Verica Srebro iz Dervente, slijepa sportkistkinja u penziji i osvajačica srebrne medalje na Evropskom atletskom prvenstvu 1983. godine, već godinama je u borbi sa Ministarstvom za porodicu, omladinu i sport Republike Srpske, zahtijevajući pravo na Nacionalno sportsko priznanje koje ostvaruju osvajači olimpijskih, paraolimpijskih, te na svjetskim i evropskim prvenstvima u olimpijskim sportovima. U Ministarstvu joj to pravo ne priznaju, a Verica smatra da je kao osoba sa invaliditetom u cijeloj situaciji diskriminisana.
Zaboravljena od svih, nekada uspješna atletičarka, članica atletske reprenzetacije socijalističke Jugoslavije slijepih i slabovidih, Verica Srebro danas preživljava penzionerske dane u podstanarstvu u Derventi, a od države dobija penziju od 170 KM.
Kada je prije nekoliko godina u Republici Srpskoj u Zakon o sportu uveden član 133. kojim se propisuje da olimpijski, paraolimpijski šampioni, te osvajači medalja na svjetskim i evropskim prvenstvima u olimpijskim disciplinama dobijaju nacionalno priznanje i pri tome i određena primanja, i Verica je potražila svoje pravo.
Osvojila je srebrnu medalju na Evropskom prvenstvu u bacanju kugle u bugarskoj Varni. U višegodišnjoj borbi, od Ministarstva uvijek dobije odgovor u kome navode da nema pravo na nacionalno priznanje jer, po njima, atletika za slijepe i slabovide, te bacanje kugle nisu olimpijski sportovi. Verica tvrdi da bacanje kugle jeste atletska disciplina koja je na programu i olimpijskih i paraolimpijskih igara.
„Ako smo svi ravnopravni, i invalidi i ovi videći, zašto nas invalida nema u tome? Ganjala sam se i ovdje, sa našom Vladom, nemaju sluha. Jedni prebacuju na druge. Ne znam šta da vam kažem. To je katastrofa. Samo mogu reći da je to čista diskriminacija“, komentariše Verica Srebro.
Pravna savjetnica Verice Srebro Milka Jaćimović ističe kako su predstavnici Ministarstva pokazali diskriminaciju i socijalnu neosjetljivost u tom predmetu.
„Sve da oni dobro tumače da je zakon OK, da ona kao invalid nema prava, po meni je tu napravljena diskriminacija, jer ja ne vidim da je srebrena medalja nekog sportiste koji nema problem jača i veća od srebrene medalje invalida, koji je daleko teže došao do nje“, kaže Milka Jaćimović.
Još 2012. godine ombudsman BiH dostavio je Ministarstvu porodice, omladine i sporta Republike Srpske mišljenje u kojem se zahtijeva da bude priznato pravo Verici Srebro, pozivajući se na odredbe Zakona o sportu a i na Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom.
Ministarstvo je imalo rok od 30 dana da djeluje po preporuci. Nažalost, i dvije godine kasnije, Verica Srebro ne koristi svoje pravo. Zbog toga u Savezu slijepih RS traže izmjene entitetskog Zakona o sportu kojima bi se decidno definisali članovi koji se odnose i na uspješne sportiste osobe sa invaliditetom.
„Mi smatramo da je to čista diskriminacija i da je to možda dobar primjer da gospođa Srebro podnese tužbu i da eventualno putem suda ostvari svoje pravo. Čini mi se da drugog izlaza neće biti, jer smo nekakve redovne procedure do sada pokušavali, ali one nisu uspjele“, navodi predsjednik Saveza Branko Suzić.
Pomoćnik ministra sporta Republike Srpske Goran Raca kaže da se u tom ministarstvu ne mogu složiti sa ocjenama da su se diskriminatorski ponijeli prema Verici Srebro, već se samo poštuje zakon. Po njemu, postoji razlika u kvalitetu prvenstava, na osnovu čega su i pravljena zakonska rješenja.
„Paraolimpijske igre, mnogo je teško osvojiti medalju, ali na svjetskim i evropskim, da kažem, ovih sportova, puno je lakše. Možda i to treba uzeti sam kvalitet, i zašto ne, reći kakvi su kapaciteti samog resornog ministarstva – da li je sposobno ići u dubinu svih tih medalja i da li je sposobno, s obzirom na finansijsku situaciju, ispoštovati isplatu. Nama je potrebno za ovu godinu 230.000 maraka samo za tih deset nacionalnih sportskih priznanja“, konstatuje Raca.
Slučaj Verice Srebro samo pokazuje kakav je odnos prema slijepim i slabovidim, te uopšte osobama sa invaliditetom. U BiH živi oko 5.000 slijepih i slabovidih osoba, a predstavnici njihovih udruženja navode kako je trenutno položaj te populacije najlošiji u regionu, kaže sekretar Saveza slijepih RS Jovica Radanović:
„Mi se hvalimo kako smo, eto, mnogo odmakli, ali u praksi, u stvarnom životu, vrlo slabo to funkcioniše, da sad ne idemo na neke konkretne primjere vezano za zapošljavanje, posebno težih invalida. Od toga nema ništa. Postoji zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju invalida, kojim se također puno hvalimo, tu se često spominju neke brojke, to kad bi čovjek iz Evropske unije čuo, mislio bi da mi ovdje živimo bolje nego oni tamo. Međutim, situacija je stvarno vrlo loša. Svega par slijepih ljudi se zaposlilo zadnjih godina“, napominje Radanović.
„Osoba treba da ima jako puno pomagala, da ima jako dobru edukaciju, da ima pristupačno okruženje, da ima mogućnost da koristi Brajevo pismo itd. Sve to, ni u Federaciji ni u Republici Srpskoj, slijepe osobe nemaju, a nemaju adekvatnu podršku ni u obrazovanju, zato što se manje-više smještaju u specijalne škole. To je jedna segregacija i oblik diskriminacije, koji objektivno nije prihvatljiv“, komentariše predsjednik Saveza slijepih Federacije BiH Fikret Zuko.
Udruženja se žale na slabu finansijsku podršku od javnih institucija. Slijepi i slabovidi iz RS traže i da im se ujednače socijalna primanja sa Federacijom BiH, gdje su gotovo trostruko veća. Traže se i izmjene Zakona o diskriminaciji i drugih zakona, koje bi trebale dići prava i obaveze prema osobama sa invaliditetom na viši nivo te posebno omogućiti ravnopravnost u zapošljavanju i dobijanju pripadajućih materijalnih priznanja za uspjehe.
