Koliko je Bosna i Hercegovina, s postojećim uređenjem, dorasla evropskim integracijama? Profesor i politikolog, Tarik Haverić, za RSE ocenjuje da je taj proces uprkos izveštajima „evropskih birokrata“, u „objektivnom ćorsokaku“.
RSE: Gospodine Haveriću, da počnemo onim što provejava kroz Vaše tekstove, ali i publikacije – pitanje Bosne i Hercegovine i njenog uređenja i institucionalnog djelovanja. Evropski put, odnosno zadaci u okviru Reformske agende, pokazali su brojne slabosti i nemogućnost donošenja odluka, što bi bio primjereno demokratskoj zemlji.
Haverić: Cijeli taj problemski kompleks koji nazivamo evropskim putom Bosne i Hercegovine ima barem tri aspekta. Jedan od njih je deklarativni – poštuje nekakve političke instance koje su izjavile političku volju. Taj aspekt je u tom smislu neproblematičan – možete vi tačno datumski odrediti kada su te političke institucije nešto odlučivale, šta su im evropske i sjevernoatlantske institucije odgovarale, kakvi su rezultati tih dogovora, šta je učinjeno i šta je ostalo da se učini.
Drugi aspekt je aspekt stvarne želje političkih aktera i donosilaca odluka da ostvare taj napredak. Tu su stvari dosta problematične. Veliki dio onih koji donose odluke, na različitim razinama u današnjoj Bosni i Hercegovini zapravo ne želi te integracije, iz različitih razloga. Ti razlozi mogu biti, neki političke prirode, na primjer, da su im draže neke druge integracije i neka druga savezništva, ili pak sitno šićardžijski interesi ljudi koji znaju da će u procesu tzv. približavanja Evropi nužno se naći na optuženičkoj klupi, iz ovog ili onog razloga. Obično se navodi primjer Sanadera kao preduslov za stupanje Hrvatske u Evropsku uniju, ali može se tu naći i nekih drugih primjera, jer Bosna i Hercegovina je mnogo 'bogatija' tim pojavama kriminalno-političke prožetosti nego susjedna Hrvatska.
Treći aspekt, koji je povezan sa ova prva dva, jeste odgovor samih evropskih institucija, kojima mi ponekad pogrešno pripisujemo potpunu iskrenost i dobronamjernost, a oni su, zapravo, jednako skloni da iza ovog prvog, deklaracijskog, sloja skrivaju neke druge interese. Meni je žao što to kažem, ali mislim da je ona operativna baza evropskih službenika koji se bave Bosnom i Hercegovinom sastavljena od birokrata kakvih ima svugdje. To su ljudi koji, prije svega, čuvaju svoj položaj, a tek onda interese organizacije koju zastupaju. I ako njihov položaj zavisi od toga da u nekim izvještajima pišu o napretku koji su postigli, jer to opravdava njihovo mjesto, oni će izmišljati neke napretke koji realno ne postoje, samo da bi skrenuli pažnju sa objektivnog ćorsokaka u koji je cijeli taj proces zapao.
RSE: U Bosni i Hercegovini je prisutan veliki problem: ako niste pod etničkim 'kišobranom' – ne postojite.
Haverić: Kad u procesu demokratizacije ukinete demos, dakle ravnopravne građane, onda vi ne možete dobiti demokraciju. Izvan političkih prava postoji etnička pripadnost - i cijeli sistem je na tom osnovu izgrađen - etničkih stranaka čiji se vrhovi beskrajno dogovaraju, međutim, neuspjeh tog projekta nije vezan zato za njihovu lošu volju, kao - da su neki drugi predstavnici tih naroda, one bi se mogle dogovoriti. To nije tačno. Taj sistem ne bi mogao funkcionirati da su svi oni idealni. To je, koliko greška ovdašnjih aktera, onih koji su se stavili na čelo svojih naroda, toliko greška i međunarodne zajednice, SAD i Evropske zajednice, kako se tada zvala, koji su, u želji da se zaustave neprijateljstva u jednom krvavom sukobu na evropskom tlu, požurili da ovim ovdje zaraćenim stranama daju ono što su oni najviše željeli. Oni su im dali jedan sistem za koji se činilo da zadovoljava zahtjeve svake od tih strana, ne zadovoljavajući nijednu u potpunosti.
RSE: Je li im dao prava bez odgovornosti?
Haverić: Čak i u tako zamišljenom sistemu postoji odgovornost. Problem je u tome što institucije koje treba da je utvrđuju i da sankcioniraju ponašanja koja izlaze iz normi ne rade taj posao. Ja ne tvrdim da bi to bilo idealno, ali bilo bi bolje nego što je sada. Što bi se reklo – čak i među lopovima postoji neki kodeks časti. Ali ovdje, među ovim lopovima ne postoji taj kodeks. Ti međunarodni akteri, koji su kumovali ovom sistemu, koji ga, naravno, nisu izmislili ali su samo izišli ususret onome što je već postojalo na terenu, na određeni način su izgubili interes za ovaj dio svijeta, što je i razumljivo. Drugi, važniji problemi su na horizontu, Ukrajina, ruski prodor u ovaj dio svijeta, u Crnoj Gori, u Makedoniji itd., tako da se bojim da dok god ovdje vlada relativan mir, gdje nema sukoba, ni niskog ni srednjeg intenziteta, oni će pustiti stvari da se odvijaju, ili, popularno rečeno – njihovi predstavnici će otaljavati svoj posao u Bosni i Hercegovini.
RSE: Iako postoji opredijeljenost, čini se da se krećemo unazad, naročito ideološki. Jesu li opravdane takve sumnje i jesmo li iz jednog jednoumlja upali u tri odvojena?
Haverić: Bilo je nekog optimizma, kakav uvijek postoji kada prestanu neprijateljstva, kada onaj neposredni užas postaje sve dalji, ali iz onoga što ja znam, recimo o poratnom razdoblju Drugog svjetskog rata - i taj rat je bio užasan, imao je dosta žrtava - međutim, tadašnje generacije koje su ga preživjele a imale su ga u neposrednom sjećanju, uspjele su vrlo brzo da se, naravno, uz određeni ideološki danak što niko ne spori, oslobode toga i da oslobode neku stvaralačku energiju. Oni su bili u stanju za šest mjeseci ili godinu dana da naprave cijelu prugu, a ovdje se šest mjeseci ili godinu dana prikuplja tenderska dokumentacija za nekih dvanaest kilometara puta ili pruge ili bilo čega drugog. Mi sada možemo govoriti, što je vjerovatno opravdano, da su oni bili vođeni jednom plošnom, revolucionarnom ideologijom. To je nesumnjivo tačno, međutim, neko mora postaviti pitanje: jednoumlja više nema, partizansko-komunističkih rituala više nema, postoji sloboda stvaranja i izražavanja kakve nije bilo – e, da vidimo sada šta ste s time napravili! A oni ne mogu reći da su napravili bilo šta.
Facebook Forum