Održana rasprava o nadležnosti Suda za hrvatsku tužbu protiv Srbije

Svoje viđenje ovog problema prvo su iznijeli predstavnici Srbije koji su osporili nadležnost Suda u ovom slučaju, dok je hrvatska strana nastojala dokazati kako je nadležnost nesporna. Odluku o tome hoće li procesuirati ovu tužbu ili ne Sud bi trebao donijeti na jesen. Sučeljena stajališta Hrvatske i Srbije u ovom slučaju prenose naši reporteri Enis Zebić i Zoran Preradović.

* * *

U Zagrebu očekuju pozitivnu odluku Suda (Enis Zebić, Zagreb)

Pravni zastupnik Hrvatske pred Međunarodnim sudom pravde, sveučilišni profesor Ivan Šimonović umjereni je optimist kada je u pitanju rasprava o nadležnosti Suda za hrvatsku tužbu za genocid protiv vlasti u Beogradu:

„Sud je glede svoje nadležnosti za genocid donio dvije proturječne odluke. Jedna je bila u bosanskom slučaju, a druge je bila u slučaju koji je SR Jugoslavija pokrenula protiv NATO-a. Prema tome, nitko ne može unaprijed znati kakva će biti njihova odluka u ovom slučaju. Ono što je zadaća hrvatskog pravnog tima to je - svojim argumentima i njihovom kvalitetom povećati šansu da Sud odluči da je nadležan i za hrvatsku tužbu.“

Hrvatska je 1999. podnijela pred ICJ-om tužbu protiv tadašnje SR Jugoslavije tražeći da to najviše pravosudno tijelo UN-a utvrdi odgovornost Beograda za genocid na području Hrvatske. Hrvatska u svojoj tužbi traži od Suda da utvrdi da je Beograd odgovoran za genocid u Hrvatskoj, kao i da Beograd krivično goni sve odgovorne osobe i da utvrdi sudbinu svih nestalih, kojih je još oko 1000. Prema tužbi, djelo genocida počinjeno je od 1991. do 1995. godine etničkim čišćenjem i protjerivanjem nesrpskog stanovništva, ubijanjem 10.572 osobe i bespravnim zatočivanjem preko 7.000 ljudi po logorima. Profesor međunarodnog kaznenog prava na zagrebačkom Sveučilištu Željko Horvatić optimist je oko odluke Suda o nadležnosti za hrvatsku tužbu za genocid protiv Beograda:

„Čini mi se - rekao bih - sa 80 do 90 posto vjerojatnosti da će Sud odlučiti o nadležnosti i za tužbu Hrvatske protiv Srbije. Konačni rezultat bit će, naravno, dugotrajna pravna borba pred tim sudom i ovisit će o stajalištu tog suda - je li on uopće spreman primijeniti Konvenciju o genocidu na ovaj slučaj koji je evidentno dokaziv?“

Što je sa argumentom Beograda da Sud nije nadležan jer je Srbija ušla kao nova članica u UN tek 2000. godine, pa ne može odgovarati za kršenje UN-ove Konvencije o genocidu u vrijeme kada nisu bili članicom? Ta je tvrdnja formalistička i ne stoji, procjenjuje profesor Horvatić:

„Ona ne stoji zbog kontinuiteta međunarodnog prava koje se primjenjuje i u takozvanom interregnumu između postojanja i nepostojanja države kao članice Ujedinjenih naroda, zato što sve država prigodom pristupanja u Ujedinjene narode prihvaćaju obveze iz Ujedinjenih naroda, pa i one ranije. To znači da se tu radi o jednom pravnom kontinuitetu međunarodnog prava. Tu za mene nema nikakve pravne dvojbe i čini mi se da su srpski argumenti potpuno bezvrijedni i pravno neutemeljeni.“

* * *

Srbija ne poriče zločine ali osporava nadležnost suda (Zoran Preradović, Beograd)

Na početku preliminarne rasprave o nadležnosti Suda za tužbu iz Zagreba, glavni pravni zastupnik Srbije Tibor Varadi rekao je da su u Hrvatskoj počinjeni teški zločini, ali ne i genocid. Varadi je naznačio da Sud nema nadležnost za tužbu Hrvatske zato što u trenutku njenog podnošenja, 1999. godine, tadašnja SR Jugoslavija nije bila članica Ujedinjenih nacija, niti potpisnica Konvencije o genocidu, što je nužan uslov za nadležnost najvišeg suda Ujedinjenih nacija.

"Razmatranje događaja u Hrvatskoj stoga nije zadatak ovog suda," naglasio je zastupnik Srbije, uz podsećanje da se na toj osnovi Međunarodni sud pravde 2004. godine oglasio nenadležnim za tužbu Beograda protiv zemalja NATO-a zbog nelegalne upotrebe sile tokom bombardovanja 1999. Namera Srbije nije, po Varadijevim rečima, da negira patnje Hrvata opisane u tužbi iz Zagreba, niti da su te patnje naneli Srbi, jer su "ti zločini počinjeni":

„To se ne može osporiti. Konačno i sudovi u Beogradu su već osudili neke ljude za zločine u Hrvatskoj, ali smatramo, a to smatra i Haški tribunal, da ti zločini nisu dostigli nivo genocida. Zaista mislim da bi trebalo krenuti ka još jačoj individualnoj odgovornosti.“

Nekadašnji ministar spoljnih poslova SR Jugoslavije i aktuelni funkcioner Pakta za stabilnost jugoistočne Evrope Goran Svilanović za naš program kaže da je u pitanju potpuno nova situacija i da se ne mogu izvlačiti analogije iz prethodnih slučajeva koji su se našli pred Međunarodnim sudom pravde. On dodaje da se u ovom trenutku raspravlja samo o nadležnosti Suda, a ne i o eventualom genocidu, te da čitava rasprava može potrajati i nekoliko godina:

Goran Svilanović, funkcioner Pakta za stabilnost jugoistočne Evrope

„Ne treba uopšte imati dilemu da li će cela ova stvar potrajati. Bosna je Bosna - i to je završeno. Sada imamo potpuno drugu situaciju, a u toj drugoj situaciji sve kreće od početka. Dakle, moguće su različite odluke Suda uključujući i odluku Suda o tome da li je nadležan. Kao što je u jednoj stvari zaključio da jeste nadležan - za Bosnu, a da nije nadležan za NATO bombardovanje, isto tako može i u trećoj stvari zaključiti jedno ili drugo.“

S druge strane, otvara se pitanje kako stručnjaci gledaju na argumentaciju koju je ponudio pravni tim Srbije, a to je da Sud nema nadležnost jer u trenutku podnošenja tužbe 1999. godine tadašnja SRJ nije bila članica Ujedinjenih nacija, niti potpisnica Konvencije o genocidu.


Predsednica Komiteta pravnika za ljudska prava Biljana Kovačević - Vučo za naš program kaže da formalno - pravno teza pravnog tima Srbije jeste argument, ali da se postavlja i pitanje moralnosti ovakvog stava i navodi primer tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije za genocid:

„Za mene lično kao pravnicu suviše olako potezanje formalno - pravnog argumenta je delovalo dosta nemoralno - nismo članice UN-a, nismo dužni da poštujemo Konvenciju o genocidu. Mislim da će se Sud u slučaju Hrvatske oglasiti nenadležnim imajući u vidu odluku da nije nadležan po tužbi SRJ protiv NATO pakta. Takođe, mislim da je važno ne praviti analogiju između slučaja Hrvatske i slučaja Bosne zato što su u Bosni i Hercegovini postojale pravosnažne presude pred Haškim tribunalom za ratne zločine za genocid, a u Hrvatskoj takva vrsta presuda ne postoji.“

U pravnom smislu radi se o vrlo složenom problemu koji proizilazi iz različitih poimanja raspada bivše Jugoslavije, zaključuje naposletku Tibor Varadi:

„Ono što bi moglo dati povoda za nadležnost je kontinuitet koji je odbačen. U sporu sa Bosnom kontinuitet nije osporen i Sud je našao da je nadležan. U ovom slučaju kontinuitet se osporava i međunarodna zajednica je u međuvremenu odbacila kontinuitet, ali ćemo tek sutra ili prekosutra čuti šta će reći kolege iz Hrvatske.“

Podsećamo: zvanični Zagreb je tužbom zatražio da Međunarodni sud pravde proglasi Srbiju krivom za kršenje Konvencije o genocidu i naloži joj da kazni sve počinioce, Hrvatskoj vrati kulturna dobra i plati ratnu štetu u iznosu koji bi utvrdio Sud.

* * *

Bosna i Hercegovina također je Međunarodnom sudu pravde tužila nekadašnju SR Jugoslaviju za agresiju i genocid. Sud se u tom slučaju proglasio nadležnim, iako presudom nisu potvrđeni navodi iz te tužbe. No, pravni stručnjaci u Sarajevu smatraju da hrvatska tužba ima dobre izglede jer su u međuvremenu postali dostupni dokazi koji to nisu bili u vrijeme kada se razmatrala bosanskohercegovačka tužba. Izvještava Dženana Halimović.

Hrvatska tužba ima dobre izglede (Dženana Halimović, Sarajevo)

Prema zahtjevu Hrvatske za pokretanje postupka protiv SR Jugoslavije, odnosno Srbije kao njene pravne sljednice, tvrdi se da su vojne, policijske i paravojne snage pod direktnom kontrolom SRJ počinile genocid napadajući i protjerujući hrvatske građane iz regije Knina, istočne i zapadne Slavonije i Dalmacije. Kao rezultat vojnog djelovanja navodi se 20.000 mrtvih, 55.000 ranjenih, 10 posto uništenih kuća, 590 razorenih gradova i sela, 1.800 srušenih spomenika kulture, te 450 oštećenih ili potpuno sravnjenih katoličkih crkava.

Predmet petodnevne rasprave biće nadležnost Suda, koji je u jednom slučaju odlučio da je nadležan, a u drugom da nije, pojašnjava Sakib Softić, pravnik koji je pred Međunarodnim sudom pravde zastupao BiH u tužbi protiv Srbije i Crne Gore:

„U sporu Srbija protiv država NATO pakta Sud je donio odluku da u tom periodu Srbija nije bila članica Statuta Međunarodnog suda i prema tome nije mogla iznijeti spor pred ovaj sud, dok je u predmetu BiH protiv Srbije i Crne Gore Sud donio odluku da je Srbija bila članica Statuta, odnosno da je njena pozicija u pogledu članstva u UN-u i u Statutu bila pozicija sui generis, što znači da je u pojedinim situacijama ponašala se, odnosno bila članica UN-a, a u drugim nije. Odluka Suda, znači, zavisiće od većine.“

U skladu sa sporazumom, potpisanim 2000. godine u New Yorku, da će BiH i Hrvatska usklađivati postupke koje vode protiv Srbije po istom osnovu, saradnja ove dvije zemlje traje i u postupku koji vodi Hrvatska, napominje Softić:

„Sarađujemo. Mi smo često bili u kontaktima tokom trajanja postupka BiH protiv Srbije i Crne Gore i nakon toga. Naša saradnja još uvijek traje."

Ukoliko se utvrdi nadležnost Međunarodnog suda pravde u Hagu, Hrvatska će, kako je to bilo u slučaju sa BiH, odgovornost Srbije tražiti sudskim postupkom. U tom slučaju Hrvatska će insistirati na pristupu necenzurisanim stenogramima sastanaka i drugim dokumentima državnog i vojnog vrha SRJ tokom devedesetih godina koji bi mogli pomoći u dokazivanju umiješanosti u rat u Hrvatskoj i BiH.

Edina Bećirević, asistent na Fakultetu kriminalističkih nauka u Sarajevu

Ovi dokumenti su, podsjećamo, od strane Haškog tribunala bili nedostupni u tužbi BiH protiv Srbije i Crne Gore. U međuvremenu pojavili su se novi detalji koji bi mogli ići u korist otkrivanja novih dokaza, kako za Hrvatsku tako i za BiH. Edina Bećirević, asistent na Fakultetu kriminalističkih nauka u Sarajevu:

„Knjiga Momira Bulatovića 'Neizgovorena odbrana' sadrži veliki broj tajnih transkripata koje Međunarodni sud pravde nije htio da vidi, a Međunarodni krivični tribunal odbio da objavi. Objavljivanjem tih transkripata, a Bulatovićeva knjiga definitivno daje povod da se ti transkripti i zvanično objave, čini se da bi se pružio značajan broj dokaza."

Hrvatska bi u slučaju pokretanje postupka mogla imati bolji pristup dokazima od BiH, ističe Softić:

„Hrvatska je u povoljnjoj poziciji u odnosu na BiH. U međuvremenu su isplivali neki novi dokazi i Hrvatska je u boljoj poziciji u pogledu mogućnosti da pribavi neke dokumente koji nama nisu bili na raspolaganju."

No, jedan od problema za BiH jeste i odnos prema samoj presudi, kao i njeno neizvršenje. Nikad nije prevedena, a za nacionalno podijeljene lidere u BiH nema suštinskog značaja, stoji u u izvještaju o stanju ljudskih prava Komisije pravda i pomirenje Biskupske konferencije u BiH. Član Komisije Tomislav Lucić:

„Kao i sve ozbiljne teme u društvu, različita tumačenja presude Međunarodnog suda postala su poligon za manipuliranje građanima i prigoda za podizanje nacionalnih tenzija. Ponašanje i retorika političara u svezi ovog pitanja potpuno su ogoljeli licemjernost i nezrelost političke scene u BiH. Zabrinjava i činjenica da ni institucije slabo razvijenog civilnog društva u BiH nisu pokazale odgovarajući interes za ovako značajno pitanje."

Novi dokazi poput onih koje sadrže cenzurisani transkripti bi, ukoliko Hrvatska uspije da skine zabranu i ako dođe do postupka, pružili mogućnost i za BiH da u narednih devet godina obnovi postupak.

* * *

Dok je pred Međunarodnim sudom pravde vođena rasprava o njegovoj nadležnosti za tužbu Hrvatske protiv Srbije za genocid, Sudsko vijeće odbilo je zahtjev hrvatskih predstavnika da im se omogući pristup tajnim dijelovima stenograma iz državne i vojne arhive Srbije koji, kako smatraju predstavnici Hrvatske, ali i BiH i dijela međunarodnih pravih stručnjaka, potvrđuju umiješanost SRJ, odnosno Srbije i Crne Gore, u ratove od 1991. do 1995. godine. Uskraćivanje pristupa dijelovima arhive srbijanske vojske i sigurnosnih službi, kao problem u suradnji s vladom u Beogradu, naveo je i glavni tužitelj Haškog tribunala Serge Brammertz. Zbog čega je veliki dio ovih dokumentata josš uvijek tajan, u Beogradu je pokušala istražiti Iva Martinović.

Srbija i dalje ograničava pristup arhivima (Iva Martinović, Beograd)

Glavni tužilac Haškog tribunala Serge Brammertz podneće početkom juna Savetu bezbednosti izveštaj o saradnji Srbije sa tim sudom, a predsednik Nacionalnog saveta za saradnju sa Hagom Rasim Ljajić najavljuje kontraizveštaj Srbije i odbacuje Brammertzovu ocenu da je postignut "ograničen napredak", te da je saradnja u vezi sa hapšenjem četvorice haških begunaca i dalje nezadovoljavajuća:

Rasim Ljajić, predsednik Nacionalnog saveta za saradnju s Hagom

"Mi smatramo da Brammertzov izveštaj nije izbalansiran na način na koji bi trebalo da bude na osnovu dosadašnjeg nivoa naše saradnje sa Tribunalom, i to smo posvedočili čitavim nizom konkretnih podataka. Od 46 optuženih - 42 su izručena. Imamo još četiri za koje smo svesni da je naša obaveza i naš interes da se nađu u Hagu - i ukoliko bude formirana demokratska vlada, to će biti jedno od prioritetnih pitanja. Ali takođe smo i samom tužiocu predočili da vreme izborne kampanje, sada vreme formiranja vlade naprosto ne stvaraju dobar ambijent i klimu da se te aktivnosti intenziviraju."

Glavne Brammertzove zamerke Beogradu nisu samo izostanak pozitivnih rezultata u pronalaženju i hapšenju četvorice optuženih za ratne zločine, već i uskraćivanje pristupa traženim delovima arhive BIA i Vojske, i nedostavljanje specijalno traženih dokumenta. Rasim Ljajić:

"Od ukupno 1.671 zahteva, mi imamo još 18 koji su u postupku rešavanja. Na sve ostale je u potpunosti odgovoreno. Prema tome, apsolutno ne stoji ta ocena da nema saradnje u tom pogledu. Što se tiče dostupnosti arhiva, do sada su istražitelji Tribunala imali u 20 slučajeva uvid u arhive Bezbednosne agencije, MUP-a i drugih državnih ograna."

Međutim, najveći deo zapisnika sa sednica srpskog Vrhovnog saveta odbrane iz perioda od 1992. do 1995. godine nalazi se pod zaštitnim merama. Neredigovana verzija ovih dokumenata, koja je već godinama nedostupna javnosti, mogla bi, prema mišljenju mnogih, da pruži mnogo jasniju sliku o direktnoj umešanosti Srbije u ratovima u bivšoj Jugoslaviji.

Hrvatska je od Međunarodnog suda pravde, gde traje rasprava u sporu po tužbi protiv Srbije za genocid, tražila pristup transkriptima iz državne i vojne arhive Srbije, ali je Sud ovaj zahtev odbio uz obrazloženje da je "veoma zakasnio", ali i da nije relevantan za tu fazu postupka. Predsednica Fonda za humanitrano pravo Nataša Kandić:

"To je isto bilo i kada je bila bosanska tužba. Sud uopšte u to ne ulazi, niti će se on tim pitanjima baviti, tako da je to jednostavno neko njihovo pravilo i procedura. A inače, i u tom novom izveštaju tužioca Haga se, naravno, navodi da se ta arhiva ne daje na uvid. Razlozi su višestruki zato što se nešto u toj arhivi ovde, sa ove, srpske, strane ocenjuje da ne bi bilo dobro da se pojavi."

Advokat Dragoljub Todorović smatra da ovi dokumenti sadrže brojne dokaze o direktnoj umešanosti Srbije u ratovima u bivšoj Jugoslaviji:

"A nisu dostupni iz razumljivog razloga. Boje se svoje krivice i odgovornosti zato što su oni vodili te ratove. To je apsolutno jedini razlog i to je dokaz da to nije bio građanski nego agresorski rat. Dokumentacija je uskraćena zbog odgovornosti nekih ljudi. Nekoga štite - ili neki organ, ili formaciju, ili nekakve pojedince, ili državu koja je učestvovala u pet ratova. Ja mislim da moraju biti dostupni."

Rasim Ljajić, međutim, ističe:

"Ne postoji nijedna služba na kugli zemaljskoj koja bi omogućila tako neograničen pristup svim arhivama."

Ipak, i Dragoljub Todorović i Nataša Kandić saglasni su u oceni da je pitanje vremena kada će svi dokumenti biti stavljeni na uvid javnosti. Nataša Kandić:

"Ja mislim da je to pitanje političke klime u Srbiji, ali oni moraju biti dostupni zato što dokle god nisu dostupni biće izvor sumnje šta ti dokumenti sadrže - naravno, ako zapisnici nisu falsifikovani, kao što su mnogi dokumenti policije falsifikovani i izmenjeni u međuvremenu."

Dragoljub Todorović: