U selu Karačići nekada je bilo oko pet stotina ljudi. Povratnici se sada mogu nabrojati na prste. Međutim, pojačan je interes za obnovu kuća i povratak u ovo selo, udaljeno od Srebrenice dvadesetak kilometara.
Nekad je u Karačićima bilo veoma živo, a za vrijeme seoskog vašara, ovdje je dolazilo i po deset hiljada ljudi. Munira Bektić ima namjeru da se vrati, a lako može nabrojati ovdašnje stanovnike.
„U Karačićima je bio veliki broj kuća u nekoliko zaselaka. Sada nema puno obnovljenih i malo je ovdje ljudi. Ima dole Čamdžić Mustafa i Bektić Nezir, oni su stalno ovdje. Ovdje u glavnom selu samo su četiri porodice koje su se vratile i stalno borave u Karačićima. Malo je to, ali narod opet dolazi u svoje selo, obilazi. I ja imam namjeru da se vratim. Čekam da mi se obnovi kuća. Skoro su dolazili iz Federalnog ministarstva, slikali. Nadam se da ću 'proći' za obnovu kuće“, kaže Munira.
Zanimljivo je putešestvije Bege Zukića.
„Ja sam živio u Prištini 58 godina. Kad je rat počeo tamo, ja sam se vratio u Karačiće, na svoje imanje. Napravio sam kuću i ovdje živim i ljeti i zimi. Meni je ovdje dobro. Ali, nemamo puta, da nam hoće popraviti put, da možemo nesmetano ići do grada“, kazuje Bego.
Svega sedam porodica živi u Karačićima. Petogodišnja Mediha nema društva.
„Ja nemam s kim da se igram. Imam samo malog brata. I nikog više. Igramo se. Da mi je još djece, da imam društva, da se igramo, ali nema ih.“
Bekto Kadrić želi da se vrati na svoje ognjište.
„Ja sam podnio zahtjev Federalnom ministarstvu i dolazili su da vide gdje će se raditi kuća. Eto, ja se nadam se da će mi je ljetos i uraditi. Želim da se vratim na očevinu. Ovdje je pravo lijepo, turističko mjesto“, napominje Bekto.
I Munib Kahrić hoće da se vrati. Sopstvenim sredstvima je sagradio prinudni smještaj, ali je, kaže, potreban i podsticaj za povratnike.
„Ja sam podnosio zahtjev da dobijem donaciju, ali nikad ništa nisam dobio. Ja želim da se vratim u Karačiće i zato sam sebi napravio neku kućicu da mogu ovdje da boravim. Nešto sam očistio, nešto radim. Deveram. Ali, napravio sam da imam gdje da dođem, na mjesec, dva, po godine da budem. Kad bih dobio makar pet ovaca, sutra bih se vratio, da živim. Ovo je moje“, dodaje Munib.
Tokom rata, u Karačićima je bilo veoma teško. Mještani su svakodnevno bili izloženi napadima i granatiranju. Preživjeli mještani Karačića raselili su se širom svijeta. Dođu ponekad u svoje selo.
„Ovdje je nekad živjelo 140 domaćinstava. Bilo je mnogo više kuća, jer je svaka porodica imala po dvije-tri kuće. Evo, sad je obnovljeno nešto kuća, ima ih i praznih. Ali, ljudi dolaze ovdje preko ljeta, obiđu svoje rođake i prijatelje - zavičaj vuče. Ja sam nekoliko puta podnosio te zahtjeve, i eto, došlo je valjda vrijeme da mi to naprave, da živim na ovoj svojoj babovini. Oni iz dijaspore dolaze kad mogu, ali ja sam odlučio da se zastalno vratim i nadam se da ću uskoro dobiti dom“, kaže Bekto Kadrić.
„Moja djeca nisu došla. Tamo su se nekako snašla, žive. Mogla sam i ja otići u inostranstvo, ali nisam htjela. Moji dolaze, kad koriste odmore. Mene vuče ovdje.Odlučila sam da se vratim jer ovdje je najbolje“, dodaje Munira Bektić.
Ako bi uslijedila intenzivnija obnova kuća, selo Karačići bi bar donekle vratilo staru sliku.
