Poštovani, pišem Vam osvrćući se na tekst novinarke Dženane Halimović pod naslovom „Optužbe za pedofiliju: Protjeran od crkve u Australiji, utočište našao u BiH“, a govori o slučaju svećenika Mate Križanca koji je dugo godina bio na pastoralnoj službi u Australiji.
Najprije moram reći kako mi je drago da je novinarka Dženana još jednom potvrdila da novinarstvo vrši službu „psa čuvara“ i da se trudi „nanjušiti“ i prokazati sve loše u društvu.
Međutim, istodobno moram izraziti žaljenje da je i ona svojim uratkom pokazala opravdanim sve optužbe na račun ove branše koje kažu da je novinarstvo spalo na tako niske grane.
Ovu ću tvrdnju pokušati objasniti na primjerima iz navedenoga članka za koji sam i ja bio pitan za komentar te sam kolegici, kroz spontani razgovor koji je uz moje dopuštenje sniman, dao svoje viđenje stvari pa sve naknadno potkrijepio citatima iz Crkvenog zakonika.
Najprije je nužno konstatirati kako je sam naslov tendenciozan i huškački te navodi na zaključak da je Bosna, odnosno Crkva u ovoj zemlji, utočište pedofila (usput, novinarka piše malim slovom crkva, a to je pojam koji opisuje građevinu, a velikim slovom pišemo Crkva kao zajednica vjernika). Unatoč činjenici da sam kolegici Halimović objasnio zašto je Mato Križanac došao vršiti službu u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, ona je to izostavila, jer se očito ne uklapa u koncept senzacionalizma. Stoga ponovno kažem: čovjek je svećenik Vrhbosanske nadbiskupije te je logično da se vrati u svoju matičnu zajednicu. Dakle, nije našao utočište nego se jednostavno vratio ondje odakle je potekao.
Istina, onda se nameće logično pitanje – kao što je novinarka u razgovoru sa mnom i pitala – ako se i vratio, kako može vršiti službu svećenika budući mu je biskup jedne biskupije to uskratio? U tomu je, smatram, i sva poanta teksta!
Ono što je iz uratka novinarke Halimović razvidno jest da je priča građena na potki kako je dotični svećenik zbilja pedofil. Dakle, Dženana je njemu već presudila, bez dokaznoga postupka, te onda tako i pisala tekst. Zbog toga u uvodu i kaže: „I dok se u Australiji i širom svijeta Crkva obračunava sa pedofilijom u svojim redovima, u BiH nema smetnji za Križančev rad jer ga sud nije osudio kao pedofila.“ Kao prvo, moram nedvojbeno podvući: Kada bi postojale stvarne indicije koje upućuju kako je Križanac uistinu pedofil, autor ovih redaka bi ga – kao novinar – prokazao javno, jasno i glasno te – kao svećenik – zahtijevao od nadbiskupa njegovo otpuštanje iz kleričkoga staleža čak i pod uvjetom da sam više ne bude svećenik (jer ne bih želio biti dio skupine koja na ovaj ili onaj način štiti tako gnusne prestupnika). Međutim, istina nije na tom tragu.
Prema svemu što sam – ponukan novinarskim pitanjima – saznao, Mato Križanac nikada i ni u kojem obliku nije napastovao dijete. To sam u razgovoru s kolegicom Halimović i rekao. Ako je prekršio Šestu Božju zapovijed – to je na razini njegove savjesti, jer nije bilo riječi o seksualnom odnosu s maloljetnicom, a nikako nije stvar sudskoga gonjenja koje bi rezultiralo kvalifikacijom da je pedofil! Odatle i nepostojanje sudske presude na civilnom sudu.
No, unatoč tomu, Križanac – kao i svaki drugi svećenik koji bi svojim postupcima zavrijedio – mogao je biti sveden na laički status ako bi tako rezultirao proces na crkvenom sudu. O tomu, između ostalih, govori kanon 1395 § 2. Zakonika kanonskoga prava kojega, premda sam joj citirao, konfuzno navodi autorica Dženana. Zakonik pak ovako kaže: „Klerik koji drukčije pogriješi protiv šeste Božje zapovijedi, ako je naime kažnjivo djelo počinjeno silom ili prijetnjama ili javno ili s osobom mlađom od 16 godina, neka se kazni pravednim kaznama, pa i otpuštanjem iz kleričkog staleža, ako slučaj to traži.“
Budući da Mato Križanac nije osuđen ni na jednom od ova dva suda, onda vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić nije imao razloga suspendirati ga nago mu je povjerio župu Bistrica kod Uskoplja.
Dakle, nije riječ ni o kakvom pravdanju nego naprosto o zaključcima izvedenim iz činjenica. Također, u najmanju ruku nije korektno, ovaj slučaj dovoditi u vezu sa slučajem svećenika Marca Mangiacasalea, koji je bio optužen za „seksualno zlostavljanje četiriju djevojčica“ te ga je papa Franjo, kako piše novinarka Halimović, prije sudskog procesa sveo na status laika. Očito da je Papa za to imao razloga i dovoljno informacija, jer da nije, malo bi tko povjerovao da bi rimski prvosvećenik učinio nepravdu nevinu čovjeku.
Odatle slijedi nastavak logičnoga pitanja: zašto je melburnški nadbiskup Denis Hart reagirao na način da svećeniku Mati zabrani djelovanje na području svoje dijeceze?
Očito da je mons. Hartu bilo jednostavnije tako nego provesti cjelovitu i transparentnu istragu koja bi, moguće, uputila na stvari koje se ne tiču prekršaja Šeste Božje zapovijedi. Je li takva situacija odgovarala i navodnoj žrtvi koja je dobila značajnu sumu novca – sasvim moguće. Ovako je ispalo: i vuci siti i ovce na broju, a novinar Chris Vedalgo iz australskoga The Age-a dobio je priču koju su ovdašnji novinari loše kopirali.
Bez imalo umanjivanja značaja teme i prebacivanja u drugi red korištenjem argumentum ad hominem, važno je napomenuti o kakvom profilu australskog novinara je riječ. Medijski napisi upućuju da je dotični 2013. bio nominiran za najlošijeg novinara Australije zato što je „sramotni lažac, nemoralna osoba, neetičan i nekompetentan“.
No, Crkva u Australiji, isprepadana medijskom hajkom (nekad opravdanom, a nekad umjetno stvorenom) očito „puše i na hladno“ pa je našla salamonsko rješenje.
To istodobno ne znači da je Mato Križanac pedofil koji, onda kao takav, ne bi smio ni mogao, obavljati svećeničku službu.
Ako bismo dopustili da ga se tek tako, bez ikakvoga jasnoga traga nego samo na osnovu prepričavanja i tračeva te latentne mržnje prema Crkvi, proglasi nečovjekom s mračnom pedofilskom prošlošću, onda bismo mogli bilo koga na svijetu optužiti da je pedofil – pa i novinarku Dženanu – te ga prognati iz ljudske zajednice.
Svi oni koji na to pristanu, kao, dakako, i oni koji su pokretači toga, imaju odgovornost... ako ne pred ljudima onda pred Bogom.
Novinarsko pero neka bude u službi očuvanja zajednice od svega lošega – što je Radio Slobodna Evropa u nebrojeno puta i posvjedočio – a ne u službi profita i interesnih skupina.
Josip Vajdner, urednik Katoličkog tjednika
