U BiH djeca nemaju ista prava. Njihovo obrazovanje je komprovitovano političkim odlukama koje su dovele do toga da se odvojeno školuju, da nemaju osnovne uslove da izučavaju nacionalnu grupu predmeta, ali i da se preko njihovog školovanja stvaraju generacije glasača, mrzitelja i žrtve. Kroz princip dvije škole pod jednim krovom u FBiH, ali i onemogućavanje izučavanja maternjeg jezika i nacionalne grupe predmeta u RS-u, biju se političke bitke čije su žrtve djeca. Pred Ustavnim sudom BiH pokrenuta je apelacija za ukidanje diskriminacije u školstvu na prostoru cijele zemlje. Pravo i pravda u BiH, međutim, ne idu pod ruku, jer što je za jedan sud diskriminacija, za drugi je političko pitanje.
Politika odvajanja i ograničavanja prava dijelova stanovništva na osnovu vjere, rase, spola ili jezika se u civilizovanom svijetu zove segregacija, a u BiH način života. Čega se pametan stidi, budala se ponosi - pa je, tako, savim prirodno da u pojedinim dijelovima zemlje djeca nemaju pravo da izučavaju nacionalnu grupu predmeta, ili da se “pomiješaju” sa djecom koja su druge vjere ili nacije.
Lorena je učenica srednje škole u Gornjem Vakufu/Uskoplju, gradu podijeljenom nevidljivom linijom na hrvatsko Uskoplje i bošnjački Vakuf. Tamo se ne ide ni u kafiće gdje sjede oni drugi. Lorena je iskusila šta znači ne biti dio trenda koji se politički korektno zove “dvije škole pod jednim krovom”, a u stvarnosti znači grubu nacionalnu podjelu:
„Na veliki odmor idem sa svojom najboljom prijateljicom koja je muslimanka. Kad se zagrlimo, ono odjednom cijela škola stane gledati u nas: ’Kako možeš? Pa je li te stid? Izdaješ svoj narod...’“
Istoričar i univerzitetski profesor Dubravko Lovrenović za Lorenina, ali i iskušenja druge djece u čak 34 obrazovne institucije u BiH, ima, kaže, adekvatan naziv:
„Fašizam je po definiciji rasistički. Dvije škole pod jednim krovom, povijest i historija, hrvatski i bosanski... Pratim djecu kad odem u zavičaj. Došao je moj nećak iz Švedske, momak je 25, 26 godina: ’To je istorija, šta ću ja pisati u srednjem vijeku.’ Momak je došao iz Švedske na ljetovanje u svoj zavičaj. Izišao je u kafić. Kad se vratio, pitalo ga: ’U kojem si kafiću bio?’ Tom i tom. ’Pa nije to naš, šta ćeš tamo?’ Nema ja. Imamo samo mi i vi. Mi i oni.“
Pricip je smišljen u poslijeratno vrijeme, tačnije 1997. godine. Posljedica je to lošeg recepta kuhinje međunarodne zajednice i domaćih političkih aktera, koji su jedno zlo zamijenili drugim. Tako je i Fahrudin Rizvanbegović, bivši Federalni ministar za nauku, obrazovanje, kulturu i sport, potpisao segregacijsku odluku o dvije škole pod jednim krovom. U jednom od intervjua svoj je postupak ovako objasnio:
„Ja sam vidio škole Herceg-Bosne i vidio sam škole koje nisu Herceg- Bosna. Vidio sam podijeljenu djecu. Vidio sam jednu klimu u kojoj je sve bilo nepomirljivo. Iz te ratne činjenice je trebalo izići nekako ne korak po korak nego milimetar po milimetar, a da pri tome ne dovedemo u pitanje sistem.“
Ni zahtjevi Vijeća Evrope da se ukolni ovakav sistem, ni izvještaji UN-ovih komiteta, ni rezolucije Evropskog parlamenta nisu ugrozile opstanak diskriminacije. Oborena je i sudska presuda Općinskog suda u Mostaru po kojoj se mora prestati sa segregacijom. Razlog je što roditelji, djeca ili nastavnici nisu obratili zatražili zaštitu jer su diskriminirani, te da je sve politički problem. I jeste politički problem, navodi Emir Prcanović, izvršni direktor Udruženja Vaša prava, koje se godinama bori za ukidanje diskriminacije. Politika, tvrdi, ne dopušta da zakoni sa papira pređu u praksu:
„A naši zakoni nasuprot tome imaju zaštitne odredbe. Te zaštitne odredbe se nikako ne primjenjuju i svih ovih godina smo mi vrlo, vrlo vješto igrali na tu kartu da pokušamo da izvrdamo cijelu priču zakona, da ustvari ostavimo onima koji vode odgovarajuća ministarstva, odnosno u nadležnosti politike ili donosilaca određenih politika, da djecu cijelo vrijeme razdvajaju.“
I na drugoj strani države egzistira princip po kome većina diktira trendove. Tako je političarima koji kreiraju obrazovnu politiku u RS bilo posve logično da djeca manjinskih nacija maternji, ili u ovom slučaju jezik bošnjačkog naroda, kako ga zovu, mogu učiti istodobno kada se u školama u Federaciji uvodi drugi strani jezik - u 6. razredu O.Š. Takav je zakon - kaže ministar obrazovanja manjeg bh. entiteta Goran Mutabdžija:
„Protivzakonito bi bilo da smo mi omogućili od prvog do devetog.“
A do 6. razreda maternji djeci dođe taman kao drugi jezik, što svjedoči i otac jednog prvačića iz Konjević Polja - Amir Begić:
„Kao roditelj sam mogao da primijetim da je nakon 20 dana predškolske nastave moje dijete počelo da izgovara riječi na ekavici.“
Priča o školovanju bošnjačke djece u Vrbanjcima kraj Kotor Varoši i Konjević Polju na području RS već godinu dana svodi se na princip: prilagodi se ili idi. Bar tako sugeriše ministar Mutabdžija:
„Neka odu i oni u neku školu u Federaciji, neka polože taj razredni ispit - i za roditelje koji žele da im djeca idu u stariji razred, mi ćemo to omogućiti.“
Ni protesti, ni sastanci ni molbe roditelja uz sudske tužbe protiv škole nisu donijele napredak. Djeca već drugu godinu plaćaju najvišu cijenu onoga što je jasno kršenje zakona. Školu u Vrbanjcima čini više od pola bošnjačke djece i po zakonu mora im se osigurati pravo na nacionalnu grupu predmeta. Isto važi i za Konjević Polje, gdje su našli kompromis - djeca Bošnjaci na instruktivnu nastavu idu u Novu Kasabu, gdje uče po federalnom planu i programu. I opet uz svesrdnu podršku vlasti u Federaciji, ali i vjerskih institucija, odnosno IZ u BiH. Iako je podrška dobrodošla, sve navodi na medvjeđu uslugu, jer umjesto da roditelje podrže u nastojanju da se izbore za prava djece kroz institucije sistema i promijene ga u svoju korist, političari radije radije kukaju i ne rade ništa. Za to vrijeme postoji realna opasnost da i u pomenutim školama zaživi princip “dvije škole pod jednim krovom” – a sve zarad “mira u kući”. Izvršni direktor organizacija Vaša prava Emir Prcanović:
„Suština je da sve vodi ka tome da ćemo najvjerovatnije i u RS-u imati istu stvar kao što imamo u Federaciji. Bojim se da je to nastavak jedne političke aktivnosti da se kroz najranjiviju grupu, a to su djeca, pokuša uticati na ostvarivanje nekih budućih planova.“
Iako je obrazovanje entitetska, odnosno kantonalna nadležnost, stranački lideri mogli su da su htjeli riješiti sva goruća pitanja. Umjesto toga preostalo je tek da se konstatuje - sramota. Ministar obrazovanja FBiH Damir Mašić:
„U 21. vijeku osporavati bilo kome pravo da svoj jezik zove onako on želi je ravno ne znam ni ja kojoj vrsti skandala.“
Tačno je, međutim, i to da na području FBiH ni djeca srpske nacionalnosti nisu baš u prilici da uče samo srpski jezik. Uče mahom ono što i većina, odnosno što se naziva bosanski/srpski/ hrvatski jezik. Tako se krug zatvorio. Razbiti ga mogu jedino sudske presude, čiji će epilog odrediti i mnogo više od toga ko će s kim u školsku klupu.
