Godinama poslije rata u BiH objelodanjene su priče koje govore o ljudima koji su, rizikujući vlastite živote, spašavali tuđe. Nekada su to bile njihove komšije, a nekada i potpuni stranci. Njihove priče dokumentovane su u okviru projekta „Obični heroji“, koji radi Centar za postkonfliktna istraživanja. Radi se o multimedijalnom projektu satkanom iz četiri faze - od izložbe, preko filma, do rada sa mladima. Za vas smo izdvojili priču o Salihu Hamziću i Đorđu Krstiću iz Bijeljine.
Procjenjuje se da je oko 10.000 Bošnjaka protjerano iz opštine Bijeljina, od toga 3.000 u maju 1994. godine. Prema iskazima prognanih, uniformisani ljudi su im pokucali u ponoć i obavijestili ih da moraju napustiti svoje kuće za pet minuta. Među njima je bio i Salih Hamzić, u Bijeljini poznatiji pod nadimkom Beli:
„Odveli su nas na rad na Majevicu, u aprilu mjesecu. Tamo smo radili. Tamo je isto kao u logoru, radiš, i to na prvim borbenim linijama. Poslije toga su nas transportovali u logor Batković. Bilo je jedno 500, 600 ljudi. Taj logor je bio na zlom glasom. Samim ulaskom u taj logor dobio se neku ružnu sliku da nisi mogao ni da spavaš, samo si se sikirao, kako ćeš, da li ćeš ostati živ, da li će neko doći po tebe. Svašta čovjek misli u tim trenucima“, prisjeća se naš sagovornik.
U logoru je bio zatočen 45 dana. Za Saliha je svaki dan bio dug kao godina. Strah i strijepnja od nepoznatog:
„Među žicu kad dođeš, pitaš sam sebe: ’Šta sam ja, Bože, skrivio, otkud ja ovdje i zašto?’ Već je neko po nekoga dolazio, ja sam ostao među zadnjima u logoru. Izgubio sam već bio svaku nadu da će neko doći po mene.“
Posljednjeg dana provedenog u logoru i danas se odlično sjeća:
„Sjedio sam na krevetu sam, i neko je došao i rekao imenom i prezimenom da idemo na prijavnicu. Kad sam tamo izašao, na prijavnici sam ugledao sestru i Đorđeta Krstića, ne mogu vam opisati taj trenutak. Isto kao da je u meni nešto puklo. I od te dragosti, ja sam počeo da plačem.“
Iz logora u Batkoviću spasio ga je Đorđe Krstić, sa suprugom Marom:
„Spasili smo i njega pored ostalih koje smo spašavali. Koliko smo mogli, pomogli smo“, kaže Krstić.
Đorđe kaže kako se nije plašio:
„Nisam uopšte razmišljao o tome. Jednostavno u meni je provrla ta nepravda, ta ozlojeđenost kad sam vidio da se ljudi maltretiraju, da se progone, istjeruju, pljačkaju. Takav sam, valjda, rođen. To je nešto što se ponese od rođenja. Ja sam takav bio kao dijete. Volio sam da zaštitim ako je neko od djece napdanut od jačih i nerazumnih. Jednostavno smo išli u prvi mah da pomognemo tamo gdje treba da se pomogne.“
Salih danas, 20 godina od dana kada je spašen iz logora, a možda i sigurne smrti. ima samo riječi hvale za porodicu Krstić:
„Đorđe Krstić nije pomogao samo meni. Pomogao je tamo i svojim prvim komšijama muslimanima. On je bio taj koji je, maltene, sve spašavao. Da je bilo takvih ljudi, manje bi muslimana iz ovoga grada otišlo. On je jedna pozitivna ličnost, čestita, ličnost koja je imala viziju da će to jednoga dana stati. A to je bilo vrlo rizično.“
Njihovo prijeratno druženje nastavilo se. Salih se u Bijeljinu vratio i otvorio zelenaru od koje živi:
Priča o Salihu i Đorđu jedna je od četiri koja će zauvijek ostati zabilježena u formi dokumentarnog filma. Serijal nazvan simbolično „Obični heroji“ radi Centar za postkonfliktna istraživanja, a direktorica Centra, Velma Sarić kaže kako se za ovakve priče mladi u BiH moraju znati:
„Priče o običnim herojima su zaista potrebne u našim zajednicama. Mi smo to uvidjeli putujući s našim projektom u 12 gradova, zato što su mladi ljudi, koji su primarni cilj ovoga projekta, često izloženi toj ružnoj strani rata. Ali, također je potrebno pokazati da je u tim strašnim, zlim vremenima bilo i onih koji su ustali protiv zla i učinili nadljudska, herojska djela tako što su pomagali svoje komšije, prijatelje, poznanike, a ponekad nekoga i sasvim nepoznatog.“
Pored dokumentarnih filmova, ovaj projekat prate putujuća izložba, radionice za mlade, te takmičenje „Srđan Aleksić“.
Procjenjuje se da je oko 10.000 Bošnjaka protjerano iz opštine Bijeljina, od toga 3.000 u maju 1994. godine. Prema iskazima prognanih, uniformisani ljudi su im pokucali u ponoć i obavijestili ih da moraju napustiti svoje kuće za pet minuta. Među njima je bio i Salih Hamzić, u Bijeljini poznatiji pod nadimkom Beli:
„Odveli su nas na rad na Majevicu, u aprilu mjesecu. Tamo smo radili. Tamo je isto kao u logoru, radiš, i to na prvim borbenim linijama. Poslije toga su nas transportovali u logor Batković. Bilo je jedno 500, 600 ljudi. Taj logor je bio na zlom glasom. Samim ulaskom u taj logor dobio se neku ružnu sliku da nisi mogao ni da spavaš, samo si se sikirao, kako ćeš, da li ćeš ostati živ, da li će neko doći po tebe. Svašta čovjek misli u tim trenucima“, prisjeća se naš sagovornik.
U logoru je bio zatočen 45 dana. Za Saliha je svaki dan bio dug kao godina. Strah i strijepnja od nepoznatog:
„Među žicu kad dođeš, pitaš sam sebe: ’Šta sam ja, Bože, skrivio, otkud ja ovdje i zašto?’ Već je neko po nekoga dolazio, ja sam ostao među zadnjima u logoru. Izgubio sam već bio svaku nadu da će neko doći po mene.“
Posljednjeg dana provedenog u logoru i danas se odlično sjeća:
„Sjedio sam na krevetu sam, i neko je došao i rekao imenom i prezimenom da idemo na prijavnicu. Kad sam tamo izašao, na prijavnici sam ugledao sestru i Đorđeta Krstića, ne mogu vam opisati taj trenutak. Isto kao da je u meni nešto puklo. I od te dragosti, ja sam počeo da plačem.“
Iz logora u Batkoviću spasio ga je Đorđe Krstić, sa suprugom Marom:
„Spasili smo i njega pored ostalih koje smo spašavali. Koliko smo mogli, pomogli smo“, kaže Krstić.
Đorđe kaže kako se nije plašio:
„Nisam uopšte razmišljao o tome. Jednostavno u meni je provrla ta nepravda, ta ozlojeđenost kad sam vidio da se ljudi maltretiraju, da se progone, istjeruju, pljačkaju. Takav sam, valjda, rođen. To je nešto što se ponese od rođenja. Ja sam takav bio kao dijete. Volio sam da zaštitim ako je neko od djece napdanut od jačih i nerazumnih. Jednostavno smo išli u prvi mah da pomognemo tamo gdje treba da se pomogne.“
Salih danas, 20 godina od dana kada je spašen iz logora, a možda i sigurne smrti. ima samo riječi hvale za porodicu Krstić:
„Đorđe Krstić nije pomogao samo meni. Pomogao je tamo i svojim prvim komšijama muslimanima. On je bio taj koji je, maltene, sve spašavao. Da je bilo takvih ljudi, manje bi muslimana iz ovoga grada otišlo. On je jedna pozitivna ličnost, čestita, ličnost koja je imala viziju da će to jednoga dana stati. A to je bilo vrlo rizično.“
Njihovo prijeratno druženje nastavilo se. Salih se u Bijeljinu vratio i otvorio zelenaru od koje živi:
Priča o Salihu i Đorđu jedna je od četiri koja će zauvijek ostati zabilježena u formi dokumentarnog filma. Serijal nazvan simbolično „Obični heroji“ radi Centar za postkonfliktna istraživanja, a direktorica Centra, Velma Sarić kaže kako se za ovakve priče mladi u BiH moraju znati:
„Priče o običnim herojima su zaista potrebne u našim zajednicama. Mi smo to uvidjeli putujući s našim projektom u 12 gradova, zato što su mladi ljudi, koji su primarni cilj ovoga projekta, često izloženi toj ružnoj strani rata. Ali, također je potrebno pokazati da je u tim strašnim, zlim vremenima bilo i onih koji su ustali protiv zla i učinili nadljudska, herojska djela tako što su pomagali svoje komšije, prijatelje, poznanike, a ponekad nekoga i sasvim nepoznatog.“
Pored dokumentarnih filmova, ovaj projekat prate putujuća izložba, radionice za mlade, te takmičenje „Srđan Aleksić“.