U brojnim kolektivnim i alternativnim izbjegličkim centrima u BiH još je mnogo majki koje, sa svojom djecom, čekaju neka bolja i sretnija vremena. Zabilježili smo izjave dvije od njih:
„Teško je, platim kartu i kupujem mu knjige, hranu. Dijete samo školujem, i uzmem malo za kuću stvari, i eto. Ja bih voljela kad bi se neko javio da mi kuću napravi, ali nema nikakve organizacije. Ja bih se odmah tu vratila, da živim. Samo da imam kuću.“
„Ja i dijete živimo ovdje, u kolektivnom smještaju. Tu imamo jednu sobu. Da nam hoće napraviti negdje kuću, ja bih voljela više nego išta na svijetu. Kakav je život? He, ko ima taj i jede. Ko nema, taj gleda odakle je vedro. Oni nama sve obećavaju. I kule i gradove, sve – kad je glasanje – da će nešto napraviti, ali od toga nema ništa. Neka imaju oni, foteljaši. Nek' imaju.“
BiH, sa još uvijek velikim brojem kolektivnih i alternativnih izbjegličkih centara, sasvim sigurno ne može postati dio evropske porodice naroda. U tim neuslovnim objektima pogažena su temeljna ljudska, a naročito dječija prava. Kakav je život djece u kolektivnim, odnosno alternativnim izbjegličkim centrima?! Nikakav – bio bi kratak odgovor.
Neuslovan prostor u kojem borave, mnogo ljudi – pripadnika nekoliko generacija u istoj sobi, škole su daleko a prevoza nema, voda je izvan objekata, kao i zajednički mokri čvorovi. Radni sto, kompjuter, nove knjige - to su samo daleki snovi.
Upravo o tome bilo je istraživanje koje je provelo Vijeće za djecu RS, na osnovu kojeg je organizovana rasprava u kojoj su učestvovali svi nadležni, a zaključci proslijeđeni Vladi Republike Srpske.
Jovanka Vuković, predsjednica Savjeta za djecu RS, kaže za RSE:
"Svakako je bila vrlo bolna spoznaja da još uvijek imamo kolektivne centre, a takođe i da još imamo djecu koja se rađaju i odrastaju u kolektivnim centrima. To je, naravno, pobudilo interesovanje Savjeta za djecu RS za položaj ove kategorije. To je jedno akciono istraživanje koje je rađeno na gotovo sto postotnom uzorku, s obzirom da u RS još funkcioniše 19 kolektivnih centara gdje imamo 58 porodica sa djecom do 18 godina. Istraživanje je urađeno u 16 kolektivnih centara. Obuhvaćeno je 95 djece. Gotovo da su sva djeca od ukupnog broja obuhvaćena istraživanjima.
Navešću najvažnije parametre do kojih se došlo. Svakako da je položaj te djece u kolektivnim centrima neadekvatan i nekompatibilan njihovom pravilnom psihofizičkom razvoju i odrastanju. Oni su najčešće smješteni u ove centre u periodu 2001.-2004. godine. Ono što je vrlo bitno je da u 82 posto slučajeva tim porodicama, koje su najčešće raseljena lica, porušena imovina, dakle – nemaju mogućnost da se vrate tamo odakle su izbjegli, odakle su došli. 93 posto ispitanika ne želi da se vrati u ranije mjesto boravka, tako da rješenje za ove porodice treba tražiti tu gdje se oni sada nalaze."
Nepovoljni stambeni uslovi
Jovanka VukovićVuković ističe da su stambeni uslovi potpuno nepovoljni.
"Najčešće porodice žive na manje od 30 kvadrata, a to su četveročlane ili čak višečlane porodice, a svega 15 posto ima zasebnu sobu za djecu. Samim time su djeca osujećena u svom odrastanju, u obrazovanju. Napominjem da 30 posto porodica u tim stambenim prostorima nema vodu, 33 posto nema toalet. To su samo neki od parametara, da ne detaljišemo. Zaključak je da su stambeni uslovi nepovoljni, te time nisu povoljni uslovi za obrazovanje djece. 76 posto djece je obuhvaćeno obrazovnim sistemom, tri posto prekida školovanje, ali zabrinjava da 37 posto djece ima završenu samo osnovnu školu. Znači, nekakvo pravo na obrazovanje je prilično osujećeno u tom smislu, ali ono što ohrabruje je da djeca koja pohađaju školu - ima ih dosta – prolaze vrlodobrim i odličnim uspjehom, znači da su motivisani da uče, da se obrazuju i da negdje vide izlaz iz te situacije u kojoj jesu," rekla je Vuković.
Vuković: Mi, naravno, s tom metodologijom i instrumentarijem koji imamo, stojimo na raspolaganju podrške kolegama u drugom entitetu da se dođe do podataka o djeci u tom dijelu kolektivnih centara.
Vuković: Rješenje problema je da djeca napuste kolektivne centre, ali da to ne smije biti lošiji smještaj od ovog što imaju. To, naravno, mora biti adekvatan smještaj.
U kontekstu te glavne preporuke je kolega Vuleta, pomoćnik ministra za izbjegla i raseljena lica, iznio ohrabrujuće podatke, odnosno da je u toku priprema za izradu 32 stambene jedinice u Bratuncu i Srebrenici, 20 stambenih jedinica u Istočnom Sarajevu, 20 u Kotor Varoši. Očekuje se negdje do kraja iduće godine da se stvori prostor za iseljavanje ovih porodica. Zaključak je da prioritet među ove 104 porodice za koje se očekuje iseljavanje, da to budu porodice sa djecom. To je ono na čemu će se insistirati i to je glavna preporuka. Dok se to ne desi, tamo gdje su ljudi počeli samostalno izgradnju, da se očekuje podrška u finansijskom smislu. Čak je i UNHCR pokazao interesovanje da i oni tu pomognu. Treba pomoći i da se postojeći ambijent u kojem se djeca nalaze napravi humanijim. Ne trebaju veliki troškovi da se napravi neki prostor gdje će se djeca okupljati, uz TV, kompjuter. To je nešto što oni nemaju. Jedna od ideja koja će ići kao preporuka, jer sigurno je da je dugotrajni boravak u kolektivnom centru ostavio posljedice i na psihološki razvoj i uopšte, da tamo gdje su eventualno potrebni, mobilni timovi psihologa i socijalnih radnika povremeno posjećuju kolektivne centre.
Eto, to su otprilike neke mjere koje sam navela. One će u formi zaključaka, sa najznačajnijim parametrima do kojih je Savjet za djecu došao, ići direktno ka Vladi RS.
*****
Pročitajte i ostale priloge iz programa Na vratima Evrope:
Bezvizni režim za BiH očekuje se na jesen
Ravaud: BiH prijeti i isključenje iz Vijeća Evrope
*****
Program Na vratima Evrope - svake nedjelje od 15 časova samo u našem radijskom programu i na internet stranici. (Autor programa: Gordana Sandić-Hadžihasanović)
„Teško je, platim kartu i kupujem mu knjige, hranu. Dijete samo školujem, i uzmem malo za kuću stvari, i eto. Ja bih voljela kad bi se neko javio da mi kuću napravi, ali nema nikakve organizacije. Ja bih se odmah tu vratila, da živim. Samo da imam kuću.“
„Ja i dijete živimo ovdje, u kolektivnom smještaju. Tu imamo jednu sobu. Da nam hoće napraviti negdje kuću, ja bih voljela više nego išta na svijetu. Kakav je život? He, ko ima taj i jede. Ko nema, taj gleda odakle je vedro. Oni nama sve obećavaju. I kule i gradove, sve – kad je glasanje – da će nešto napraviti, ali od toga nema ništa. Neka imaju oni, foteljaši. Nek' imaju.“
BiH, sa još uvijek velikim brojem kolektivnih i alternativnih izbjegličkih centara, sasvim sigurno ne može postati dio evropske porodice naroda. U tim neuslovnim objektima pogažena su temeljna ljudska, a naročito dječija prava. Kakav je život djece u kolektivnim, odnosno alternativnim izbjegličkim centrima?! Nikakav – bio bi kratak odgovor.
Neuslovan prostor u kojem borave, mnogo ljudi – pripadnika nekoliko generacija u istoj sobi, škole su daleko a prevoza nema, voda je izvan objekata, kao i zajednički mokri čvorovi. Radni sto, kompjuter, nove knjige - to su samo daleki snovi.
Upravo o tome bilo je istraživanje koje je provelo Vijeće za djecu RS, na osnovu kojeg je organizovana rasprava u kojoj su učestvovali svi nadležni, a zaključci proslijeđeni Vladi Republike Srpske.
Svakako je bila vrlo bolna spoznaja da još uvijek imamo kolektivne centre, a takođe i da još imamo djecu koja se rađaju i odrastaju u kolektivnim centrima.
"Svakako je bila vrlo bolna spoznaja da još uvijek imamo kolektivne centre, a takođe i da još imamo djecu koja se rađaju i odrastaju u kolektivnim centrima. To je, naravno, pobudilo interesovanje Savjeta za djecu RS za položaj ove kategorije. To je jedno akciono istraživanje koje je rađeno na gotovo sto postotnom uzorku, s obzirom da u RS još funkcioniše 19 kolektivnih centara gdje imamo 58 porodica sa djecom do 18 godina. Istraživanje je urađeno u 16 kolektivnih centara. Obuhvaćeno je 95 djece. Gotovo da su sva djeca od ukupnog broja obuhvaćena istraživanjima.
Navešću najvažnije parametre do kojih se došlo. Svakako da je položaj te djece u kolektivnim centrima neadekvatan i nekompatibilan njihovom pravilnom psihofizičkom razvoju i odrastanju. Oni su najčešće smješteni u ove centre u periodu 2001.-2004. godine. Ono što je vrlo bitno je da u 82 posto slučajeva tim porodicama, koje su najčešće raseljena lica, porušena imovina, dakle – nemaju mogućnost da se vrate tamo odakle su izbjegli, odakle su došli. 93 posto ispitanika ne želi da se vrati u ranije mjesto boravka, tako da rješenje za ove porodice treba tražiti tu gdje se oni sada nalaze."
Nepovoljni stambeni uslovi
"Najčešće porodice žive na manje od 30 kvadrata, a to su četveročlane ili čak višečlane porodice, a svega 15 posto ima zasebnu sobu za djecu. Samim time su djeca osujećena u svom odrastanju, u obrazovanju. Napominjem da 30 posto porodica u tim stambenim prostorima nema vodu, 33 posto nema toalet. To su samo neki od parametara, da ne detaljišemo. Zaključak je da su stambeni uslovi nepovoljni, te time nisu povoljni uslovi za obrazovanje djece. 76 posto djece je obuhvaćeno obrazovnim sistemom, tri posto prekida školovanje, ali zabrinjava da 37 posto djece ima završenu samo osnovnu školu. Znači, nekakvo pravo na obrazovanje je prilično osujećeno u tom smislu, ali ono što ohrabruje je da djeca koja pohađaju školu - ima ih dosta – prolaze vrlodobrim i odličnim uspjehom, znači da su motivisani da uče, da se obrazuju i da negdje vide izlaz iz te situacije u kojoj jesu," rekla je Vuković.
RSE: Šteta što istraživanje nije obuhvatilo i drugi entitet, odnosno cijelu BiH.
Vuković: Mi, naravno, s tom metodologijom i instrumentarijem koji imamo, stojimo na raspolaganju podrške kolegama u drugom entitetu da se dođe do podataka o djeci u tom dijelu kolektivnih centara.
RSE: Zaključci su upućeni nadležnom Ministarstvu, odnosno Vladi RS, ali zna se što je najbolje rješenje, je li tako, gospođo Vuković?
Vuković: Rješenje problema je da djeca napuste kolektivne centre, ali da to ne smije biti lošiji smještaj od ovog što imaju. To, naravno, mora biti adekvatan smještaj.
Jedna od ideja koja će ići kao preporuka, jer sigurno je da je dugotrajni boravak u kolektivnom centru ostavio posljedice i na psihološki razvoj i uopšte, da tamo gdje su eventualno potrebni, mobilni timovi psihologa i socijalnih radnika povremeno posjećuju kolektivne centre.
U kontekstu te glavne preporuke je kolega Vuleta, pomoćnik ministra za izbjegla i raseljena lica, iznio ohrabrujuće podatke, odnosno da je u toku priprema za izradu 32 stambene jedinice u Bratuncu i Srebrenici, 20 stambenih jedinica u Istočnom Sarajevu, 20 u Kotor Varoši. Očekuje se negdje do kraja iduće godine da se stvori prostor za iseljavanje ovih porodica. Zaključak je da prioritet među ove 104 porodice za koje se očekuje iseljavanje, da to budu porodice sa djecom. To je ono na čemu će se insistirati i to je glavna preporuka. Dok se to ne desi, tamo gdje su ljudi počeli samostalno izgradnju, da se očekuje podrška u finansijskom smislu. Čak je i UNHCR pokazao interesovanje da i oni tu pomognu. Treba pomoći i da se postojeći ambijent u kojem se djeca nalaze napravi humanijim. Ne trebaju veliki troškovi da se napravi neki prostor gdje će se djeca okupljati, uz TV, kompjuter. To je nešto što oni nemaju. Jedna od ideja koja će ići kao preporuka, jer sigurno je da je dugotrajni boravak u kolektivnom centru ostavio posljedice i na psihološki razvoj i uopšte, da tamo gdje su eventualno potrebni, mobilni timovi psihologa i socijalnih radnika povremeno posjećuju kolektivne centre.
Eto, to su otprilike neke mjere koje sam navela. One će u formi zaključaka, sa najznačajnijim parametrima do kojih je Savjet za djecu došao, ići direktno ka Vladi RS.
*****
Pročitajte i ostale priloge iz programa Na vratima Evrope:
Bezvizni režim za BiH očekuje se na jesen
Ravaud: BiH prijeti i isključenje iz Vijeća Evrope
*****
Program Na vratima Evrope - svake nedjelje od 15 časova samo u našem radijskom programu i na internet stranici. (Autor programa: Gordana Sandić-Hadžihasanović)
