Stranka dijaspore Bosne i Hercegovine (SDBiH) je politička partija koja teži da predstavlja bosanskohercegovačke građane iz dijaspore u političkom životu Bosne i Hercegovine. Stranka ima sjedišta u Sarajevu i u švedskom gradu Geteborgu. Osnovana je u novembru 2009 godine u Švedskoj. Svoj prvi kongres održala je u Banjaluci 22. jula.
Edin Osmančević, koji je ponovo izabran za predsjednika Stranke, u intervjuu za RSE kaže, uz ostalo, kako bi država otišla u bankrot da nema sredstava koje dođu iz dijaspore u Centralnu banku BiH.
RSE: Gospodine Osmančeviću završen je prvi kongres Stranke dijaspore BiH. Ponovo ste izabrani za predsjednika Stranke. Na posljednjim posljednjim opštim izborima u BiH ste nastupali u okviru Koalicije Domovina, a u Goraždanskom (Bosanskopodrinjskom ) kantonu ste uspjeli i samostalno osvojiti jedan mandat. Da li je moguće podstaći ljude iz BiH koji žive vani da izađu u većem broju na izbore?
Osmančević: Moram reći da uopšte nisam zadovoljan odnosom dijaspore prema svojoj domovini u smislu glasanja. Na prošlim opštim izborima u BiH 2014 godine mi smo učinili jedan veliki napor da zajedno sa koalicijom 1. mart aktiviramo naše ljude i prekinut je taj trend pada glasanja iz dijaspore na izborima. Međutim, sama činjenica da je samo 42.000 ljudi glasalo na prethodnim izborima nije cifra s kojom bi bio zadovoljan. Sjetimo se samo 1996. godine i prvih izbora nakon rata kada je glasalo skoro 300.000 ljudi koji su bili van Bosne i Hercegovine.
RSE: Da li imate podatke koliko Bosanaca i Hercegovaca danas živi van granica zemlje ?
Osmančević: Nažalost tačne podatke nemamo. Možda ga imaju u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice BiH. Mi smo čitavo vrijeme zagovarali potrebu uspostavljanja Ministarstva dijaspore kako bi se uspostavila komunikacija ili organizacija koja bi usmjerila tokove informacija, ali i kapitala prema domovini. Danas se spekuliše da oko milion i po ljudi iz BiH živi van njenih granica, ali mi tačne podatke zaista nemamo.
RSE: Zbog čega je onda ovako mala zainteresovanost ljudi koji žive vani granica BiH za izbore. Da li su to objektvni razlozi ili i dijaspora sve više gubi interes za ono što se dešava u BiH?
Osmančević: Postoje i objektivni i subjektivni razlozi. Objektivni razlozi su prije svega Izborni zakon koji nas diskriminira u svakom pogledu. Ali mislim da bi svaki čovjek u dijaspori trebao da se zapita kakva je njegova odgovornost prema domovini, prema rodnom gradu. Da li imamo pravo da okrećemo glavu od svoji rođaka, prijatelja, komšija, svojih kuća. Postoje i subjektivni razlozi jer dosta naših ljudi umorilo se od gledanja na stanje u BiH. Većina njih sada živi u uređenim državama i sistemima. Ponekad su i lijeni da popune neke formulare koji se traže za svake izbore. Mi ćemo raditi na podizanju svijesti. Proces registracije nije toliko komplikovan da bi se našao kao jedino opravdanje za ne izlazak na izbore. Sama činjenica da se oko 300.000 ljudi prijavilo za posljednji popis govori da još uvijek postoji interes jedna doza patriotizma prema BiH. BiH je jedina domovina koju imamo bez obzira da li mi živili i San Fransicku, Geteborgu ili bilo gdje drugdje.
RSE: Koliko ste zadovoljni odnosom vlasti u BiH prema dijaspori? Uglavnom vas spomenu kada se govori o milijardama maraka koje preko Centralne banke BiH zvanično uđu iz dijaspore u BiH. S druge strane, država godinama nije željela da riješi pitanje dvojnih državljanstava zbog čega se i veliki broj ljudi ispisao iz knjige državljanstava.
Osmančević: Složio bi se sa vašom konstatacijom jer preko tri milijarde konvertibilnih maraka preko transakcionih računa iz dijaspore godišnje uđe u BiH. To je mnogo više jer tu ne ulaze ona sredstva što ljudi koji žive vani ostave svojim rođacima ili što plate razne poreze u BiH na svoju imovinu. Imam podatak po kome bi ova država otišla u bankrot da nema ovih sredstava koje dođu iz dijaspore u Centralnu banku BiH. Spoljni dug BiH prema inostranstvu je enormno visok oko 10 milijardi konvertibilnih maraka. On bi bio sigurno mnogo veći da nema ovih tri milijarde. Taj podatak nam je dostavio guverner Centralne banke BiH Kemal Kozarić. Imao sam s njim kontakt prije nekoliko dana i razgovarali smo oko toga. On je jedan od rijetkih koji ističe značaj dijaspore. Svjesni smo da će se maćehinski odnos države prema dijaspori nastaviti sve dok ne budemo imali svoje predstavnike u državnom parlamentu i imali neku moć odlučivanja. Predsjednici naših podružnica su dobili zadatak da više rade na jačanju svijesti i pozivanju ljudi da izađu na izbore, prije svega u Njemačkoj gdje boravi gotovo 300.000 ljudi iz BiH . U Švedskoj taj trend je povećan od 130.000 ljudi, a samo 10.000 je glasalo na posljednji izborima. Moramo preko naših podružnica više raditi na procesu registracije. Moramo objasniti ljudima da to uopšte nije tako komplikovano. U to sam se i sam uvjerio. Moj sin je navršio 18 godina i vadili smo ovdje ličnu kartu. Proces vađenja lične karte je toliko jednostavan da sam iznenađen. Nemojmo tražiti razloge naše pasivnosti.
RSE: Kako bi Stranka dijaspore mogla konkretno pomoći Bosni i Hercegovini?
Osmančević: Vrlo je teško djelovati u bosanskom blatu. Mi smo se uvjerili u to na ovim posljednjimi izborima gdje smo, nažalost, od naših partnera u koaliciji Domovina izigrani. Vidite sami u šta se ta koalicija pretvorila. Ti principi kulturne komunikacije, poštovanja, gdje bi pet glava trebale biti pametnije nego jedna, su zanemareni, a privatni interes je u prvom planu dok je interes društva zapostavljen. Nažalost, nemamo te zajedničke sinergije. Stranka dijaspore u tom pogledu može donijeti nešto novo. Potrebno je vratiti povjerenje građana i ubijediti ih da ova država može ići naprijed i ponuditi im nešto novo. To novo jeste bolji život. A do toga može doći samo otvaranjem novih preduzeća, novih radnih mjesta, investiranjem kapitala. Siguran sam da dijaspora može biti novi Međunarodni monetarni fond, ukoliko bi se napravila jedna efikasna struktura koja bi kapital iz vana usmjerila na pravi put u nove investicije. Potrebna je jedna zdrava politika. Potrebni su nam novi ljudi, pošteni ljudi. Ja vjerujem da se i kao političar može biti pošten. Nisu svi ljudi nepošteni.
