Dok su u srijedu stizale vijesti iz Ciriha o hapšenjima visokih funkcionera Svjetske fudbalske federacije (FIFA) pod optužbama za korupciju i prodaju glasova – u odlučivanju, pored ostalog, o budućim domaćinima svjetskih prvenstava i televizijskim pravima – od svih ekspertnih mišljenja o pozadini i razmjerama tog svjetskog korupcijskog skandala najzanimljivijim mi se učinilo ono koje je je, u razgovoru za BBC TV, ponudio fudbalski komentator Tomi Smit (Tommy Smyth), o kojem je inače britanski dnevnik Guardian svojevremeno pisao kao o „najomraženijem komentatoru u fudbalskoj istoriji“. Njegovo objašnjenje hapšenja visokih funkcionera FIFA? „Zamjerili su se pogrešnim ljudima“.
Smit je opisao kako je vidio okamenjeno lice bivšeg američkog predsjednika Bila Klintona (Bill Clinton) kad je u novembru 2010. objavljeno da je Katar - zemlja bez ikakve fudbalske istorije ili infrastrukture – u glasanju zvaničnika FIFA dobio organizaciju svjetskog prvenstva 2022. u konkurenciji, pored ostaog, sa Sjedinjenim Državama čiju je kandidaturu došao da podrži i Klinton.
Dobro – nemam nikakvih razloga da vjerujem kako se baš Klinton lično angažovao u razotkrivanju kriminala u vrhovima fudbalske organizacije, ali mislim da je opaska „najomraženijeg komentatora“ korisna opomena i za aktuelne političke vođe u našim podnebljima koji su u odsustvu međunarodne „čvrste ruke“ posljednjih godina odnekud umislili da mogu bez ikakvih posljedica ignorisati ili čak ismijavati upozorenja svjetskih diplomatskih predstavnika.
Ne vjerujem da u zaokupljenosti drugim svjetskim žarištima, od „Islamske Države“ do uslova pod kojima će se obuzdati iranske nuklearne ambicije, postoji politička volja na Zapadu da se na opstrukciju mirovnih inicijativa na Balkanu odgovori na način na koji je odgovoreno na Miloševićevo odbijanje mirovnih inicijativa u vezi s Kosovom, ali mi se čini da oni koji potpaljuju ekstremne „antimeđunarodne“ izjave i osjećanja ne daju baš dobar savjet svojim poslodavcima u Bosni i Hercegovini. Pokušaji da se vlastitoj javnosti sugeriše kako, recimo, odbijanje američkih diplomata da se sastaju s predsjednikom entiteta sve dok on nastavlja s antidejtonskom retorikom i aktivnostima nije baš izraz američke politike; ili da se međunarodni diplomati – od visokog predstavnika do angažovanijih abasadora – predstave kao „nižerazredni činovnici“ koji u Bosni i Hercegovini imaju status i primanja koja nikad ne bi imali u svojim zemljama; ili obećanja kako ćemo „i njih nadživjeti“ (kao što smo nadživjeli ranije izazove) ... mogu da vode samo u dublju izolaciju ili konfrontaciju uz dalje odgađanje proevropskih ekonomskih i političkih reformi.
„Svijet“ danas nije onako direktno angažovan u uspostavljanju i jačanju institucija „funkcionirajuće države“ kao u prvoj deceniji nakon rata – kad su i Washington i „međunarodna zajednica“ najviše oličena u agilnom visokom predstavniku Pediju Ešdaunu (Paddy Ashdown) kombinacijom „mrkve i štapa“, odnosno obećanja ekonomske i političke podrške na jednoj i prijetnje sankcijama na drugoj strani, neposredno predsjedavali nad kakvim-takvim napredovanjem prema Evropi.
Od toga odavno nema više ništa. Amerikanci su odustali od predsjedavanja nad razvojem u Bosni i Hercegovini ne zbog Dodikovih antidejtonskih izjava i aktivnosti nego onda kad su bošnjački prodavači magle o „stopostotnoj državi“ u aprilu 2006. godine u ime maksimalističkih zahtjeva torpedovali proces postepenog jačanja države. Visoki predstavnici od tada takođe uglavnom samo pišu izvještaje o zastoju – pa i zaostajanju – BiH na „evropskom putu“ bez namjere da bilo šta praktično potiču ili nameću a sadašnji visoki predstavnik ovih se dana prvi put pred Savjetom bezbjednosti požalio i na opadanje podrške njegovom uredu zbog čega „postaje sve teže za mene da ispunjavam svoj mandat“.
Znači li to da je svijet digao ruke od Bosne i Hercegovine i da je došlo vrijeme njene dalje razgradnje bilo u vidu najava „referenduma o nezavisnosti“ ili pritisaka za uspostavu „trećeg entiteta“? Oni koji računaju s tim mogli bi se tragično „preračunati“: iako nema nikoga u svijetu ko bi preuzeo ulogu aktivnog predsjedavanja nad projektom evropske Bosne i Hercegovine, danas je – kao možda nikad u 20 postdejtonskih godina – postignuta potpuna saglasnost o njenoj budućnosti. Inicijativa njemačke i britanske diplomatije za poticanje proevropskih reformi postala je projekt cijele Evropske Unije iza kojeg su stale i Sjedinjene Države. Prva dama evropske diplomatije u prvih šest mjeseci njenog mandata već dva puta je bila u Sarajevu da podrži “istorijsku odluku“ bosanskohercegovačkih političkih prvaka da se pismeno obavežu na reforme koje traži Evropska Unija. Može se očekivati da će idućih mjeseci – s približavanjem 20. godišnjice Dejtonskog sporazuma u novembru – međunarodna očekivanja i poticaji za ispunjavanje obaveza iz potpisane izjave biti sve izraženiji.
Domaće političke vođe koji misle kako mogu „napismeno“ biti za Evropu a usmeno se rugati njenim i američkim predstavnicima mogli bi na kraju – kao i visoki zvaničnici FIFA ovih dana – otkriti kako su se „zamjerili pogrešnim ljudima“: korupcija i prodaja uticaja nisu, ipak, ograničeni samo na fudbal niti se orasi u džepu nalaze samo u Cirihu ...
