U Bijeljini smo posjetili jednog od vodećih bh. proizvođača povrća pod plastenicima koji posljednjih desetak godina plasira devedeset odsto svojih proizvoda na tržište Evropske unije.
Mladen Lazić iz naselja Golo Brdo nadomak Bijeljine poznat je kao jedan od najvećih proizvođača paprike pod plastenicima u Bosni i Hercegovini. Te 2004. godine nije ni sanjao da će imati dvadeset radnika koji zajedno s njim rade tristo dana u godini.
„Krenuli smo prije deset godina sa 3.000 kvadrata, čisto onako, da probamo, da vidimo koliko posla u njima ima, koliki su prinosi i šta se može ostvariti. Kad sam vidio u prvoj godini da je to hiperprodukcija, da je to kontrolisana proizvodnja, da se, tako da kažem, može živjeti solidno od tih 3.000 kvadrata, planirali smo da proširimo proizvodnju. Naredne godine smo sagradili 10.000 kvadrata, tako da smo se za ovih desetak godina izgradili na 40.000 kvadrata, s tim da imamo 10.000 kvadrata pod grijanjem“, prisjeća se naš sagovornik.
Iz Lazićevih plastenika godišnje izađe 1.500 tona povrća za evropsko tržište. Mladen je jedan od rijetkih koji je uspio da sklopi i ugovore sa trgovačkim lancima ,,Bingo’’ i ,,Konzum’’. Evo šta još osim paprike proizvodi Mladen Lazić.
„Proizvodimo salate, rani krastavac, šargarepe, preko paprika, bijelih, roga paprika, poznih krastavaca, luka, na otvorenom polju krompira i sitnih zeleniša koji su potrebni za lanac marketa s kojima imamo ugovore.“
Posljednjih godina najvjerniji otkupljivači su Hrvatska i Slovenija, a Mladen objašnjava rigorozan put od plastenika do Evropske unije.
„Kad radimo za zemlje Evropske unije, to su posebni uslovi. Roba uglavnom bude pod režimom, što znači, od berbe – bere se u boksove, pakuje se u gajbice od kartonske ambalaže, rashlađuje se na odgovarajuću temperaturu, od 7 do 10 stepeni, zavisi o kojem povrću se radi, i tako rashlađena i upakovana, numerisana, tovari se na već pothlađene šlepere, hladnjače, i takva napušta teritoriju Bosne i Hercegovine, odlazi na terminal gdje se pregleda. Na prijemu u magacine u zemljama okruženja, zemljama Evropske unije, roba se obavezno sondira, odnosno mjeri temperatura na prijemu, koja mora biti sedam stepeni, zavisno od povrća koje se vozi. Ako roba nije pod odgovarajućim uslovima i temperaturom, ili se ostavlja da se pohladi ili se vraća nazad.“
I kada se ispoštuju svi zahtjevi, od odgovarajuće ambalaže do analiza i sertifikata, otkupljivači pronađu još neke uslove, ili ucjene, kako kaže Lazić. Na isplatu novca mora da čeka i do mjesec dana.
„Roba se proizvede, upakuje i pošalje kupcu, a novac se čeka trideset dana. To je čista matematika - da ne kažem, sve po leđima proizvođača. Znači, ta se roba proda u inostranstvu, pare se 'okrenu' jednom ili dva puta, pa se tek onda plati proizvođaču. U narednom periodu, vjerovatno će i država stati iza firme koja se bavi izvozom, sa garancijama, tako da će poljoprivredni proizvođači biti isplaćeni na licu mjesta.“
Na pitanje kako osvojiti nova tržišta, osim Hrvatske i Slovenije, ovaj proizvođač iz Bijeljine kaže da je jedan od glavnih problema takozvana usitnjenost domaćih posjeda.
„Nema velikih proizvođača kao što sam ja, da se možemo udružiti, da ispoštujemo i da dogovorimo proizvode koji su jako cijenjeni u zemljama okruženja. To moram napomenuti da su kod nas zemlje neizrađene, koje nisu zatrovane, to su zemlje na kojima se tek odskora radi povrće, tako da smo interesantni kao proizvođači svim zemljama u okruženju i svi se interesuju za naše proizvode. Problem je druge prirode – organizacije, države, ministarstva poljoprivrede, lokalne samouprave, trgovaca koji se bave otkupom poljoprivrednih proizvoda, nedostatak hladnjača, pakcentara. Semberija može, ona je i hranila Bosnu i Hercegovinu, odnosno pola bivše Jugoslavije.“
A posljednjih četrdeset dana Mladen Lazić ne gasi agregate, ne gasi prskalice, suša uzima danak i u plastenicima, država ne nudi pomoć, te ostaje da se čeka kraj ljeta i da se sabiraju štete.
„Nafte sto litara dnevno, struje pedesetak, sto maraka, s obzirom na to da je sve na struju. I na gorivo. Sve se zaljeva, ne gasi se, po dvadesetak sati dnevno. Tu su radnici koji su angažovani na tome. To sve traje četrdeset dana. Ako ovako nastavi, kao što su najavili još mjesec dana, ne znam koliko će se to odraziti na sam proizvod, na cijenu proizvoda.“
