Piše: James Traub, New York Times (prevela: Mirjana Rakela)
Posljednjih 20 godina smo živjeli usred žestokih „ratnih truba“ i rasprave kako rat voditi. „Humanitarne intervencije" u 90-tim, bitke za "promjenu režima" i „uvođenje demokracije" poslije 11. septembra, do antipobunjeničke „strategije", odnosno borbe za srce i umove, što je Barack Obama inicirao za Afganistan.
Vanjskopolitička rasprava ponekad je sličila ideološkoj borbi pijetlova. Sada je ta era okončana, iako to još nismo shvatili.
Da bi to dokazali, dovoljno je vidjeti nove "strateške smjernice" Pentagona. Prošlomjesečni dokument je na tragu ideje gospodina Obame da smanji vojni budžet za 485 milijarde dolara tokom idućih desetljeća. Smjernice ponavljaju osnovne ciljeve nedavne američke nacionalne sigurnosne strategije: poraz Al Qaede, odvraćanje tradicionalnog agresora, prijetnje nekonvencionalnih oružja.
Ali u Dokumentu se također navodi: "U razdoblju nakon ratova u Iraku i Afganistanu, Sjedinjene Američke Države će u prvi plan staviti nevojna sredstva i suradnju u prevladavanju nestabilnosti, ali će smanjiti sudjelovanje američkih snaga u dugotrajnim vojnim operacijama."
Ovaj pasus jasno pokazuje da su vojni stratezi odlučni završiti "post 11. septembrasko doba“. Samo prije nekoliko godina ratovi u Iraku i Afganistanu – okupacijski ratovi, ratovi za izgradnju nacije – izgledali su kao lice modernog sukoba. Sada to nije slučaj. Amerikanci ne vjeruju u njih i više ih ne mogu priuštiti.
Strateški dokument ima još jednu novinu. Američke snage će i dalje biti značajno prisutne na Bliskom istoku, ali vojni stratezi su napisali: "Nužno je mijenjati odnos prema azijsko-pacifičkoj regiji."
To je birokratski kod za varijantu "mi ćemo biti blizu Kine", što bi u prijevodu moglo značiti da se sada zna tko je prijetnja nacionalnoj sigurnosti kada to više nije Al Qaeda .
Očito je da jedna država počinje predstavljati prijetnju, onakvu kakvu je nekada imao „ pojedinac bez države“ koji se „pojavio“ nakon 11. septembra.
Barack Obama i potpredsednik Kine Xi Jinping
Naravno, globalni problemi, kao što su klimatske promjene, epidemije, opasnost od nukleranog oružja i terorizma, neće nestati. No, u pitanjima rata i mira, sve se više vraćamo u onaj poznati svijet u kojem se za prevlast nadmeću velike sile.
S okončanjem hladnoga rata, vjerovali smo da je takav svijet otišao u povijest, da smo izgubili tradiocionalnog neprijatelja i da se neće postavljati pitanje da li trebamo i želimo li upotrebiti silu.
Odgovor je stigao sredinom 1990-ih, kada je Clintonova administracija bila primorana reagirati na politički kaos na Haitiju i na masovno nasilje na Balkanu. Sila se može koristiti u potrazi za pravdom. Tijekom predizborne kampanje 2000, George W. Bush je obećao da će stati na kraj tim moralističkim tvrdnjama o sili i pravdi, te da će se usredotočiti na odnose među velikim silama.
No, 11. septembar je taj plan okrenuo naopačke. Predsjednik Bush je, daleko više nego gospodin Clinton, bio spreman upotrijebiti silu, pošto Amerika "mora braniti slobodu i pravdu, jer su to načela koje vrijede za sve ljude u svijetu“.
Debata oko rata u Iraku obnovila je mnoge od starih rasprava iz Clintonove ere.
Liberali, poput britanskog premijera, Tonya Blaira, su se pridružili neokonzervativcima, smatrajući da je upotreba sile opravdana da bi se došlo do političkih promjena.
"Realisti" s lijevice i desnice su upozorovali na opasnost od bespotrebne avanture .
Doba u koje sada ulazimo trebalo bi biti manje ideološko. Pitanja koja se postavljaju zbog rastućih ambicija Kine bitno se razlikuju od onih koja su isprovocirana 11. septembrom.
Kina je država u brzom razvoju, a nakon što takve sile dođu do određene točke razvoja, dalji razvoj obično temelje na štetu svojih susjeda.
Svijet je ipak navikao da se bavi ovom vrstom problema, odnosno zna kako uvjeriti „grubu silu“ da je u njenom interesu suradnja, a ne konfrontacija.
Konzervativci su posljednjih godina upozoravali na kineske vojne ambicije, a Obamina administracija je sada počela mijenjati politiku prema Aziji. Tokom posjeta regiji, američki predsjednik Obama je najavio da će oko 2.500 marinaca biti stacionirano u Australiji, po cijenu da to znači smanjenje broja vojnika na nekom drugom kraju svijeta.
Ma kakva god bila politika Obamine administracije ili njegovog nasljednika prema Kini, sigurno je da je šira regija Istočne Azije, za razliku od Bliskog istoka, uglavnom stabilno područje, da ima demokratskih država gdje SAD ne trebaju braniti slobodu i pravdu. Promjene režima, primjena demokracije i izgradnja nacije tamo nisu na dnevnom redu. Za tako nešto treba rat.
Amerika neće ratovati s Kinom, a to neće ni jedna druga država u Aziji. Borba za vojnu ravnotežu biti će na mornarici i avijaciji, te saveznicima u regiji. Naime, vrlo kompliciran odnos s Kinom je mnogo manje sukob svjetonazora od sukoba interesa.
Konačno, tu je elementarna činjenica - Amerika više ne može priuštiti vlastite ambicije.
U svojoj knjizi „ Skromna supersila", Michael Mandelbaum tvrdi da će u 21. stoljeću stanje američke ekonomije utjecati na vanjsku politiku. Mandelbaum smatra da će žrtvom nove štednje biti međunarodne "intervencije".
To može biti tako, ali i ne mora. Zračna kampanja NATO-a u Libiji pokazuje da humanitarna intervencija nije ni mrtva, ni osuđeni na neuspjeh. Takvi pothvati, međutim, bit će vrlo rijetki, što dokazuje i sadašnji odnos prema Siriji.
Budućnost bi mogli sažeti ovako: „Mi ćemo učiniti manje dobrog u svijetu, ali i manje zla“.
* James Traub je kolumnist i suradnik u Centru za međunarodnu suradnju i autor knjige "Sloboda na dnevnom redu."
