Po broju obavljenih transplantacija organa, BiH se i dalje nalazi na dnu liste evropskih zemalja, a oboljeli su često primorani prikupljati novac u humanitarnim akcijama kako bi platili skupe operacije u inostranstvu. Uzroci ovakvog stanja su loša provedba zakona u bh. entitetima, u čijoj nadležnosti je ova oblast, dok na državnom nivou za to ne postoji zakonska regulativa.
Adnan Fazlagić iz Sarajeva dobio je prije godinu i pol novo srce u Ljubljani. Za transplantaciju koja mu je spasila život bilo je potrebno više od 90.000 eura, a novac je prikupljan i u humanitarnoj akciji "Srce za Fazlu". Fazlagić je danas angažiran u udruženjima oboljelih i pokušava pomoći osobama koje godinama čekaju na transplantaciju jer nemaju novca sa operaciju u inostranstvu.
„Dođe se do jedne tačke gdje se više ne može pomoći tim ljudima. Ja se sjećam svog slučaja, kad su mi prije nekoliko godina rekli: 'Prihvati to, tako je, kako je. Koliko traje stisni se i nema dalje'. Međutim, kad bi se stvorila mogućnost i kod nas za ove operacije to bila ogromna stvar za oboljele“, ispričao je nedavno Fazlagić za RSE.
I životna priča Muje Kovačevića iz Bugojna već godinama plijeni pažnju javnosti. On je prije nekoliko godina po bubreg otišao u Pakistan, a to ga je koštalo 50 hiljada eura.
„Taj novac su moji drugovi prikupili. Okupila se raja i krenula od vrata do vrata, po cijeloj čaršiji. I sve zbog toga jer živimo u tako divnoj urađenoj državi da moramo bježiti iz nje kako bi živjeli, a kamoli se liječili. BiH nema nacionalni program, nije razvijena mreža darivanja i onaj ko nema rodbinsku transplantaciju osuđen je da umre ili da nađe sam bubreg. Ja sam imao sreću i došao do Pakistana, a bez toga bih vjerovatno bio mrtav pošto je kod nas i dijaliza na vrlo niskom nivou tako da je životni vijek veoma kratak“, Kovačevićeva je priča.
U BiH se godišnje uradi tek 20-ak transplantacija, iako hiljade ljudi treba operacije koje bi im spasile život. S obzirom na to da je ova oblast u nadležnosti entiteta, Republike Srpske i Federacije BiH, na snazi su i različiti zakoni, te ne postoji zajednička državna institucija koja bi za to bila zadužena. Kako bi povećali broj transplantacija u Federaciji BiH, iz Udruženja osoba na dijalizi i sa trasplantiranim organima inicirali su izmjene zakona, kako bi uveli praksu pretpostavljenog pristanka doniranja organa.
Predsjednik ovog udruženja Tomislav Žuljević kaže da ovakva praksa postoji u brojnim evropskim zemljama, među kojima je i Hrvatska koja se svrstala među vodeće zemlje po broju obavljenih transplantacija.
„Trenutno, federalni zakon iz 2009. godine podrazumijeva pisani pristanak, što znači da se moramo potpisati ukoliko želimo da darujemo organe. Predložene izmjene obrnut će situaciju, te kažu da smo svi potencijalni donatori organa ako se za života nismo tome u pisanom obliku protivili, a i u tom slučaju će biti potrebno odobrenje obitelji. Ovaj zakon će poboljšati i povećati broj transplantacija u Federaciji BiH, gdje ima 2.000 ljudi na dijalizi, a tu su i oni koji čekaju da dobiju novo srce, jetru... Ovaj zakon će uliti barem malo nade bolesnicima da će dočekati šansu za novi život“, kazao je za RSE Žuljević.
U RS teža situacija nego u Federaciji
Oboljeli u Republici Srpskoj upozoravaju da je situacija u tom entitetu još teža nego u Federaciji BiH i da je broj transplantacija zanemariv. U Univerzitetskom kliničkom centru Republike Srpske radi se samo transplantacija bubrega od živih donora. Od 2010. godine, kada je urađena prva, urađene su ukupno 23 transplantacije bubrega.
Predsjednica Udruženja osoba na dijalizi i sa transplantiranim organima regije Doboj Dragana Gligorić kaže da, zbog ovakve situacije, veliki broj oboljelih prikuplja novac za operacije u inostranstvu.
„U RS-u je 2010. godine donesen Zakon o transplantaciji, nažalost danas još nema ni aparata za tipizaciju tkiva, što je temelj svake transplantacije, a o kadaveričnoj transplantaciji, odnosno doniranju organa preminule osobe, se i ne govori. Ne očekujemo neki napredak i idemo na soluciju da se možda, zajedničkim snagama sa kolegama iz Federacije BiH, pokušamo izboriti da se na državnom nivou donese zakon koji bi važio za čitavu BiH. Da vrijede isti uslovi za sve pacijente, bez obzira u kojem su entitetu, jer jedna smo država“, kazala je Gligorić.
I doktor Senaid Trnačević, sa Kliničkog centra u Tuzli, koji je sa 18 urađenih transplantacija prošle godine, lider u BiH, smatra da bez zajedničkog rješenja na nivou države neće prestati problemi za oboljelje iz oba bh. entitea.
„Nemamo državnu podršku. Sve normalne evropske zemlje imaju jednu komisiju na nivou države i bazu podataka o tome koliko ima bubrega i ostalih organa. Medicinski radnici sve su uradili, ali nemamo krovnih zakona na nivou BiH. Recimo, šta ako bi neki organ, koji ne odgovara nikome u Evropi, odgovarao nekome u BiH, koga će Eurotransplant kontaktirati da taj organ dostavi“, kaže Trnačević.
Osim unaprjeđenja zakonske regulative i prevazilaženja blokada zbog komplicirane strukture vlasti, za povećanj broja transplantacija potrebno je raditi i na razvijanju svijesti kod građana o važnosti doniranja organa, kaže predsjendica Donorske mreže Kantona Sarajevo Halima Resić.
„Možemo imati idealan zdravstveni sistem, super organizovan, ali ako porodica preminulog u konačnici ne da suglasnost za doniranje organa sve pada u vodu. Dakle kontinuirana edukacija građana je jako bitna, a ne samo dva puta godišnje kada se obilježava Svjetski dan bubrega ili kad je Evropski dan donacije i transplantacije organa“, naglašava Resić.
Osim oboljelih koji godinama čekaju na rješenje koje će spasiti mnoge živote, te upozoravaju da je dijaliza najskuplja i najnepovoljnija za oboljele,podršku unaprjeđenju sistema transplantacije organa u BiH dale su i religijske zajednice.
Facebook Forum