Haško suđenje (ICTY) zapovjedniku Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS) Ratku Mladiću nastavilo se iskazom sigurnosnog oficira VRS-a Radomira Radinkovića, koji je kao svjedok obrane osporavao odgovornost vojske za zločine protiv zarobljenika nesrpske nacionalnosti u logoru Manjača 1992.godine.
Prema optužnici – vojni logor Manjača, uspostavljen tijekom rata u Hrvatskoj 1991.godine od strane Jugoslavenske narodne armije – nastavio je služiti 1992.godine kao element progona Hrvata i Bošnjaka od strane VRS-a iz općina na koje su vlasti bosanskih Srba polagale pravo. Poput Prijedora i Sanskog Mosta, gdje je progon dosegnuo razmjere genocida. Obrana je iskazom Radinkovića pokušala pak osporiti kako se na tisuće zarobljenika sistematski zlostavljalo u logorima, prebacujući pri tom odgovornost za počinjene zločine – s vojne na civilnu policiju.
„Nije bilo namjere ili naređenja, nego su to pojedinci radili.“, ustvrdio je Radinković, tvrdeći kao i obrana – da se zarobljenike u logoru željelo zaštititi, a ne nanijeti im dodatne patnje i potom prognati.
U unakrsnom ispitivanju haška optužba je podsjetila na niz zločina koji su se dogodili u Manjači, kao i da vojne vlasti nisu učinile ništa kako bi spriječile mučenje i ubijanje zatočenih.
Tužiteljica Carolyn Edgerton suočila je Radinkovića s incidentom kada su prilikom transporta oko 1400 zarobljenika iz prijedorskog logora Omarska – pojedini izvođeni tijekom cijele noći iz autobusa pred vratima Manjače te surovo premlaćivani i ubijani.
„Što se događalo tijekom noći – to nitko od nas nije mogao vidjeti. Osim vojnih policajaca pred zoru. Mi smo bili u zatvorenom prostoru, oko 150 metara od ulaza i nismo mogli ni vidjeti niti čuti.“, branio se svjedok obrane.
Suce je potom zanimalo – što se poduzelo kako bi se ubijanje zaustavilo?
„Na žalost civilna policija je to i radila, a vojna policija je bila nadležna samo za poslove unutar logora i nisu mogli ići u sukob sa civilnom policijom.“, ograđivao se od incidenta Radinković spominjući šefa prijedorske policije Simu Drljaču kao predvodnika zlostavljača s kojima vojne vlasti Manjače - navodno nisu željele ući u sukob.
Prebijanje zarobljenika odmah po prijemu
Nakon što je svjedok opisao u glavnoj izjavi premlaćivanje i ubijanje logoraša – kao izolirane incidente, tužiteljica Edgerton je željela prikazati – kako se zapravo radilo o raširenoj praksi.
Pri tom je spomenula kako su zarobljenici odmah po dolasku u logor Manjača premlaćivani, budući da su natjerani proći kroz špalir vojnih policajaca koji su ih tukli sa čim su stigli i htjeli.
„Nažalost to se događalo na početku. Dok nije napravljena selekcija kod vojnih policajaca.“, potvrdio je, ali i pokušao objasniti razloge te prakse svjedok.
Tužiteljica je potom ukazala da se zarobljenike redovito teško premlaćivalo prilikom ispitivanja, no Radinković je ponovno prebacivao odgovornost za to – s vojne na civilnu policiju, iako je Manjača bila vojni logor.
„Zarobljenike se premlaćivalo tijekom ispitivanja i to su isto radili civilni policajci koji su radili u sigurnosnim organima. Mogli smo čuti po nekim kricima i jaucima ljudi. Oni su primjenjivali te metode - mi nismo, mi smo ih relaksirali da bi iznudili neke podatke.“, branio se svjedok obrane.
„Osim što ste čuli jauke i vriske zarobljenika koje su premlaćivali pored Vas, mogli ste vidjeti i te posljedice premlaćivanja kod ljudi kada ste ih Vi ispitivali?“, suočila ga je potom tužiteljica.
„Kada smo to primjećivali – zarobljenici su govorili – da su slučajno pali – da ne bi dobili veće batine. Mi smo brzo saznali – koji su to policajci radili i oni su bili udaljavani iz službe, odnosno nisu mogli raditi taj posao.“, branio se Radinković, nakon čega je suce zanimalo – postoje li pisane zabilješke o tim incidentima, odnosno o vidljivim povredama i sasušenoj krivi na zarobljenicima.
Svjedok obrane je odvratio – kako se radilo o više slučajeva o kojima je usmeno izvijestio nadređeno zapovjedništvo i zatražio smjenu onih koji su sudjelovali u zlostavljanju, no zaključak rasprave o toj temi nije se mogao čuti budući da je sjednica zatvorena za javnost.
Gušenje zarobljenika prilikom prijevoza
Kako bi narušila vjerodostojnost svjedoka i njegove izjave tužiteljica je podsjetila i kako je Radinković, kao sigurnosni oficir u Manjači, bio član Komisije za prijem zarobljenika – kada je tijekom prebacivanja oko 1400 zarobljenika iz prijedorskog logora Omarska – njih 24 ugušeno u kamionu sa zatvorenom ceradom, bez ventilacije na ljetnom suncu.
„Prema savjetu organa sigurnosti pukovnik Popović je naredio da se odvezu prema Sanskom Mostu i da se onda uradi nešto s njima. Bio je to logičan slijed, mi smo mogli primiti samo žive, a ne mrtve.“, ogradio se od incidenta svjedok, ponavljajući da je on bio odgovoran samo za zarobljenike koji su mogli ući u logor.
„Mrtvi nisu mogli ući po prozivci.“, dodao je Radinković, potvrđujući kako o incidentu nije ni provedena istraga, braneći se također – kako za to nije bio nadležan.
„Svjedoče – je li nam ozbiljno govorite – da zato što ste imali običaj prozivati ljude, niste ništa učinili jer su ti ljudi bili mrtvi?“, upitao je u nevjerici sudac Orie.
„Jel ovo nije izvanredna situacija?", dodatno je pojasnio čuđenje.
„Da, ali mi nismo nadležni da bilo što poduzimamo.“, ostao je kod svog stava svjedok obrane, navodeći da je radio samo ono što mu je potom naređeno od pretpostavljene komande – da će se tijela ukloniti kod Sanskog Mosta i da je za to izdan nalog „službi sigurnosti“.
U logoru do progona držani i maloljetni civili i bolesni
Tijekom dodatnog ispitivanja svjedok je potvrdio da je u logoru bilo „i maloljetnih i bolesnih i svakakvih“, ali da su verificirani kao ratni zarobljenici – jer su bili na spiskovima civilnih vlasti (bosanskih Srba).
Suci su ukazali i na različita tumačenja svjedoka – o razlozima zatočavanja velikog broja muškaraca i njihovom višemjesečnom držanju – sve dok nisu otišli u treće zemlje, zatvaranjem Manjače krajem 1992.godine.
„To je bila vojna logika – da se ne puste da se ponovno bore protiv nas.“, naveo je prvo svjedok, dok je na dodatno pitanje sudaca – o pravnom osnovu odluke da im se ne dopusti odlazak kućama – pokušao objasniti da su pušteni iz logora u treće zemlje – da ih ne bi tukli susjedi, odnosno zbog sigurnosti samih logoraša.
„U minuti promijenite iskaz – prvo da nisu pušteni da ne bi postali protivnici, a onda kažete da ste ih zapravo štitili - onemogućavajući im da se vrate u njihovu zajednicu.“, konstatirao je sudac, nakon što je Radinković naveo – i da su zarobljenici sami htjeli otići van Bosne i Hercegovine.
VIDEO LINK: Dio unakrsnog ispitivanja Radinkovića
Suđenje za dvostruki genocid i ostale zločine u Bosni i Hercegovini (1992-1995) nastaviti će se novim iskazom svjedoka obrane.
