U okviru 9. Pravo ljudski filmskog festivala (12 - 17. novembar) u nedjelju je prikazan film "Pod snijegom" cijenjene njemačke režiserke Ulrike Ottinger.
Njeni filmovi su istovremeno dokumentarni, igrani i umjetnički, pa i više od toga. To je posebna filmska estetika zahvaljujući kojoj je dobila brojna međunarodna priznanja.
Riječ je o svestranoj umjetnici. U svim svojim filmovima, pored režije, potpisuje i kameru, scenarij, te produkciju.
RSE: Negdje sam pročitao da izrazito volite putovati i snimati filmove. Spomenimo ostvarenja "Pod snijegom" (Under snow) i "Jovana Orleanka iz Mongolije" (Johanna d'Arc of Mongolia) koja ste snimali u Japanu i Mongoliji. Interesuje vas Daleki Istok?
Ottinger: Mnogo me zanima ta istočnjačka filozofija. Istok ima poseban odnos prema prirodi i to možete vidjeti u njihovoj kulturi, od muzike i slika, do arhitekture. Naravno, savremene promjene uticale su i na tamošnje kulture, mada smatram da temelj kulture još nije narušen. Fascinirana sam tim dalekim kulturama.
O filmu "Pod snijegom"
O filmu "Pod snijegom"
U japanskoj pokrajini Echigo, svake zime lokalno stanovništvo živi sa i pod snježnim prekrivačem pola godine. Zbog toga su razvili običaje, festivale i vjerske rituale.
Na poetičan način, Ulrike Ottinger nas uvodi u realnost snježnog pejzaža u svojoj ljepoti i težini života, prati mitske tragove "bogova puteva" i planinskih duhova, te upoznaje sa bajkovitim svijetom lisice i njenog ljubavnika.
Imajući u vidu da se bavim i etnografijom, poznavanje dramaturgije mi veoma koristi, daje mi slobodu da bolje iskoristim snimljeni materijal od kojeg ću napraviti dokumentarac. Da biste stalno imali ideje važno je da putujete, a ja to svakako radim i volim.
Putovanja vam otvaraju vidike, dovoljno je da imate sa sobom kameru ili fotoaparat i da zabilježite trenutak koji vas impresionira. Sa druge strane, nikako ne podržavam onaj tip dokumentaraca kojem pribjegava televizija. Takva dramaturgija mi se uopšte ne sviđa.
RSE: Da li je danas teško biti nezavisan filmski autor?
Ottinger: Rekla bih da jeste, jer kao nezavisna autorka svoje filmove produciram najčešće sama ili u koprodukciji sa ljudima koji cijene ono što radim. Zapravo, najteži je početak - raditi ovakve filmove kada vas još niko ne zna. To je jedna noćna mora, ali kada počnu cijeniti ono što radite - ona možete nastaviti snimati filmove na način na koji ste to zamislili.
Sada vlada veći interes prema dokumentarnim filmovima. To se pojavilo prije 10 ili 20 godina. Ranije je njemačka TV, kao i televizije iz ostalih zemalja zapadne Evrope, slala svoje ekipe po cijelom svijetu. Ti ljudi pravili su odlične reportaže jer su bili dobro obrazovani i poznavali zemlju u kojoj bi došli da snimaju dokumentarni film. Odmah poslije udarnih vijesti, televizija bi emitovala te krasne reportaže koje su bile vrlo ozbiljno kreirane.
Međutim, današnja televizija bježi od ovakvih priča. Danas TV program čine samo vijesti. Danas je sve površno.
(Trailer filma "Pod snijegom")
RSE: Kako uspijevate napraviti balans dokumentarnog filma koji ima odlike igranog i fantazije? Tumače li uloge u vašim filmovima profesionalni glumci ili naturščici?
Ottinger: Najčešće su to naturščici. Međutim, u filmu "Pod snijegom" angažovala sam dvojicu profesionalnih kabuki glumaca (Kabuki - vrsta tradicionalnog japanskog pozorišta, op.a.), dok su ostali naturščici. Kada snimam dokumentarac želim što izvornije zabilježiti, međutim, pošto je ovo ostvarenje jedna stvarna priča sa primjesama fantazije, onda možete biti slobodniji u snimanju.
Već 14 godina sarađujem sa brojnim azijskim dramaturzima, tako da dobro znam kako sačuvati originalnost, a pritom ubaciti i nešto svoje. Višegodišnje iskustvo vam dozvoljava da stvari posmatrate drugačije i takve ih postavljate. Važno je da, kada pravite dokumentarac o nekoj drugoj kulturi, što više saznate o toj kulturi.
Obilazite muzeje, slušajte muziku različitih naroda, posmatrajte slike i ostale rukotvorine koje proizvode, osluškujte zvukove prirode - sve će vam biti od koristi. Niko u Evropi ne pravi takve slike sa motivima snijega i kiše kao što to rade Japanci koje sam snimila u dokumentarcu "Pod snijegom".
RSE: Prilikom snimanja filma vi ste i režiserka, scenaristkinja, rukovodite kamerom... Izazov je raditi na ovakav način, jer je sva težina na vama.
Ottinger: Znate, ništa mi nije nepoznato. Kao vrlo mlada počela sam se baviti slikanjem i fotografisanjem. U Parizu sam se bavila graviranjem i ostalim tehnikama u likovnoj umjetnosti. Znanje o kinematografiji, način kako snimiti i napisati scenarij i slično, pomaže da uradite drugačije od ostalih.
Naravno, upijala sam znanje od mnogih iskusnijih kolega i učila, još ako na vašem putu sretnete ljude koji bi poput vas radili ono što naumite, onda imate dobitnu kombinaciju.
RSE: Koji su vaši budući planovi?
Ottinger: Upravo sam se vratila sa tromjesečnog putovanja. Bila sam na Beringovom moru, između Aljaske i Rusije. Boravila sam na obližnjim otocima i putovala sve do poluotoka Kamčatka.
Ove putešestvije su priprema za moj novi film. Napravila sam jednomjesečnu pauzu jer trebam otputovati za Moskvu, a onda se vraćam ovom ostvarenju. Ideja se pojavila prije osam godina, međutim, tek u skorije vrijeme su se javili i producenti zainteresovani za ovaj dokumentarac. Namjeravam napraviti i jednu izložbu koja će predstaviti kulturu tih rubnih azijskih kultura.
Filmski autori danas puno putuju po festivalima i onda takva mjesta mogu biti izvor inspiracije. Svaki put kada posjetim neku zemlju ostanem zatečena tim divnim pričama i jednostavno poželim odmah napraviti dokumentarac.
RSE: Možda i o Bosni i Hercegovini?
Ottinger: Bosna i Hercegovina je veoma interesantna. Zašto da ne? Nekoliko godina nakon pada Berlinskog zida napravila sam film "Južnoistočni prolaz" (Southeast Passage) koji prikazuje putovanje od Berlina do Istočne Evrope, jedan pravac do Odese a drugi do Istanbula. Proces snimanja je tekao izvrsno. Obišli smo zemlje i upoznali gostoljubivost mnogih naroda.
Tih godina je buktio rat u bivšoj Jugoslaviji. Nismo mogli izganjati papire, tako da nismo mogli ući u Bosnu i Hercegovinu ili Srbiju da zabilježimo šta se dešava. Žao mi je zbog toga.
Međutim, ono što sada mogu reći za Sarajevo jeste da je grad fascinantan. Razmišljam kroz kakve je strahote prošao, ali mislim da su se njegovi stanovnici oporavili od rata što je jedan civilizacijski poduhvat. To mogu zaključiti na osnovu razgovora sa ovdašnjim ljudima.
