Samohrani otac troje maloljetne djece postavio je na zgradu živiničkog BKC postavio oglas u kojem navodi da 'hitno i povoljno' prodaje bubreg kako bi prehranio djecu. Zbog stida, ime i prezime ne želi reći, ali je u telefonskom razgovoru sa novinarkom RSE ispričao što ga je dovelo do ovog očajničkog koraka. Njegova priča preslika je bosanskohercegovačke zbilje - u kojoj ljudi svakodnevno ostaju bez posla, nezbrinuti i ostavljeni na rubu egzistencije.
Oglas napisan rukom: „Prodajem bubreg vrlo povoljno da bih prehranio troje maloljetne djece“ zalijepljen je na prozoru BKC u Živinicama. Samohrani otac troje djece od 9, 12 i 15 godina više ne bira sredstva da bi zaradio za komad kruha.
„Ja moram to. Nešto moram riješiti. Gdje zaraditi i kako? Kako preživjeti do proljeća? To bi bilo ispod svih cijena, samo da se preživi bar do proljeća, a na proljeće ćemo da vidimo šta dalje“, priča on.
Njegov najstariji, petnaestogodišnji sin, kako nam kaže, morao je napustiti srednju školu zbog neimaštine.
„Nemam uslova da ga školujem. Finansijski ne mogu. Ne radim nigdje i morao sam to da uradim. Ustvari, on je to vidio sam. Dijete lijepo meni kaže: ’Ja ne mogu ovako’, i napustio. Teško mi je. Kad pogledam u kavoj smo situaciji, teško mi je.“
Ovaj čovjek ostao je bez posla jer u građevinskoj firmi u kojoj je radio nije mogao obavljati terenske poslove. U tom slučaju njegova malodobna djeca ostala bi sama, a Centar za socijalni rad onda bi mi oduzeo djecu.
„Socijalni radnik nije dozvoljavao da nastavim pošto sam radio po terenu, po Bosni ovdje. Djeca su maloljetna i on ne dozvoljava da ih ostavim djecu kod kuće da idem dalje da radim - i to sam morao da napustim posao. Htio ili ne, morao sam to da učinim. Što se tiče djece, oni mi daju toliku snagu. Kad sam ovo htio da učinim bilo mi je jako teško. Oni su mi govorili: ’Nemoj, baba, tako, biće bolje.’ Ali jednostavno nemam drugog rješenja“, kaže.
Ovaj čovjek još uvijek nije spreman reći ime i prezime.
„Nisam navikao nikad da mi neko pruži pomoć neku. Radio sa, borio sam se i prije rata i za vrijeme rata i poslije rata. Nikad nisam tražio da mi neko pomogne. Međutim, sad mi je to vrlo teško palo i toliko se stidim, jednostavno stidim se da bih u zemlju propao. Meni je toliko teško, da ne znam šta da vam kažem“.
Napustio bih ovu zemlju
Prije samo 17 godina ovaj samohrani otac bio je na prvim crtama bojišnice. Borac, stajao je rame uz rame sa sadašnjim načelnikom Živinica Hasanom Muratovićem. Danas taj isti načelnik ga ne želi ni pozdraviti.
„Prije bih došao do nekog vani nego do načelnika, a nekad smo dijelili jednu cigaru, jedan hljeb, jednu konzervu. Borili smo se za ovu državu, ali uzalud. Ko ne bi bio razočaran, molim vas, u ovakvoj situaciji i na tako nešto? Nemam odgovor na to“, rekao je.
Osim načelnikovih, i vrata drugih institucija su stalno bila zatvorena.
„Obraćao sam se svima, čak i direktorici. Kod nje sam bio na razgovoru i ona mi je obećala neku jednokratnu pomoć. Međutim, ja sam izganjao te papire i predao, ali evo već drugi mjesec nikom ništa. Jednu priču pričaju dok sam trenutno tu, okrenem leđa - druga je priča.“
Sve što traži ovaj čovjek je bilo kakav posao:
„Nije bitno koji posao, apsolutno nije bitno. Ne stidim se ništa da radim - samo da mogu biti blizu djece“, kaže on.
Oglas da prodaje bubreg nije hir ovog čovjeka, nego ozbiljna namjera:
„Toliko mi je teško, ali morao bih to uraditi. Vjerujte da bih uradio.“
Nekada borac za ovu zemlju, danas tu istu zemlju želi napustiti.
„Vjerujte, da imam mogućnosti iste sekunde sa svojom djecom bih napustio ovu državu. Iste sekunde. Da bilo kakve imam uslove, iste sekunde bih napustio i nikad se ne bih više vratio. Nikad. Samo zbog ovakvih uslova u ovoj našoj državi. Borili smo se za ovu državu, ali uzalud.“
Prodati organ koji život znači samo kako bi u narednih nekoliko mjeseci preživio sa svoje troje djece, može samo onaj tko više ne vidi nikakav izlaz iz teške situacije.
Oglas napisan rukom: „Prodajem bubreg vrlo povoljno da bih prehranio troje maloljetne djece“ zalijepljen je na prozoru BKC u Živinicama. Samohrani otac troje djece od 9, 12 i 15 godina više ne bira sredstva da bi zaradio za komad kruha.
„Ja moram to. Nešto moram riješiti. Gdje zaraditi i kako? Kako preživjeti do proljeća? To bi bilo ispod svih cijena, samo da se preživi bar do proljeća, a na proljeće ćemo da vidimo šta dalje“, priča on.
Njegov najstariji, petnaestogodišnji sin, kako nam kaže, morao je napustiti srednju školu zbog neimaštine.
„Nemam uslova da ga školujem. Finansijski ne mogu. Ne radim nigdje i morao sam to da uradim. Ustvari, on je to vidio sam. Dijete lijepo meni kaže: ’Ja ne mogu ovako’, i napustio. Teško mi je. Kad pogledam u kavoj smo situaciji, teško mi je.“
Ovaj čovjek ostao je bez posla jer u građevinskoj firmi u kojoj je radio nije mogao obavljati terenske poslove. U tom slučaju njegova malodobna djeca ostala bi sama, a Centar za socijalni rad onda bi mi oduzeo djecu.
„Socijalni radnik nije dozvoljavao da nastavim pošto sam radio po terenu, po Bosni ovdje. Djeca su maloljetna i on ne dozvoljava da ih ostavim djecu kod kuće da idem dalje da radim - i to sam morao da napustim posao. Htio ili ne, morao sam to da učinim. Što se tiče djece, oni mi daju toliku snagu. Kad sam ovo htio da učinim bilo mi je jako teško. Oni su mi govorili: ’Nemoj, baba, tako, biće bolje.’ Ali jednostavno nemam drugog rješenja“, kaže.
Ovaj čovjek još uvijek nije spreman reći ime i prezime.
„Nisam navikao nikad da mi neko pruži pomoć neku. Radio sa, borio sam se i prije rata i za vrijeme rata i poslije rata. Nikad nisam tražio da mi neko pomogne. Međutim, sad mi je to vrlo teško palo i toliko se stidim, jednostavno stidim se da bih u zemlju propao. Meni je toliko teško, da ne znam šta da vam kažem“.
Napustio bih ovu zemlju
Prije samo 17 godina ovaj samohrani otac bio je na prvim crtama bojišnice. Borac, stajao je rame uz rame sa sadašnjim načelnikom Živinica Hasanom Muratovićem. Danas taj isti načelnik ga ne želi ni pozdraviti.
„Prije bih došao do nekog vani nego do načelnika, a nekad smo dijelili jednu cigaru, jedan hljeb, jednu konzervu. Borili smo se za ovu državu, ali uzalud. Ko ne bi bio razočaran, molim vas, u ovakvoj situaciji i na tako nešto? Nemam odgovor na to“, rekao je.
Osim načelnikovih, i vrata drugih institucija su stalno bila zatvorena.
„Obraćao sam se svima, čak i direktorici. Kod nje sam bio na razgovoru i ona mi je obećala neku jednokratnu pomoć. Međutim, ja sam izganjao te papire i predao, ali evo već drugi mjesec nikom ništa. Jednu priču pričaju dok sam trenutno tu, okrenem leđa - druga je priča.“
Sve što traži ovaj čovjek je bilo kakav posao:
„Nije bitno koji posao, apsolutno nije bitno. Ne stidim se ništa da radim - samo da mogu biti blizu djece“, kaže on.
Oglas da prodaje bubreg nije hir ovog čovjeka, nego ozbiljna namjera:
„Toliko mi je teško, ali morao bih to uraditi. Vjerujte da bih uradio.“
Nekada borac za ovu zemlju, danas tu istu zemlju želi napustiti.
„Vjerujte, da imam mogućnosti iste sekunde sa svojom djecom bih napustio ovu državu. Iste sekunde. Da bilo kakve imam uslove, iste sekunde bih napustio i nikad se ne bih više vratio. Nikad. Samo zbog ovakvih uslova u ovoj našoj državi. Borili smo se za ovu državu, ali uzalud.“
Prodati organ koji život znači samo kako bi u narednih nekoliko mjeseci preživio sa svoje troje djece, može samo onaj tko više ne vidi nikakav izlaz iz teške situacije.
