ljekara, kaže imaju puno sličnosti, ali i puno razlika. U ratu nije bilo osnovnih uslova za rad, dodaje on, a danas se medicinari suočavaju sa nepoznatim virusom i nepredvidljivom bolešću, oko koje, kako kaže, ima puno lutanja.
„I nerijetko smo bespomoćni kada je u pitanju COVID-19 u smislu poduzimanja odgovarajućih terapijskih mjera. Tako da se nerijetko nalazimo u nekoj bezizlaznoj situaciji, dok opet ratne rane, ukoliko nisu nanijele veliku štetu moglo se na adekvatan i kvalitetan način zbrinuti pacijenta“, kaže Jahić za RSE.
Ljekari i medicinski radnici danas su na prvoj su liniji borbe sa nepoznatim virusom i najizloženiji su oboljevanju. Vlada Federacije BiH, početkom decembra 2020. godine, uvrstila je COVID-19 na listu profesionalnih bolesti.
„To u ratu nije bila ta vrsta problema, nego smo mogli da se fokusiramo na pacijente bez ikakve bojazni da ćemo mi zaraditi tu vrstu bolesti. Danas možemo imati informacije da dnevno umre 80 do 90 pacijenata oboljelih od COVID-19. Takvih situacija u ratu je bilo možda, jedna, dvije, tri“, kaže Jahić.
No, neke od teških ratnih situacija ljekari nikada ne zaboravljaju, naročito ako su pacijenti bili djeca.
„Uvijek mi tako pred oči dođe jedna djevojčica od možda jedno četiri, pet ili šest godina kojoj je geler pokidao tik ispod vilice u vratu, koja se igrala i tako je pala granata i nekoliko djece je stradalo. Ili recimo nakon pada Srebrenice, kada su se te jedinice probijale na slobodnu teritoriju, koliko je taj iscrpljeni narod poslije četiri, pet, šest dana probijanja kroz šume, nevrijeme, zasjede, kako su nas doživjeli“, priča Jahić.
Smatra da pandemija ostavlja puno više psihičkih posljedica i na medicinsko osoblje, jer ima puno situacija, koje su kako kaže, na ivici psihološke izdržljivosti.
Penzionerka u borbi protiv COVID-a
Sadeta Dervišević je penzionisana medicinska sestra, jedna od osnivača improvizovane ratne bolnice u sarajevskom naselju Dobrinja, koje je tokom rata bilo izolovano od ostatka grada. Penzionerske dane provodi tako što radi na trijaži u jednoj sarajevskoj privatnoj klinici i pomaže migrantima u borbi protiv korona virusa.
„Uvijek sam bila na prvoj liniji bilo u ratu, bilo sa migrantima, bilo u pandemiji“, kaže ona za RSE.
Početak rata u maju 1992. zatekao je u ambulanti u naselju Dobrinja. Ambulanta je prerasla u improvizovanu bolnicu u kojoj su, kako priča, rađene prve operacije i to u nedostatku medicinskog materijala tupim skalpelima.
„Sada se opet borimo, a ne znamo s čim i tu se gubi nada. Jedino što imamo entuzijazam. Taj entuzijazam je je bio i u maju '92. Nismo znali koliko će trajati deset, petnaest dana, a onda se ispostavilo 1.425 dana“, kaže ona.
Tokom rata je ranjena, dok je pomagala pacijentici koja nije mogla da hoda, da pređe livadu i zbog toga je jedina na Balkanu dobitnica medalje Florence Nightingale, svjetske nagrade za sestrinstvo koja se dodjeljuje svake dvije godine medicinskim sestrama za hrabrost i posvećenost žrtvama rata i prirodnih nesreća.
Sadeta je zbog ranjavanja 60 posto ratni vojni invalid.
U trećoj životnoj dobi, penzionerske dane provodi odlazeći u kućne posjete, kako bi pomogla oboljelim od COVID-19, nikada nije osjećala strah, no cijela je situacija, kaže podsjeća na ratno vrijeme.
„Samo što smo mi u ratu morali se samoorganizovati, a sad već organizacija dolazi i kad imate materijal, i menadžere, a tada smo se morali sami organizovati. Imamo s čim da radimo i imamo i ljudstva, a vjerujte u ratu nije bilo“, priča Sadeta svoje iskustvo iz privatne klinike i dodaje da u javnim bolnicama nije tako.
„Njima je isto kao u ratu, pogotovo što im jako puno osoblja izlazi iz stroja“, objašnjava ona.
'Ne puca, mir je'
Mubera Sahinagić, medicinska sestra u Domu zdravlja u Vogošći, nekoliko kilometara od Sarajeva, radi u laboratoriji i jedna je od šest medicinskih radnika koji u Kantonu Sarajevo rade na COVID-19 dijagnostici.
U ratu je radila na zbrinjavanju ranjenika u ambulanti koja se nalazila na prvoj ratnoj liniji.
„U ratu je bilo više optimizma, meni se tako čini. Imali smo neku nadu u neki završetak. Ovdje ovaj naš, kako popularno kažu nevidljivi neprijatelj, stalno ciklično dolaze ti novi valovi koji se pokazuju sve teži i teži i ljudi su jednostavno izolovani i zatvoreni već više od godinu dana“, kaže ona za RSE.
Poredeći rad tokom rata i tokom pandemije kaže kako su se zdravstveni radnici, poput svih ostalih bojali za fizički opstanak, kako nisu znali da li će kada dođu iz višednevnih smjena zateći žive članove svojih porodica.
„Danas, svaki dan kolege koje rade u Covid ambulantama i u Covid dijagnostici sa strahom prelaze kućni prag i razmišljaju hoće li prenijeti tu bolest svojoj djeci, porodici i roditeljima“, dodaje Sahinagić.
Radno vrijeme za medicinske radnike već dugo ne postoji, kaže ona. U zavisnosti od epidemiološke situacije, ali i broja zaraženih medicinskih radnika, ljekari i medicinske sestre skoro da i ne mogu otići na odmor.
Rasim Smajkić je tokom rata radio kao medicinski tehničar i vozač u bolnici u Mostaru. Danas je zaposlen u Zavodu za javno zdravstvo kao diplomirani sanitarni inžinjer.
„U ratu smo radili svi. Davali smo zaista maksimum. Međutim danas, s ovom pošasti koja nas je snašla, vrlo često se sjetim da je nekako bilo lakše u ratu“, kaže on za RSE.
Dodaje kako ljekari u BiH u vrijeme najveće pandemije rade posao koji nije cijenjen, suočeni sa malim platama i stalnim kršenjem radnih prava zbog čega su u Mostaru nekoliko puta tokom pandemije izlazili na proteste.
„Rat je zaista bio surov i bilo je jako teško u ratu raditi, međutim i danas je teško, ali hvala Bogu, ne puca... mir je“, zaključuje on.
Sa više od 7.500 umrlih od posljedica COVID-19 na 100.000 stanovnika, BiH se nalazi na 10. mjestu u svijetu.
Facebook Forum