Odnos mladih prema istorijskim spomenicima

Pod vodstvom profesorice, inače bh. umjetnice Danice Dakić, studenti Bauhaus Univerziteta iz Weimara su predstavili sarajevskoj publici spomenike iz sopstvenih zemalja, te objasnili na koji način njihova društva tretiraju spomenike.

Spomenik je svjedočanstvo ljudske historije i razvoja, te svojim izgledom pruža podatke o vremenu svog nastanka i postojanja. Za očuvanje spomenika treba postojati javni interes. Njihova komemorativna funkcija različito se tumači. Balkan, otvoreno govori o komemoracijskom procesu historijskih dešavanja. Zapad je, pak, više institucionalizovan.

Da bi stekla nova saznanja o ulozi spomenika u društvu kakvo je bosanskohercegovačko, studentica Bauhaus Univerziteta, Eleni Froudaraki došla je sa grupom studenata u posjetu Sarajevu.

„Za mene je vrlo interesantno to što sam u Sarajevu. Smatram da je to važno za mene kao umjetnicu, jer samo posmatrajući ovaj grad mogu dobiti mnogo odgovora. Na zidovima ovdašnjih zgrada vidim toliko historije što je nemoguće pretočiti u bilo kakav spomenik. Uspomene u Zapadnoj Evropi poslagane su u kutije. Ljudi tog dijela svijeta prave svoje spomenike tako što ih izvuku iz tih kutija sa uspomenama. U Sarajevu možete vidjeti historiju svugdje oko sebe i to je zadivljujuće za nekoga ko prvi put ovdje dođe. S obzirom da se radi o nedavnih historijskim događanjima, cijeli grad, zapravo, predstavlja jedan historijski spomenik“, kaže Froudaraki.

„Umjetnost u javnom prostoru i nove umjetničke strategije“ program je koji na Bauhausu vodi jedna među najpriznatijim sarajevskim umjetnicama - Danica Dakić. Želja da studenti steknu nova iskustva, ponukala je da upravo u Sarajevu razgovaraju o različitim tumačenjima komemorativne uloge spomenika.

„Za bolje razumijevanje tematike kojom se bavimo, odlučili smo doći u Sarajevo. Petnaest studenata predstaviće ovdašnjoj publici jedan spomenik iz svoje zemlje koji voli ili mrzi. Student treba nešto da kaže o tom spomeniku odnosno da pokaže na koji način historijsko-društvene posebnosti neke zemlje utiču na forme komemoracije. Vrlo je različit način na koji mi ovdje komemorišemo i pravimo spomenike, a drugačije to rade u Kini, Kolumbiji ili Iranu“, rekla je Dakić.

Spomenik kao tijelo ili kao mrtvac

Grkinja Eleni Froudaraki ispričala je priču spomeniku koji je dobio novi smisao. Nakon ubistva jednog mladića u Ateni, njegovi prijatelji su pored postojećeg spomenika stavili ploču sa mladićevim likom i epitafom. Taj čin je na nju ostavio jak dojam.

„Prisvajanje javnog prostora, odnosno tog spomenika za drugu svrhu, zaista je nešto što daje novu dimenziju. Ljudi nisu tražili dopuštenje već su slobodno stavili sliku svog prijatelja na taj spomenik jer ga se žele sjećati. A pošto ne mogu podići novi spomenik, oni su iskoristili taj postojeći, jer u konačnici – spomenik je spomenik“, navela je ona.

Da spomenici mogu promijeniti prvobitnu funkciju i predstavljati nešto novo pokazala je Ella Tetrault predstavivši spomenik kanadskog političara Louisa Riela.

„Iako Kanada nema toliko spomenika ni ratnih spomen-obilježja, spomenik koji sam odlučila predstaviti odnosi se na kontroverznog Kanađanina - Luija Rijela. Riječ je o uklanjanju njegovog i postavljanju drugog spomenika. Naime, tadašnja statua Rijala je prikazivala kao neodjevenog i izmučenog. Nakon negodovanja lokalnog stanovništva da statua daje iskrivljenu sliku Rijala, zamijenjena je novom koja ga oslikava kao dostojanstvenog državnika. Čini se da je narod htio drugačiji oblik pamćenja“, ocjenjuje Terault.

Slučaj postavljanja spomenika u namjeri dodvoravanja ili samo kao puka, bezazlena zahvalnica, što je čest slučaj na balkanskim prostorima, pokazao je Nikola Đorđević iz Srbije. Sarajevskoj publici predstavio je spomenik nekadašnjeg predsjednika Azerbejdžana Heydara Aliyeva koji je prošle godine postavljen u Beogradu.

„To je statua azerbejdžanskom vođi koja je postavljena tamo iz prostog razloga zato što je taj prostor bio rekonstruisan i u znak zahvalnosti postavljena je njegova bista. Meni je to kao fenomen, vrlo zanimljivo. To svakako ima puno političkog i socijalnog uplitanja, ali, kao umetnika, jednostavno mi je interesantan objekat“, kazao je on.

Danica Dakić, profesorica na Bauhausu, kaže za Radio Slobodna Evropa da su studenti na vrlo inspirativan način pokazali kako lično doživljavaju određene spomenike. Ona pojašnjava da spomenici, kao komemorativna zdanja, društva drugačije razumiju.

„Jedna od stvari koja je meni bila vrlo zanimljiva, naprimjer, je priča studenta iz Irana. Ispričao nam je šta se desilo sa statuom Šaha kada je došlo do prevrata, odnosno kada je Šah smijenjen. Oni su te statue zakopali kao da su mrtvaci. To je vrlo zanimljivo. Kod nas bi ih možda razrušili, uništili ili bi ih stavili u neke lagere. Ta ideja da se sa nekim spomenikom tako postupa, kao da je tijelo ili mrtvac, to su neke kulturološke razlike“, kazala je Dakić.

Međunarodna grupa studenata sa vajmarskog Bauhaus Univerziteta, boraviće u Sarajevu početkom februara. Plan je da posjete institucije kulture koje se, uslijed manjka političke volje, polako guraju ka ponoru.