Predstavnici Unije za održivi povratak i integracije u BiH iznijeli su ovih dana podatak kako povratak u svoja prijeratna prebivališta očekuje i želi više od 90.000 porodica. Takođe, na obnovu čeka 145.000 stambenih jedinica, 43.000 zahtjeva je već podneseno nadležnim institucijama, a na terenu postoji još 17.000 onih koji se nisu prijavili, i to uglavnom zbog birokratskih procedura.
Unija je do ovih podataka došla kroz istraživanje čije rezultate sada želi učiniti dostupnim javnosti putem svog web portala.
„U Bosni i Hercegovini je ove godine planirano, prema našim trenutnim podacima, 48,9 miliona maraka. Mi smo obradili jedan dio opština, trideset njih, a postoji još sto opština, i one ne mogu izdvojiti više od deset miliona, tako da ukupan iznos planiranih sredstava u Bosni i Hercegovini ove godine neće premašiti 60,000.000 maraka. Kada bismo poredili sa prethodnim godinama – recimo 2011. godine je u Bosni i Hercegovini realizovano oko šezdeset miliona maraka. Znamo da 2011. godine budžet Bosne i Hercegovine nije bio usvojen, i prema tome, iz budžeta BiH nije bila planirana niti jedna nova marka, nego su se realizirala sredstva iz prethodnih godina. A recimo 2010. godine, kada je bio budžet usvojen, te godine je realizovano oko sto miliona maraka. Dakle, imamo jedan pad izdvajanja javnih sredstava, međutim, imamo također i ohrabrenja – ova donatorska konferencija koja je bila, koja je obećala sto miliona eura i također neka, to već nisu javna sredstva, već kreditna zaduženja, kreditne linije turske vlade – da će se u dva pravca moći djelovati – od stambenih jedinica, rješavanja najranjivijih kategorija u kolektivnim centrima. Realna potreba za rješavanje svih stambenih jedinica u Bosni i Hercegovini je milijarda maraka – tako procjenjuju vlasti. Ukoliko se ta sredstva ne budu trošila transparentno, posao se neće završiti, a novac će se potrošiti. Mi ćemo, kao nevladina organizacija, i dalje nastaviti da do kraja godine informišemo javnost o onome što smo vidjeli na terenu“, kaže Edin Čolić iz Unije za održivi povratak i integracije.
Na terenu bilježimo jednu zaista pozitivnu priču. Porodica Javrić, nakon mnogo godina provedenih u kolektivnom centru Ovčari u opštini Konjic, konačno je dobila vlastiti krov nad glavom.
Porodicu Javrić upoznali smo u izbjegličkom kampu Ovčari prije desetak godina. Mina, Dževad i njihov sin Adnan, ni u ovom privremenom smještaju nisu gubili nadu u bolju budućnost. Vjerovali su da će jednog dana preći preko praga vlastite kuće koju su sanjali.
Javrići su iz Kalesije tokom proteklog rata selili iz mjesta u mjesto, nošeni tegobnim životom izbjeglica, a kamp Ovčari i malena soba bili su njihov čak petnaesti smještaj. Vlastitog doma nikada nisu imali. Podsjećamo na njihove izjave prije deset godina:
"Izbjegli smo ovdje tokom rata, sad smo tu. Šta ja znam, ja ne radim, niko ko dolazi tu", rekla nam je tada Mina, ipak dodajući kako će 'valjda biti bolje', jer dok je čovjek živ, nada postoji..
Njihov sin Adnan prije deset godina rekao nam je kako mu je živjeti u izbjeglištvu ružno, te dodao da se nada da će se vratiti kući jednog dana, iako ne zna gdje je ta kuća.
Novi početak
„Nada posljednja umire, a održala nas je samo vjera da će doći bolji dani“ - kazuje nam danas Mina, sretna što je iza sebe ostavila turobni život izbjeglice i u naselju Ćelebići kod Konjica počela bolji život sa svojim mužem i sinom.
„Mislim da se to ne može ni opisati, jedino ko je to doživio. Toliko smo se puta selili, vazda u nekoj neizvjesnosti bili. Vidite da je bilo dosta vremena da nismo ni raspakovali stvari. Ne možeš nekako da vjeruješ.“
Njenoj priči pridružuje se i suprug Dževad:
„Predivan je osjećaj otići u svoju kuću. Za mene je to stvarno veliki događaj. Ja bih samo zahvalio svojim donatorima koji su mi omogućili ovo da imam danas.“
Kuća za Javriće, koja je izgrađena uz podršku nadležnog federalnog ministarstva, za ovu skromnu porodicu znači sve.
"Ovo je ljepota. Predivan je osjećaj", kaže Dževad.
Na pitanje od čega žive odgovara:
"Pa, danas je recesija, svi znamo, ali nekako se snalazimo. Radim povremeno.
"Ne može insan, kakvo je stanje u zemlji, ne možeš reći da je aman dobro. Preživljava se", dodaje Mina.
Njihov sin Adnan sada je učenik sedmog razreda. Na naše pitanje da li je bio lijep osjećaj kada je ušao u svoju kuću i da li mu je lijepo ovdje odgovara:
"Jeste. Bilo mi je drago."
Sa brijega gdje je sagrađena njihova kuća, Javrići imaju predivan pogled na Jablaničko jezero, a nadaju se da će vremenom uspjeti i finalizirati radove na svom domu.
"Komšije ovdje su predivne, samo se mogu poželjeti takve komšije. Svi su nas fino prihvatili", kaže Dževad.
"Hvala Bogu, imam svoj dom, a dijete dobro uči", zaključuje Mina.
Za sada je najvažnije što su otvorili vrata kuće u kojoj pokušavaju graditi bolje dane za svog sina Adnana.
Unija je do ovih podataka došla kroz istraživanje čije rezultate sada želi učiniti dostupnim javnosti putem svog web portala.
„U Bosni i Hercegovini je ove godine planirano, prema našim trenutnim podacima, 48,9 miliona maraka. Mi smo obradili jedan dio opština, trideset njih, a postoji još sto opština, i one ne mogu izdvojiti više od deset miliona, tako da ukupan iznos planiranih sredstava u Bosni i Hercegovini ove godine neće premašiti 60,000.000 maraka. Kada bismo poredili sa prethodnim godinama – recimo 2011. godine je u Bosni i Hercegovini realizovano oko šezdeset miliona maraka. Znamo da 2011. godine budžet Bosne i Hercegovine nije bio usvojen, i prema tome, iz budžeta BiH nije bila planirana niti jedna nova marka, nego su se realizirala sredstva iz prethodnih godina. A recimo 2010. godine, kada je bio budžet usvojen, te godine je realizovano oko sto miliona maraka. Dakle, imamo jedan pad izdvajanja javnih sredstava, međutim, imamo također i ohrabrenja – ova donatorska konferencija koja je bila, koja je obećala sto miliona eura i također neka, to već nisu javna sredstva, već kreditna zaduženja, kreditne linije turske vlade – da će se u dva pravca moći djelovati – od stambenih jedinica, rješavanja najranjivijih kategorija u kolektivnim centrima. Realna potreba za rješavanje svih stambenih jedinica u Bosni i Hercegovini je milijarda maraka – tako procjenjuju vlasti. Ukoliko se ta sredstva ne budu trošila transparentno, posao se neće završiti, a novac će se potrošiti. Mi ćemo, kao nevladina organizacija, i dalje nastaviti da do kraja godine informišemo javnost o onome što smo vidjeli na terenu“, kaže Edin Čolić iz Unije za održivi povratak i integracije.
Na terenu bilježimo jednu zaista pozitivnu priču. Porodica Javrić, nakon mnogo godina provedenih u kolektivnom centru Ovčari u opštini Konjic, konačno je dobila vlastiti krov nad glavom.
Porodicu Javrić upoznali smo u izbjegličkom kampu Ovčari prije desetak godina. Mina, Dževad i njihov sin Adnan, ni u ovom privremenom smještaju nisu gubili nadu u bolju budućnost. Vjerovali su da će jednog dana preći preko praga vlastite kuće koju su sanjali.
Javrići su iz Kalesije tokom proteklog rata selili iz mjesta u mjesto, nošeni tegobnim životom izbjeglica, a kamp Ovčari i malena soba bili su njihov čak petnaesti smještaj. Vlastitog doma nikada nisu imali. Podsjećamo na njihove izjave prije deset godina:
"Izbjegli smo ovdje tokom rata, sad smo tu. Šta ja znam, ja ne radim, niko ko dolazi tu", rekla nam je tada Mina, ipak dodajući kako će 'valjda biti bolje', jer dok je čovjek živ, nada postoji..
Njihov sin Adnan prije deset godina rekao nam je kako mu je živjeti u izbjeglištvu ružno, te dodao da se nada da će se vratiti kući jednog dana, iako ne zna gdje je ta kuća.
Novi početak
„Nada posljednja umire, a održala nas je samo vjera da će doći bolji dani“ - kazuje nam danas Mina, sretna što je iza sebe ostavila turobni život izbjeglice i u naselju Ćelebići kod Konjica počela bolji život sa svojim mužem i sinom.
„Mislim da se to ne može ni opisati, jedino ko je to doživio. Toliko smo se puta selili, vazda u nekoj neizvjesnosti bili. Vidite da je bilo dosta vremena da nismo ni raspakovali stvari. Ne možeš nekako da vjeruješ.“
Njenoj priči pridružuje se i suprug Dževad:
„Predivan je osjećaj otići u svoju kuću. Za mene je to stvarno veliki događaj. Ja bih samo zahvalio svojim donatorima koji su mi omogućili ovo da imam danas.“
Kuća za Javriće, koja je izgrađena uz podršku nadležnog federalnog ministarstva, za ovu skromnu porodicu znači sve.
"Ovo je ljepota. Predivan je osjećaj", kaže Dževad.
Na pitanje od čega žive odgovara:
"Pa, danas je recesija, svi znamo, ali nekako se snalazimo. Radim povremeno.
"Ne može insan, kakvo je stanje u zemlji, ne možeš reći da je aman dobro. Preživljava se", dodaje Mina.
Njihov sin Adnan sada je učenik sedmog razreda. Na naše pitanje da li je bio lijep osjećaj kada je ušao u svoju kuću i da li mu je lijepo ovdje odgovara:
"Jeste. Bilo mi je drago."
Sa brijega gdje je sagrađena njihova kuća, Javrići imaju predivan pogled na Jablaničko jezero, a nadaju se da će vremenom uspjeti i finalizirati radove na svom domu.
"Komšije ovdje su predivne, samo se mogu poželjeti takve komšije. Svi su nas fino prihvatili", kaže Dževad.
"Hvala Bogu, imam svoj dom, a dijete dobro uči", zaključuje Mina.
Za sada je najvažnije što su otvorili vrata kuće u kojoj pokušavaju graditi bolje dane za svog sina Adnana.
