Politolog, publicista i autor više studija i analiza, Tarik Haverić, u intervjuu za naš program povlači paralelu između teksta koji je napisao 1992. o neshvatanju nacionalnog pitanja u BiH i situacije u kojoj danas sva politička prava pripadaju isključivo konstitutivnim narodima.
Naslov Haverićevog teksta od prije 22 godine „Što se više mijenja – to je više isto“, aktuelan je i danas.
RSE: Gospodine Haveriću, 1992. u ratnom Oslobođenju napisali ste tekst u kojem ste tadašnjem Predsjedništvu BiH prigovorili „istočni grijeh bosanskohercegovačke politike" - neshvatanje nacionalnog pitanja, nemoć da pomiri društvo koje se temelji na pravima i slobodama pojedinca sa postojanjem kolektiviteta (Srba, Hrvata i Muslimana). Možete li podsjetiti na taj Vaš stav i koliko je on aktuelan danas?
Haverić: To je bila određena kritika platforme Predsjedništva, koja se u to vrijeme pojavila u ratnom Sarajevu, u kojoj su oni projicirali kako će izgledati BiH, braneći je, naravno, od agresora. Nisam im odrekao dobre namjere, ali sam na osnovu analize teksta vidio da se ne shvata suština -nisu znali kako da pomire činjenicu da se moderne demokratije temelje na građaninu i na njegovom jednom glasu, sa nesumnjivom činjenicom života Srba, Hrvata i Muslimana, kako se tad govorilo u Bosni i Hercegovini, pa su onda projektovali sistem koji navodno treba da zaštiti te narode i njihova prava. Ja sam samo, u analizi pokazao da to neće izaći u zaštitu, nego će i dalje dijeliti BiH. Dvadeset godina kasnije, mi još uvijek tapkamo u mjestu baveći se temama ko autentično predstavlja narode, ko je ravnopravan, ko nije, kakva su prava i kakva nisu prava.
RSE: Ustvari, godinama živimo u znaku pitanja: ko je pravi Hrvat, ko je pravi Bošnjak, pravi Srbin...
Ako se izvedu politička prava pojedinca iz njegove etničke pripadnosti, nikad se ne može dokazati da neko jeste ili nije nešto.
Haverić: Naravno.. Ja sam tada upravo potvrđivao da, ako se izvedu politička prava pojedinca iz njegove etničke pripadnosti, nikad se ne može dokazati da neko jeste ili nije nešto, što se ovih dana pokazuje u vrlo komotnom inženjeringu kojim određene političke snage osiguravaju mjesto u Domu naroda Federacije BiH. Oni koriste deficit određenih nacionalnosti u nekim kantonima, budući da je osnov popis stanovništva iz 1991. Onda se neki ljudi, sa imenima i prezimenima orijentalnog porijekla, deklariraju kao Srbi, da bi mogli da uđu u Dom naroda i dobiju pare, što nosi za njihovu stranku oko 50.000 konvertibilnih maraka godišnje. Dakle, cijela ta 'odbrana' naroda se svela na to, na sitnošićardžijske interese, koji se onda pokrivaju navodnim sistemom odbrane, zaštite itd.
RSE: Znači, na djelu je zloupotreba etničke pripadnosti u korist određenih svrha?
Haverić: Jeste. Ali, pazite, kad kažete 'zloupotreba', vi biste rekli da ti ljudi krše zakon. Oni ga ne krše. Sistem je napravljen tako da ja mogu na jednim izborima upisati da sam Hrvat, na idućim, zavisi kako mi odgovara, mogu pisati da sam Bošnjak, Srbin, ostali – nema načina da se neko u tome spriječi. Naš sistem je naprosto takav.
RSE: Nije li to ipak, prije svega, pitanje morala ?
Haverić: Ja bih postavljao pitanje morala da mi živimo u jednoj sredini u kojoj je sve drugo moralno, a ovo sad kao neki izuzetak. Međutim, ljudi koji to čine, ponašaju se u skladu sa svojim okruženjem. Oni gledaju šta rade drugi, to su neki sitni, mali seoski prevaranti, ali vide kako se na vrhu krade i otuđuje, pa kažu: 'Što ne bih i ja, kad mi se pruža ta mogućnost, i niko me ne može sudski progoniti zbog toga?' – što je tačno. Dakle, moral je odavno zabačen ustranu i ljudi shvataju bavljenje politikom kao ostvarivanje koristi, zakon im u tome ne može ništa, niti ih bilo kakav drugi autoritet u tome može spriječiti.
RSE : A kako bi se ta trgovina nacionalnim identitom mogla spriječiti ?
Haverić: Mogla se sporiječiti davno da se ovdje shvatilo o čemu se radi, a za to imamo više primjera. U SAD-u, zemlji apsolutne rasne, etničke i jezičke različitosti, koja je osjetljiva na diskriminacije svih vrsta, ne postoji nikakav zakon koji bi rekao, ako je ministar bijelac njegov zamjenik mora biti crnac a pomoćnik Hispanoamerikanac. Takođe, u Velikoj Britanijine postoji zakon koji bi rekao - direktor je Škot a njegov zamjenik mora biti Irac. Kada bi se nacionalne odrednice kod nasukinule, svi bi skočili i rekli da je to kršenje prava, diskriminacija. A,neće da se okrenu razvijenim demokratskim zemljama gdje takvih dispozitiva nema.
Svakako da postoje kolektivna prava, prava konstitutivnih naroda ali da bi se ona efektivno štitila, moraju se prvo pobrojati. A, ovdje nema nikakvog dokumenta, ustavnog ili drugog karaktera, gdje se navodi iscrpna lista prava naroda, kao što imaju prava građana navedena u Evropskoj konvenciji. Ovdje imate mogućnost da grupa ljudi prostim glasanjem svako pitanje proglasi pitanjem vitalnog nacionalnog interesa, što unosi pravnu nesigurnost.
RSE : Pripadnost konstitutivnim narodima u BiH, od '92. do danas je izvorište određenih prava, prije svega političkih – pa imamo „političke“ Srbe, Hrvate, Bošnjake, dok građanina ili onih „ drugih“ nema ....
Postoje cijele kategorije građana, navodno ravnopravnih, kojim su neke funkcije uskraćene jer ne pripadaju konstitutivnim narodima.
Haverić. Da, i to se događa u procesu koji se zove demokratizacija, proces koji su nadzirale i poticale, u različitim fazama i sa različitim intenzitetom zapadne demokratije. Cilj je bio demokratizacija i tržišna ekonomija, kako se to tada zvalo. Ali kad želite napraviti demokratiju, morate imati demos, skup građana sa jednakim poltičkim pravima bez obzira na etničku, rasnu, spolnu i drugu pripadnost.
A šta je ovdje urađeno? Napravljen je sistem koji uvažava etničku pripadnost, tako da postoje cijele kategorije građana, navodno ravnopravnih, kojim su neke funkcije uskraćene jer ne pripadaju konstitutivnim narodima. Trebalo je da prođe 15 godina da Evropski sud za ljudska prava konstatuje tu činjenicu – da je položajkonstitutivnih naroda diskriminirajući prema svim ostalim.
RSE : Ali, opet ništa – nema rješenja za „ostale“, odnosno za manjine, ne reaguju ni predstavnici međunarodne zajednice u BiH?
Haverić: Sve dok ne postoji kredibilna prijetnja zapadnih partnera, to se neće riješiti. Oni, kada im treba, mogu da ishode svaki rezultat. Naprimjer kada treba isporučiti Alžirsku grupu (što će se pokazati neosnovano) oni će navesti domaće aktere da to urade. Kada treba napraviti operativne zone djelovanja SIPA-e (Agencije za istrage i zaštitu), koje ne poštuju entitetske granice, može seishoditi taj rezultat od lokalnih odlučivača, prijetnjama koje, samo oni znaju. Ali, ovdje su prepustili procese...Ono što je mene najviše obeshrabrilo u novoj englesko-njemačkoj inicijativi za brže integrisanje BiH, to je rečenica da je prošlo vrijeme nametanja i da se ništa više neće nametati. Osjetio sam se malo kao 1991.-1992., kada su zapadne sile poručile da neće vojno intervenirati u bivšoj Jugoslaviji – znači, na taj su način dali JNA signal da može raditi šta hoće. Ovdje je, naravno, analogija malo gruba, nije to ista situacija, ali je bh.političarima jasno stavljeno do znanja da sve zavisi od njih, tako da već možemo zamisliti naredni period, našu političku budućnost.
RSE : Vraćamo se naslovu Vašeg teksta od prije 22 godine „Što se više mijenja, to je više isto“ koji je bio povod za ovaj razgovor ...
Haverić: Ja sam u tom tekstu, ne znajući da ćemo vi i ja o njemu razgovarati 2014. aludirao na bivšu Jugoslaviju koja je imala sve mehanizme dogovaranja, konsensusa, predstavnike naroda u Predsjedništvu i drugim organima, ali to nije spriječilo njen raspad. Ne može se reći da je bivša Jugoslavija bila neosjetljiva na ono što bismo danas nazvali konstitutivni narodi, ona je naprotiv instistirala na tome, ali to nije bila preprekada se taj cijeli mehanizam raspadne zato što, ponavljam, zaštita i uvažavanje prava, partikularnih, ovih podnacionalnih skupina koje postoje u BiH, ne vrši se na takav način.
