U Srednjobosanskom kantonu (SBK) sve više mladih ljudi osjeća teret siromaštva jer nemaju posla niti bilo kakvih primanja. Obitelj Marija Matića Garcije iz Putićeva kod Travnika samo je jedna od mnogobrojnih koje se hrane u pučkoj kuhinji i idu na dnevnicu za deset maraka kada ima posla. Marijo je nedavno pao u duboku depresiju jer nije imao marku da svojoj trogodišnjoj djevojčici kupi mlijeko koje je ona zatražila.
Njegov problem je i što 40 godina traži oca koji ga je kao novorođenče ostavio u Njemačkoj. U SBK broj nezaposlenih odavno je prešao brojku zaposlenih.
Marijo i njegova supruga Jasmina imaju po četrdeset godina. Kao i većina drugih mladih obitelji nemaju zaposlenje i čekaju da ih netko pozove na dnevnicu. Najradije bi napustili ovu zemlju.
"Sad kada bi mi se pružila šansa, sve bih ostavio. Samo bih ženu i dijete uzeo i otišao. Ne bih se više ni okrenuo. Pretežno sam radio kod privatnika. Neko je osiguravao po četiri sata, a radili smo po četiri, šest, osam dvanaest, kako gdje. Kod jednog sam radio dan i noć ovdje u Travniku, u pekari, mjesec dana. Nadao sam se da će me osigurati, da će biti bilo šta. Gazda je jednostavno zaključao radnju i otišao. Ostao mi je dužan petsto pedeset maraka. Ostavio me je sa porodicom bez ičega. Bez komada kruha u kući“, kaže Marijo Matić Garsija.
Nakon što je izgubio posao u pekarni došao je kući, a njegova trogodišnja djevojčica zatražila je bočicu s mlijekom. Marijo nije imao ni jednu marku da joj kupi hranu.
„Kad mi je dijete moje reklo da hoće mlijeka, jednostavno sam pao u depresiju. Tako sam završio u bolnici na neuropsihijatriji. Davali su mi lijekove, šta su mi davali ja ne znam, samo znam da su injekcije bile jako bolne i pečene. Sad se još uvijek liječim.“
RSE: Koliko ima Vaših prijatelja koji kao ni Vi ne mogu naći posao?
„Pošto se krećem malo u tom krugu u Travniku, znam neke ljude u Zenici koji jednostavno traže posao, čak idu i prose. Došli su do toga da idu i prose po crkvama, po džamijama, da traže da moljakaju. Zvali su i mene, ali ja sam rekao da nisam od tog posla. Zaista ne mogu."
Potraga za ocem
Marijova supruga Jasmina i dalje glavni obrok za obitelj donosi iz Merhametove pučke kuhinje u Travniku.
„Idemo i dalje. Nekad ja pješke. Nekad on biciklom. Teško je s Putićeva u Travnik, iz Travnika opet gore. Pješke sve, a pogotovo zima kad dođe. Dva kruha dobiješ, to nam moram rasporedit'. I kantica, ne dođe ni pola kantice. Neki dan me čovjek zovne da žanjem kukurusku. Veliko je polje. Dao mi petnaest maraka za cijeli dan. Ne mogu djetetu ni mlijeka kupit', a kamoli soka, vitamina. Rane su joj pošle zbog nedostaka vitamina.“
„Slagali smo šest metara drva ja i moja supruga. Ali osoba nam je dala deset maraka za tih šest metara drva. Unijeli i slagali za tih deset maraka“, kaže Marijo.
Pored neimaštine, Marijo Matić Garcija nikada nije upoznao svoga oca koji živi u Španjolskoj. Njegovi roditelji upoznali su se na privremenom radu u Njemačkoj gdje se Marijo i rodio. Nakon razvoda, otac se više nikada nije pojavio da vidi sina.
„Jednostavno, moja majka i otac, koliko sam ja razumio, nisu se slagali, i mama i tetka su me strpali u piknik torbu, onu sa dva poklopca odozgor i tako su me prenijeli preko granice bez pasoša, bez ičega. Da sam zaplakao na granici, sigurno ne bi mogli preć' granicu.“
RSE: Kako se ti danas zoveš?
„Ja sam Matić Garcia Marijo, ime oca mi je Miguel, trebao sam tu upisati Jacinto, sad trenutno on je uzeo prezime od žene Selustijana i na fejsbuku sad tragam da li će bit iko sa tim prezimenom. Ja jednostavno ne znam ništa o njemu.“
RSE: Da li bi volio upoznati svoga oca?
„Itekako. Čak i sanjam kako bi on možda izgled'o. Ljubav prema ocu nije tako jednostavna. Volio bih da sa njim stupim u kontakt da barem vidi da ima sina. Ni on mene nikada nije vidio niti čuo. Jednostavno da zna da ima i unuku. Imam jednu staru fotografiju. Mama je rekla da je to on, a da li je to on, ja jednostavno ne znam.“
Kanton Središnja Bosna ima preko 42.000 nezaposlenih među kojima su Marijo i njegova supruga Jasmina. Sudeći prema svakodnevnim otkazima u privatnim poduzećima, njih kao i mnoge druge u ovoj zemlji još dugo sunce neće ogrijati.
Njegov problem je i što 40 godina traži oca koji ga je kao novorođenče ostavio u Njemačkoj. U SBK broj nezaposlenih odavno je prešao brojku zaposlenih.
Marijo i njegova supruga Jasmina imaju po četrdeset godina. Kao i većina drugih mladih obitelji nemaju zaposlenje i čekaju da ih netko pozove na dnevnicu. Najradije bi napustili ovu zemlju.
"Sad kada bi mi se pružila šansa, sve bih ostavio. Samo bih ženu i dijete uzeo i otišao. Ne bih se više ni okrenuo. Pretežno sam radio kod privatnika. Neko je osiguravao po četiri sata, a radili smo po četiri, šest, osam dvanaest, kako gdje. Kod jednog sam radio dan i noć ovdje u Travniku, u pekari, mjesec dana. Nadao sam se da će me osigurati, da će biti bilo šta. Gazda je jednostavno zaključao radnju i otišao. Ostao mi je dužan petsto pedeset maraka. Ostavio me je sa porodicom bez ičega. Bez komada kruha u kući“, kaže Marijo Matić Garsija.
Nakon što je izgubio posao u pekarni došao je kući, a njegova trogodišnja djevojčica zatražila je bočicu s mlijekom. Marijo nije imao ni jednu marku da joj kupi hranu.
„Kad mi je dijete moje reklo da hoće mlijeka, jednostavno sam pao u depresiju. Tako sam završio u bolnici na neuropsihijatriji. Davali su mi lijekove, šta su mi davali ja ne znam, samo znam da su injekcije bile jako bolne i pečene. Sad se još uvijek liječim.“
RSE: Koliko ima Vaših prijatelja koji kao ni Vi ne mogu naći posao?
„Pošto se krećem malo u tom krugu u Travniku, znam neke ljude u Zenici koji jednostavno traže posao, čak idu i prose. Došli su do toga da idu i prose po crkvama, po džamijama, da traže da moljakaju. Zvali su i mene, ali ja sam rekao da nisam od tog posla. Zaista ne mogu."
Potraga za ocem
Marijova supruga Jasmina i dalje glavni obrok za obitelj donosi iz Merhametove pučke kuhinje u Travniku.
„Idemo i dalje. Nekad ja pješke. Nekad on biciklom. Teško je s Putićeva u Travnik, iz Travnika opet gore. Pješke sve, a pogotovo zima kad dođe. Dva kruha dobiješ, to nam moram rasporedit'. I kantica, ne dođe ni pola kantice. Neki dan me čovjek zovne da žanjem kukurusku. Veliko je polje. Dao mi petnaest maraka za cijeli dan. Ne mogu djetetu ni mlijeka kupit', a kamoli soka, vitamina. Rane su joj pošle zbog nedostaka vitamina.“
„Slagali smo šest metara drva ja i moja supruga. Ali osoba nam je dala deset maraka za tih šest metara drva. Unijeli i slagali za tih deset maraka“, kaže Marijo.
Pored neimaštine, Marijo Matić Garcija nikada nije upoznao svoga oca koji živi u Španjolskoj. Njegovi roditelji upoznali su se na privremenom radu u Njemačkoj gdje se Marijo i rodio. Nakon razvoda, otac se više nikada nije pojavio da vidi sina.
„Jednostavno, moja majka i otac, koliko sam ja razumio, nisu se slagali, i mama i tetka su me strpali u piknik torbu, onu sa dva poklopca odozgor i tako su me prenijeli preko granice bez pasoša, bez ičega. Da sam zaplakao na granici, sigurno ne bi mogli preć' granicu.“
RSE: Kako se ti danas zoveš?
„Ja sam Matić Garcia Marijo, ime oca mi je Miguel, trebao sam tu upisati Jacinto, sad trenutno on je uzeo prezime od žene Selustijana i na fejsbuku sad tragam da li će bit iko sa tim prezimenom. Ja jednostavno ne znam ništa o njemu.“
RSE: Da li bi volio upoznati svoga oca?
„Itekako. Čak i sanjam kako bi on možda izgled'o. Ljubav prema ocu nije tako jednostavna. Volio bih da sa njim stupim u kontakt da barem vidi da ima sina. Ni on mene nikada nije vidio niti čuo. Jednostavno da zna da ima i unuku. Imam jednu staru fotografiju. Mama je rekla da je to on, a da li je to on, ja jednostavno ne znam.“
Kanton Središnja Bosna ima preko 42.000 nezaposlenih među kojima su Marijo i njegova supruga Jasmina. Sudeći prema svakodnevnim otkazima u privatnim poduzećima, njih kao i mnoge druge u ovoj zemlji još dugo sunce neće ogrijati.
