Trinaest godina nakon iznenadne smrti nekada najboljeg prijatelja fotografa Marka Čaklovića, hrvatski režiser Ivan Ramljak pokušava kroz dokumentarni film da rekonstruiše Markov život i njihov odnos.
Film, napravljen od crno-bijelih fotografija, nekoliko VHS snimaka i audio zapisa sjećanja Markove sestre, djevojaka, prijatelja kao i samog režisera, prikaz je, osim veoma lične priče, i vremena i mladosti krajem devedesetih godina.
"O jednoj mladosti" prvi put je predstavljen na Dokufestu u Prizrenu i iako se radi o intimnim sjećanjima samog Ramljaka i drugih na preminulog Marka, film je prihvaćen i kod publike širom Zapadnog Balkana kao i drugdje.
"Puno ljudi mi govori: kao da si snimio film o mojoj mladosti. Svi smo mi bili mladi, svi smo mi ludovali, svi smo bili pogubljeni. Svi smo imali neke prijatelje koji su jako obećavali pa se od toga ništa nije dogodilo. I on je očito uspio pogoditi tu neku univerzalnost," kaže za Radio Slobodna Evropa Ivan Ramljak, autor filma.
U fokusu filma su fotografije Marka Čaklovića, Ivanovog prijatelja kojeg je upoznao još kao student i sa kim je proveo godine putujući po hrvatskim otocima, ali i radeći na raznim projektima.
Ramljak je filmski kritičar, režiser koji također uređuje program Kratkog utorka u kinu Tuškanac u Zagrebu. Od 2016. godine radi i kao umjetnički direktor Tabor Film Festivala. Do sada je režirao devet kratkih i jedan dugometražni film. Njegov film 'Kino otok' iz 2016. godine prikazan je na 40 filmskih festivala i dobio šest nagrada.
'O jednoj mladosti' je njegov prvi dugometražni film. Kako kaže Ramljak film je dobio nagradu skoro na svakom festivalu na kojem je igrao. Pored zemalja bivše Jugoslavije prikazan je na Open City u Londonu, na festivalima u Francuskoj, Španiji, Italiji, Njemačkoj.
RSE: Film ‘O jednoj mladosti’ vaš je prvi dugometražni film. Većinski crno-bijeli, film napravljen od nekih 400 fotografija, par starih VHS snimaka i audio sjećanja na vašeg nekadašnjeg najboljeg prijatelja preminulog Marka Čaklovića, autora istih tih fotografija. Kako ste se odlučili da vaš prvi dugometražni film ustvari bude zapis i o vašem ličnom odrastanju?
Ramljak: Slučajno se to dogodilo. Zapravo, to je film koji je nastao na Akademiji dramskih umjetnosti kao moj diplomski film, čak nije zadatak bio da on bude dugometražni. Kad sam krenuo u to nisam bio siguran da će on biti dugometražni. Ali sam bio siguran da ga želim raditi od arhivskih materijala.
Glavna ideja je bila ta da pokažem Markovu umjetnost i najvećim dijelom te fotografije koje su neviđene jer ih on nije nikada izlagao. To je odluka koja se od početka nametnula da vizualni dio bude iz arhivskih materijala. A audio dio je napravljen od intervjua pet ljudi koji su Marku bili najbliži u tom periodu života u kojem se događa film, dakle od 1996. do 2006. godine, zadnjih 10 godina njegovog života.
Radeći film u nekom trenutku smo shvatili da on može biti dugometražni. I na kraju je ispao dugometražni. Ja vjerujem da film treba trajati onoliko koliko treba trajati ovisno o materijalu i priči, da možda nije obavezno da se odredi koliko će on biti dug.
RSE: Marko je umro prije 15 godina, imao je dvadeset i nešto godina. No, njegova majka i sestra sačuvale su preko 15.000 njegovih fotografija. Kako ste odabrali koje će se naći u filmu?
Ramljak: To je bio jedan dugotrajan proces. Uopće samo proći kroz sve te fotografije je bilo dugotrajno, onda ih poslagati po nekim folderima, temama. Ali imao sam od početka neke ideje koje teme su mi važne i o kojima bih htio progovoriti i o kojim ljudima. Budući da je Marko fotografirao praktički sve što se događalo tih desetak godina, onda sam sve stvari koje su mi bile važne bez problema našao. Naravno, bilo je nekih dijelova za koje nismo našli, tako da smo morali malo eksperimentirati. Ali sve bitno moglo se naći i rekonstruirati iz tih fotografija.
RSE: Pročitala sam negdje da vam je prikaz poslijeratnih devedesetih bilo negdje u samoj pozadini filma, ali da se publika nakačila na to. Možda jer, dok je priča autentična, fotografije jedinstvene, osjećaj koji je prikazan u filmu sigurno je doživljen u svakoj od zemalja bivše Jugoslavije. Tako se barem meni činilo dok sam ga gledala? Sada kad se malo odmaknete, šta mislite zbog čega je to?
Ramljak: To mi je bilo u nekom trećem planu. Najvažnije mi je bilo prikazati Markovu umjetnost. Onda progovoriti o tom problemu nekomuniciranja vlastitih emocija, pogotovo ovih negativnih, koje su i dobrim dijelom uzrokovale to što se dogodilo, a to da Marko više nije sa nama. A ovaj treći level te priče je bio probati prikazati to vrijeme i prostor, kraj devedesetih u Zagrebu.
Nisam očekivao, mislim, pretpostavljao sam da bi se to nekako moglo razumijeti na prostoru bivše Jugoslavije, ali čak i izvan toga iz raznih zemalja svijeta sam dobivao feedback da je pogođen taj cajtgajst (duh vremena).
Da, definitivno što se tiče bivše Jugoslavije okolnosti su bile slične, puno je publike bilo u to poslijeratno vrijeme. A sada, što se tiče ovog nekog globalnijeg cajtgajsta, to mi je idalje pomalo nejasno, kako je moguće da to funkcionira i na toj razini, ali očigledno funkcionira.
RSE: To je film o vašoj generaciji, u Zagrebu krajem devedesetih. No, sada kada vidite da je film ovako dobro prihvaćen u zemljama Zapadnog Balkana recimo, čini li vam se da je film i ilustracija mladosti na cijelom ovom prostoru na neki način?
Ramljak: Pa izgleda da je. Meni je teško o tome govoriti kad si dio toga, onda to teško možeš vidjeti sa strane. A pogotovo to teško možeš vidjeti, pogotovo što je puno godina prošlo i vremena u ovim nekim zemljama. Mi doslovno krajem devedesetih nismo ni još putovali izvan Hrvatske, to kako je bilo u Srbiji ili Bosni ili negdje drugdje smo mogli naknadno saznavati iz priča naših poznanika i prijatelja. Očigledno se tu nešto poklopilo. Teško mi je sada reći kako i zašto.
RSE: Rekli ste da je film na početku odbijan na festivalima uz komentare da, dok je odličan, previše je intiman i da ga publika neće shvatiti. Zadnja godina života ovog filma sigurno govori drugačije. Kakve su reakcije publike?
Ramljak: On je bio odbijan na ovim najvećim festivalima i to se do kraja nastavilo. Ali mislim da je to stvar te sadašnje festivalske kulture koja zapravo nije fokuisrana da se radi o dobrom filmu, već se traže neke moderne teme trenutno u filmskom svijetu. Sa nekih festivala smo direktno dobivali pitanja 'zašto niste pričali o ratu, o Franji Tuđmanu, o ne znam čemu', 'da ste to stavili u film mi bismo uzeli', i takve stvari.
A što se tiče publike mislim da je to potpuno krivi pristup, to pokazuj reakcija publike pogotovo u ovim nekim zemljama koje nisu vezane za ove prostore. Ja recimo sad dobijam sa festivala Open city u Londonu, kako je festival bio online bila je opcija za publiku da napiše svoje komentare. I onda kad dobiješ deset divnih komentara nekih nepoznatih Engleza onda shvatiš da taj film komunicira s publikom bez obzira što oni iz njega nisu dobili uvid u kontekst, to rat, Tuđman.
To je film o prijateljstvu, o druženju, film o međuljudskim odnosima. I meni je najlogičnije da publika to može shvatiti i osjetiti kad svi mi imamo te međuljudske odnose i prijateljstva.
Mislim da je to jednostavno problem sadašnje filmske kulture, te neke pomodnosti. Zapravo, tog nekog kalkulantskog pristupa. Programeri se ne usude staviti neki film koga ne mogu lako prodati. A ovakve obične teme pod navodnicima se ne mogu bombastično prodati, pa se onda ide na sigurno. Ide se na to šta se sa Balkana uvijek traži, a to su rat, kršenja ljudskih prava, nasilje. I to se vidi u filmovima koji se onda odabiraju za te najveće festivale. A to su uvijek filmovi o tako nekim temama.
RSE: Ali kao što rekoste, film djeluje veoma poznato, kao da su svi doživjeli te momente iz slika koje prikazujete.
Ramljak: To je točno da, to mi puno ljudi govori: kao da si snimio film o mojoj mladosti. Svi smo mi bili mladi, svi smo mi ludovali, svi smo bili pogubljeni. Svi smo imali neke prijatelje koji su jako obećavali pa se od toga ništa nije dogodilo. I on je očito uspio pogoditi tu neku univerzalnost. Ali kažem, to za ove neke najveće festivale u ovom trenutku nije bilo dovoljno. Ali nije to nešto što mene jako frustrira. Taj film nije napravljen sa ciljem da on završi na nekim velikim festivalima.
Glavni cilj je bio da se sačuva ta Markova umjetnost, da ljudi znaju da je on postojao. Meni je bilo važnije da se film sviđa njegovoj obitelji, tom uskom krugu prijatelja i ljudima u Zagrebu koji su ga znali, nego da on završi na nekom velikom festivalu.
RSE: Film je izašao u jeku pandemije?
Ramljak: Film je izašao prošle godine, premijera je bila u osmom mjesecu, na Dokufestu u Prizrenu. Imao je tu nesreću da, to je sad ta bizarna situacija. Kako je većina festivala bila online, zapravo autori ne mogu putovati sa filmom. I onda uživo ne mogu biti na projekcija jer ih uglavnom nije ni bilo i ne mogu osjetiti bilo publike. To je jedna užasno čudna situacija. Sjediš u sobi u Zagrebu, film ti se prikazuje negdje na kraju svijeta, a ti uopće nemaš osjećaj da se išta događa, ne znaš ni ko ga gleda, da li ga gleda, kakve su reakcije, jesu li pozitivne rekacije, nisu. Vrlo, vrlo neobična stvar.
RSE: Još uvijek igra i po kinima u Hrvatskoj?
Ramljak: Film je sad u nekoj, ne znam kako bi je nazvao, sporadičnoj distribuciji. U Hrvatskoj sada kako se situacija sa koronom bila poboljšala, onda se mnoge projekcije organiziraju svuda. Tako da smo sada imali u Karlovcu projekciju, imamo na Hvaru ovih dana, imaćemo na Korčuli, u Vinkovcima, Šibeniku. Biće sada projekcija i u Beogradu sljedeći tjedan u Kulturnom centru Grad, 15. 7. Kako je to akademski film mi nemamo neku distribuciju, nego uglavnom funkcioniramo po pozivu.
RSE: Dosta stvari nosi jedan film. O jednoj mladosti je vaš prvi dugometražni film, vaš diplomski rad i film o vašem nekadašnjem najboljem prijatelju i uostalom i film o vama samima. Šta ste željeli da publika ponese sa sobom kada završi zadnji kadar?
Ramljak: Teško pitanje. Možda bi najviše od svega volio da ljudi shvate koliko je bitno komunicirati svoje emocije pozitivne i negativne. I koliko zapravo problema u međuljudskim odnosima proizilazi iz nekomunikacije.
Ono što mi je jako drago jeste kada se film prikazivao u Zagrebu na Human Rights Film Festivalu, to je bilo sedam dana online. Svaki dan sam dobijao desetine komentara ljudi koji nisu samo hvalili film nego su pričali i o svojim nekim problemima i iskustvima, kao da je film probudio neke kanale komunikacije koji su prije bili zatvoreni.
I to je nešto što bi zapravo najviše volio, da ljudi shvate da treba komunicirati ono što osjećaju sa svojima najbližima i da je to izuzetno važno.
RSE: Nazivaju vas jednim od najkreativnijih hrvatskih dokumentarista. I ovaj film je onako neočekivan, 70 minuta ustvari priče ispričane kroz fotografije i audio sjećanja ljudi na Marka, veoma intimna priča, ali oslikava cijele generacije. Kakvi su vam budući planovi?
Ramljak: Meni je najvažnija ta vizuelna komponenta filma. Ja mislim da je film prije svega vizualna umjetnost. Kad gledam filmove i kad ih radim, da oni imaju tu neku kvalitetu. S druge strane, trudim se u svakom svom filmu isprobati nešto novo. Jer inače to sve skupa mi ne bi bilo toliko zanimljivo i zabavno.
Tako da sad radim svoj novi film, dokumentarac također dugometražni koji se bavi bijegom u El Shatt. To je jedna epizoda iz Drugog svjetskog rata kad je 28.000 ljudi iz Dalmacije, uglavnom ljudi iz malih mjesta i sela bilo evakuirano u egipatsku pustinju gdje su živjeli godinu, dvije dana.
I u tom filmu ću, koji će isto dobrim dijelom biti arhivski, ću probati eksperimentirati sa nekim igranim rekonstrukcijama, sa animacijom. Tako da ću probati još malo iskoračiti u nepoznato. Također će zvučni dio biti sastavljen od intervju sa preživjelim ljudima koje sam pronašao. Tako da će to opet biti kombinacija slika iz prošlosti i zvukova i sadašnjosti. A i sa tom nadogradnjom da ovaj put osim fotografija i filmskih materijala da bi teebalo biti i tih igranih rekonstrukcija, animacija i možda još nečega.
