Kada je 31.1.1994. godine počelo emitiranje programa na južnoslavenskim jezicima, političke elite na prostoru bivše Jugoslavije su se uznemirile.
Kakvu to sad politiku vode Sjedinjene Države kad počinju program koji se obraća svim građanima na svim jezicima? Odmah su počele priče da SAD obnavlja nekakvu Jugoslaviju, da šalje poruku na Balkan i slično.
Iz Hrvatske je odmah stigla optužba da smo ¨jugonostalgičari¨, kolege muslimani iz redakcije su odmah dobili etiketu ¨loših¨ muslimana, a u Beogradu su naravno odmah definirali program kao ¨anti-srpski!¨. Šta bi drugo rekli.
Ali koliko god su takve izjave brzo stigle, brzo su se i gasile. Jer, postalo je posve jasno da program nema političkih interesa i da je osnovni cilj – obavijestiti.
Takva je uređivačka politika donijela rekordne rezultate, do tada nezabilježene na radiju Slobodna Evropa – 36 posto slušanosti u BiH za vrijeme rata i isto toliko u Srbiji za vrijeme napada NATO saveza.
Redakcija je u međuvremenu narasla, osnovale su se redakcije na albanskom i makedonskom, osnovana dopisništva u Sarajevu, Beogradu, Podgorici, Skopju i u Prištini. Jedno vrijeme i u Zagrebu.
Prošlo je 18 godina, a razlozi za redakciju postoje i dalje, mediji su na Balkanu i dalje ozbiljan problem. Evo primjera iz prošle sedmice.
Protekli vikend je bio veliki dan srpskog sporta prije svega, a odmah zatim crnogorskog i hrvatskog. Mediji su to pratili velikim količinama informacija, političari su se takmičili, kao i obično, da se nađu blizu osvajača medalja.
"Revanš"
Ali, sve što se dešavalo oko tih istih sportskih događaja je još jedan dokaz koliko je situacija među državama na Balkanu napeta i koliko mediji doprinose da ona bude još napetija.
Najprije Novi Sad. Pedesetak huligana se dogovore da napadnu navijače iz Hrvatske, unište nekoliko automobile, povrijede neke hrvatske navijače.
Predsjednik Srbije to, naravno, osudi. Ministar unutarnjih poslova izreče svoju skandaloznu rečenicu u stilu "ne smijemo biti tako loši kao oni" i slično. Onda svi budu sretni što nekoliko autobusa sa navijačima iz Hrvatske nije ni došlo u Beograd pa se to definira kao dobra suradnja dvije policije!
Suština, međutim, nije u izjavama, ni dobrim ni lošim. Suština je u tome da se u Srbiji živi u takvom medijskom okruženju u kojem se 50 mladih ljudi nađe motiviranim da izađe na ulice, stavi masku na lice i organizirano počnu da tuku "ustaše".
Njihovi postupci, dakle, nisu posljedica neke mladalačke ludosti, ti su mladi ljudi odrasli nakon rata, nego logična posljedica stanja u Srbiji, obrazovnog sistema u kojem se rat objašnjava time da su svi krivi, predizbornim izjavama i postupcima koji pojačavaju nacionalističke pokliče, te besmislene hajke koja se vodi protiv Angeline Jolie i Andrea Nikolaidisa, te hajke koja počinje protiv Nataše Kandić.
Onda jedan portal u Hrvatskoj objavi da su rukometaši Srbije izašli na podijum u "vojničkim kapama" iako je šajkača mnogo više nacionalni nego vojnički simbol iz prvog svjetskog rata.
U Splitu neko napadne jednog građanina Srbije, u Vukovaru se dogodi međuetnički incident pa jedan ugledni političar izjavi da je to zato što je organizirano javno gledanje rukometne utakmice!?
Sad mnogi navijači u Hrvatskoj čekaju priliku za navijački "revanš". Nema onaj incident u Vukovaru nikakve veze sa time što je neko odlučio da se prenos utakmice gleda grupno, nego je on reakcija na događaje u Novom Sadu i na ponašanje medija u Hrvatskoj koji u incidentima vide prije svega "etničku" dimenziju.
Etno-partijsko novinarstvo
Količina mržnje koju svakodnevno izbacuje Milorad Dodik protiv drugog entiteta i većinskim narodom u tom entitetu je nezabilježena i po mnogim je elementima gora od one predratne.
Mediji u Federaciji bljuju svoju vrstu mržnje, a jedan tamošnji kolumnista to naziva "nasiljem etno-partijskog aktivizma". Sve se u novinarsvu na Balkanu pomiješalo – i vijest, i komentar, i izvještaj i analiza.
Možeš da izmišljaš, da lažeš, da prećutiš - sve je dozvoljeno ako je to na "liniji".
I nema puno razlika u odnosu na vrijeme kad je osnivana redakcija na Južnoslavenskim jezicima, po nekim elemtima je čak i gore. Na žalost.
Zato, osobno, ovu godišnjicu redakcije na Južnoslavenskim jezicima dočekujem sa tugom. Jer nakon toliko zla koji su na Balkanu prosuli mediji vidim da zla ima još i da se prosipa još. I kad god mi se učini da je već sve iscurilo – vidim ima još.
Osobno, također, mislim da mediji na prostorima bivše Jugoslavije dijele odgovornost za rat. Nakon političara i JNA moja je profesija po krivici – treća.
Zato je postojanje radija Slobodna Evropa jedan uspješan pokušaj da se na Balkan plasira što više činjenica, što više dijaloga, što više tolerancije.
Svi problem koji su "rađali" nacionalizme na Balkanu su postojali, ali ih je nacionalizam učinio nerješivima. I nijedan problem nije riješio, pa ni onaj medijski.
Niti će.
Povodom 18 godina emitovanja programa Radija Slobodna Evropa na prostoru bivše SFRJ, našoj redakciji stižu čestitke sa svih strana.
Urednik Studentskog radija eFM u Sarajevu, Zoran Ćatić je, između ostalog, naveo: "Vaš rad i profesionalizam nam je uzor i primjer kojim se rukovodimo u našem radu i radu s novim generacijama koje odgajamo. Hvala Vam na tome".
Na našoj Facebook stranici, među ostalim čestitkama je i ona ona Perse Vučić čiji deo prenosimo.
"Odmah su mi postali i zauvek mi ostali dragi: Nenad Pejić, Veljko Samolov, Branka Mihajlović, Jugoslav Ćosić... i meni najdraži Omer Karabeg i njegov ,,Most''! U vreme NATO bombardovanja Srbije sam vas neizostavno svake noći slušala od ponoći do pola šest ujutru, da bih saznala šta se događa u Srbiji. Bili ste i ostali objektivni!"
Slobodna Evropa se zahvaljuje na čestitkama i porukama podrške.
Kakvu to sad politiku vode Sjedinjene Države kad počinju program koji se obraća svim građanima na svim jezicima? Odmah su počele priče da SAD obnavlja nekakvu Jugoslaviju, da šalje poruku na Balkan i slično.
Iz Hrvatske je odmah stigla optužba da smo ¨jugonostalgičari¨, kolege muslimani iz redakcije su odmah dobili etiketu ¨loših¨ muslimana, a u Beogradu su naravno odmah definirali program kao ¨anti-srpski!¨. Šta bi drugo rekli.
Ali koliko god su takve izjave brzo stigle, brzo su se i gasile. Jer, postalo je posve jasno da program nema političkih interesa i da je osnovni cilj – obavijestiti.
Takva je uređivačka politika donijela rekordne rezultate, do tada nezabilježene na radiju Slobodna Evropa – 36 posto slušanosti u BiH za vrijeme rata i isto toliko u Srbiji za vrijeme napada NATO saveza.
Redakcija je u međuvremenu narasla, osnovale su se redakcije na albanskom i makedonskom, osnovana dopisništva u Sarajevu, Beogradu, Podgorici, Skopju i u Prištini. Jedno vrijeme i u Zagrebu.
Prošlo je 18 godina, a razlozi za redakciju postoje i dalje, mediji su na Balkanu i dalje ozbiljan problem. Evo primjera iz prošle sedmice.
Protekli vikend je bio veliki dan srpskog sporta prije svega, a odmah zatim crnogorskog i hrvatskog. Mediji su to pratili velikim količinama informacija, političari su se takmičili, kao i obično, da se nađu blizu osvajača medalja.
"Revanš"
Ali, sve što se dešavalo oko tih istih sportskih događaja je još jedan dokaz koliko je situacija među državama na Balkanu napeta i koliko mediji doprinose da ona bude još napetija.
Najprije Novi Sad. Pedesetak huligana se dogovore da napadnu navijače iz Hrvatske, unište nekoliko automobile, povrijede neke hrvatske navijače.
Predsjednik Srbije to, naravno, osudi. Ministar unutarnjih poslova izreče svoju skandaloznu rečenicu u stilu "ne smijemo biti tako loši kao oni" i slično. Onda svi budu sretni što nekoliko autobusa sa navijačima iz Hrvatske nije ni došlo u Beograd pa se to definira kao dobra suradnja dvije policije!
Suština, međutim, nije u izjavama, ni dobrim ni lošim. Suština je u tome da se u Srbiji živi u takvom medijskom okruženju u kojem se 50 mladih ljudi nađe motiviranim da izađe na ulice, stavi masku na lice i organizirano počnu da tuku "ustaše".
Njihovi postupci, dakle, nisu posljedica neke mladalačke ludosti, ti su mladi ljudi odrasli nakon rata, nego logična posljedica stanja u Srbiji, obrazovnog sistema u kojem se rat objašnjava time da su svi krivi, predizbornim izjavama i postupcima koji pojačavaju nacionalističke pokliče, te besmislene hajke koja se vodi protiv Angeline Jolie i Andrea Nikolaidisa, te hajke koja počinje protiv Nataše Kandić.
Onda jedan portal u Hrvatskoj objavi da su rukometaši Srbije izašli na podijum u "vojničkim kapama" iako je šajkača mnogo više nacionalni nego vojnički simbol iz prvog svjetskog rata.
U Splitu neko napadne jednog građanina Srbije, u Vukovaru se dogodi međuetnički incident pa jedan ugledni političar izjavi da je to zato što je organizirano javno gledanje rukometne utakmice!?
Sad mnogi navijači u Hrvatskoj čekaju priliku za navijački "revanš". Nema onaj incident u Vukovaru nikakve veze sa time što je neko odlučio da se prenos utakmice gleda grupno, nego je on reakcija na događaje u Novom Sadu i na ponašanje medija u Hrvatskoj koji u incidentima vide prije svega "etničku" dimenziju.
Etno-partijsko novinarstvo
Količina mržnje koju svakodnevno izbacuje Milorad Dodik protiv drugog entiteta i većinskim narodom u tom entitetu je nezabilježena i po mnogim je elementima gora od one predratne.
Mediji u Federaciji bljuju svoju vrstu mržnje, a jedan tamošnji kolumnista to naziva "nasiljem etno-partijskog aktivizma". Sve se u novinarsvu na Balkanu pomiješalo – i vijest, i komentar, i izvještaj i analiza.
Možeš da izmišljaš, da lažeš, da prećutiš - sve je dozvoljeno ako je to na "liniji".
I nema puno razlika u odnosu na vrijeme kad je osnivana redakcija na Južnoslavenskim jezicima, po nekim elemtima je čak i gore. Na žalost.
Zato, osobno, ovu godišnjicu redakcije na Južnoslavenskim jezicima dočekujem sa tugom. Jer nakon toliko zla koji su na Balkanu prosuli mediji vidim da zla ima još i da se prosipa još. I kad god mi se učini da je već sve iscurilo – vidim ima još.
Osobno, također, mislim da mediji na prostorima bivše Jugoslavije dijele odgovornost za rat. Nakon političara i JNA moja je profesija po krivici – treća.
Zato je postojanje radija Slobodna Evropa jedan uspješan pokušaj da se na Balkan plasira što više činjenica, što više dijaloga, što više tolerancije.
Svi problem koji su "rađali" nacionalizme na Balkanu su postojali, ali ih je nacionalizam učinio nerješivima. I nijedan problem nije riješio, pa ni onaj medijski.
Niti će.
Čestitke za rođendan
Čestitke za rođendanPovodom 18 godina emitovanja programa Radija Slobodna Evropa na prostoru bivše SFRJ, našoj redakciji stižu čestitke sa svih strana.
Urednik Studentskog radija eFM u Sarajevu, Zoran Ćatić je, između ostalog, naveo: "Vaš rad i profesionalizam nam je uzor i primjer kojim se rukovodimo u našem radu i radu s novim generacijama koje odgajamo. Hvala Vam na tome".
Na našoj Facebook stranici, među ostalim čestitkama je i ona ona Perse Vučić čiji deo prenosimo.
"Odmah su mi postali i zauvek mi ostali dragi: Nenad Pejić, Veljko Samolov, Branka Mihajlović, Jugoslav Ćosić... i meni najdraži Omer Karabeg i njegov ,,Most''! U vreme NATO bombardovanja Srbije sam vas neizostavno svake noći slušala od ponoći do pola šest ujutru, da bih saznala šta se događa u Srbiji. Bili ste i ostali objektivni!"
Slobodna Evropa se zahvaljuje na čestitkama i porukama podrške.
